I tako ce zavrsiti jos jedna prica. Pocela kao igra, ravnodusno sam se upustila u nju, ti si bio malo uporniji nego neki. Malo zabavniji nego vecina. Mozda je najbolje bilo to sto sam ja tebi bila zanimljiva, na neki nov nacin, pa sam sebi bila zanimljiva na neki nov nacin. Pocelo je kao izazov, na paksicu bicikla tvog dede, visokog cela i mrkog pogleda. Rekao si da imas njegovo lice ali tatino tjelo, zdepasto, siroka ramena i kratke noge. Gledala sam te i mislila kako me nikako ne mogao privuci, fizicki. I to je neka sigurnost, nije bilo rizika u toj igri. Tvoje je da pokusas, zar ne? Ljetos na travi, rucak, zezanje, pivo poslije posla. Zvao si me vise puta, ja prvo nisam htjela, pa poslije nisam mogla propustiti ni jedan jedini put. Uvjek si se nasao kraj mene, koliko god da nas je bilo. Ponekad si mi strasno isao na nerve, ta surova potreba da se takmicis sa svima, da budes bolji jer znam da mislis da si najbolji. Mozda sam bas zato htjela da te pobjedim. Onda se sjetim one kave sto je trajala pet sati. O cemu smo uopste pricali tako dugo? O familijama, o putovanjima, kako smo dobili koje oziljke, o Bosni, o Svedskoj, o komunizmu, o Norrköpingu, o spanskom jeziku, o pravdi... Nikako o vezama, i pogotovo ne o mojoj vezi. Prestala sam pominjati njega, jer onda bi magija nestala. Kad smo se rastali to vece, padala je kisa, imao si plavu jaknu sa kapuljacom, iste nianse ko tvoje oci. Nikad mi nisu nesto bile plave oci, prije. Uvjek si ti uzimao inicijativu za sastanke, nikad nisi presao granicu, uvjek si mi posvetio posebnu paznju. I to mi je mozda bilo dovoljno. Pamtim i ono vece u pubu kad smo sjedili isto satima, pricali, polio si me pivom slucajno. Opet ne mogu da se sjetim ni jedne teme. Ne znam sta je to bilo. Imam osjecaj da smo u razgovorima uvjek ubjedjivali jedno drugo u neke svoje stavove, nikad se nismo slozili. Bile su mi simpaticne tvoje analize mene, neka zapazanja mog ponasanja, mojih reakcija. Ne znam kad se to sve promijenilo. Prije tvog rodjendana svakako, jer vece prije kad smo svi bili na pivu, ti si se udaljio. I onda je naletio E, kao spas, otvorio se, rastuzio me iz nekih drugih razloga. Na rodjendanu si bio tu, ali nesto je bilo drugacije. Mozda nevezano za mene. Ne znam. Nisi odgovorio na moju poruku. Osjetila sam, osjecam vec sedmicama to nesto. I danas sjedim u uredu, skoro ponoc. Mogla sam pozvati taksi kuci, ali pomislih da cu te mozda srestni na stanici. Koja glupost, ne zivis uopste tu. Sretoh tvog druga. Kaze da ste bili vani svi juce, sva raja, nisi me zvao. Namjerno me nisi zvao. Knedla u grlu. I to ce biti to. Sad necemo biti ni prijatelji. Nije prvi put i moja je greska, igrala sam se, igra sebicnog djeteta. Mislila sam: Svaki osjecaj sto te pokrene, trebas pratiti, je zivot je kratak za sitne morale. Necu se radi toga kajati.
Post je objavljen 25.01.2013. u 23:55 sati.