Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/salicakave

Marketing



Danas sam razmišljala o razgovorima. U razgovorima. Razmišljala o svojoj neotpornosti na okolinu. O svojoj nesposobnosti da se odcijepim. Danas mi je um okupirala misao što bih bila bez riječi i kako bih prožvakala dan u tišini, u nirvani. Kakav bi to bio dan da ni s kim ne pričam, da niti sa sobom ne pričam. Da si prešutim. I zaključila sam da sam ludo zaljubljena, da sam u romantičnoj vezi sa slovima i glasovima. I ljudima. Da dijelim. Da moram dijeliti. Ja se naprosto hranim ljudima! Grozno, ha? :)



Moji su razgovori oduvijek igranje riječima. Ali kasno sam to shvatila. Iako, može li ikada biti prekasno? Popravni se uvijek obavljaju nakon zakazanog datuma, zar ne? Da smo znali, ne bismo ih imali. Igre riječima. Poput pjesme. Kao ona a-b-b-a rima. Sitna igra koja je sve moćnija, što više raste. A najviše volim one unakrsne rime, one isprepletene, poput prstiju ljubavnika. Najviše volim one jedva dokučive. One koje te tjeraju da razmišljaš brže nego što govoriš jer inače nećeš stići kontrirati. A ne tučemo se. Ne. Samo si pričamo. Samo se igramo. Riječima. Rimama. Ukršteni. Katkad obgrljeni.

Najbolje je onda kad postane pijevno, kad prepoznaš da si s nekim stvorio bend, da ćete pjevati više od jednog dueta. Volim te duete. Volim mijenjati bendovi, a uvijek ostajati član svakoga. Jer volim pjevati. I jer volim bendovi. I jer volim sve naše rime. I one ojađene pjesme. One kojima se ne slaže zadnji slog, kojima se ne rimuju zadnja tri slova stiha s neka druga tri slova. To su one pjesme koje se ne bi pjevale da nisu ispunjene riječima koje šamaraju. Jesam li ono rekla da se ne tučem? Šamaraju. Šamaraju poput bure koja te rasplače kad zavitla pijesak koji ti je do prije nekoliko mjeseci trpio stopala. Trpio te jer uživaš u tim plažama života. Trpio te jer zna da ćeš mu se i iduće godine vratiti. Pijesak i prašinu. Pod kapke. Dok te ne rasplače. Ta bura. Ili prašina?

Što više pjevaš, što više rima isprepleteš, što više naučiš što voliš, to više biraš, to manje znaš. Pa se nađeš u raznoraznim sastavima. Nađeš se među orkestrima, i u akustičnim verzijama solirajući s gitarom, nađeš se pod tušem, nađeš se u zborovima. Uvijek pjevaš. Nikad nije prekasno.

Kako ne voljeti ljude? Dok ti daju ime, dok ti daju rime, dok te ispunjavaju melodijama. Uvijek sam govorila da sam dvosmjerna. Stojim iza toga. Crpim snagu iz okoline. Dajem slike okolini. Ne znam bez nje stvarati. Ne znam bez nje biti. Ne znam joj ne davati.

A kad znaš da je pjesma potpuna? Kad znaš da ćeš joj naći skladbu? Kad svog Nasuprot pogledaš u oči. Kad se sretnete u stopljenim pogledima. Kad se razumijete bez da izgovarate. Kad znate. Što nitko neće shvatiti. Kad zatvori oči i kimne. I ostanete sjediti. Ne nužno pričajući. Bivajući. Bivajući uz tu savršenu pjesmu koja se rodila u pogledu. Bez igre riječi.



p.s. da...samo sam pričala o razgovorima.

Post je objavljen 20.01.2013. u 20:15 sati.