U godini smaka svijeta – što je bilo, bilo je, s voljom i (gotovo) navrijeme stavljam sve to iza sebe, barem što se ovog bloga tiče, i nastavljam dalje (znam, znam da sam nevjerojatno nedostajala svekolikom blogerskom pučanstvu, i da će ne jedna usamljena suza kapnuti iz oka pri čitanju ovih redaka).
Ergo, što li se događalo u čitateljskom smislu? (dakako, u mom čitateljskom smislu)
Kao prvo, moram odgovoriti na pitanje koje mi je nedavno u komentarima postavila Kinky – jesam li se već osvrnula na „50 nijansi sive“ i „50 nijansi slobodnije“ (ili tamnije, kako god).
Nisam, ali sad ću: uz toliku količinu pornografije na internetu (nedavno smo moj izvanbračni i ja tražili točan podatak, pa smo ustanovili da 15% cjelokupnog interneta čini pornografija), jedino je objašnjenje za popularnost „50 nijansi sive“ činjenica da žene očito ne znaju pretraživati internet u potrazi za pornografijom, ili da im je to iz nekog razloga neugodno. Mene je iskreno začudila ta popularnost (najviše smo se izbezumili kad je gospođa majka zaželjela taj bestseler u svojoj kućnoj biblioteci – svi smo, da ne kažem grupno, odbili takvu kupnju za njezine potrebe) i mogu nabrojati barem dva-tri autora i pet-šest naslova koji su se bavili pisanjem knjiga s pornografskim elementima (primjerice, Harold Robbins ili Erica Jong), i nikad to nije bilo niti sporno, niti zazorno. Sad odjednom imamo sado-mazo literarni pornić za žene, i žene se praktički lome preko polica u dućanima da bi ga kupile! Ja sam zgrožena: a) nedostatkom mašte, b) nedostatkom seksa među Hrvatima (pripisujem popularnost ove prilično skupe knjige u Hrvatskoj jedino nezajažljivoj ugroženosti!) Knjiga je oborila sve rekorde po pitanju rezervacija u knjižnicama diljem lijepe naše, pa pretpostavljam da ni općenarodna bruka nije spriječila Hrvatice da u miru... htjela bih reći masturbiraju, ali kako smo saznali, u Hrvatskoj je ova djelatnost zabranjena i krajnje zazorna. Ne znam zašto se vrhuška klera nije okomila na te pohotnice, nego na sirote pubertetlije i izmoreno prosvjetno osoblje. Za svaki slučaj, ako antimasturbacijska propaganda nije uhvatila korijena, iz higijenskih razloga preporučujem da „50 nijansi sive“ ne posuđujete u knjižnici. Ili da je listate kompletno umočeni u dezinficijens.
Za vašu informaciju – sve ovo napisala sam uopće ne pročitavši knjigu, pa dajte, budite ljubazni i uzmite sve što govorim po tom pitanju sa majušnim zrnom soli.
Nadalje moram reći nešto u potpunom montipajtonovskom stilu – a sada nešto potpuno drugačije: ponukana istoimenim filmskim hitom, ponovno sam pročitala „Hobita“ (iako sam se zgražala nad Algoritmom koji je na svoje police lansirao novo izdanje „Hobita“ s nadnaslovom „istoimeni filmski hit“ – ja barem priznajem svoje licemjerje, hej!), jer sam se morala podsjetiti kako je sve završilo – tamo i opet natrag. I ponovno sam se oduševila, i to toliko da sad ponovno čitam „Gospodara prstenova“. O Tolkienu vam neću duljiti, zahvaljujući Jacksonu i ekipi, valjda i ptice na grani već znaju sve o tome.
Sad, prije nego što naskoče na mene drugari okupljeni oko Sfere, ja moram reći da nisam neki čitatelj SF&fantasya (spekulativne fikcije), ali sam u međuvremenu shvatila da i ljudi koji se sasvim legitimno nazivaju fanovima istoga, zapravo sasvim legitimno izjašnjavaju protiv ili u korist nekog autora ili djela (pa tako neki ne vole Guya Gavriela Kaya, neki tvrde da je Tad Williams epski (pre)opširan, ili da je – a sada se vraćamo na gornji dio teksta – Martin pornograf; neki daju prednost Bujoldici nad Simmonsom i slično).
Rekavši to, ja ću se mirne duše zakleti na Tolkiena, za kojeg valjda nitko nije toliko bezobrazan da mu osporava prvenstvo, a od drugih serijala uvijek s radošću spominjem Harrya Pottera J.K. Rowling (pitanje je tko je od njih stvorio ono drugo) i Narnijske kronike.
Na kraju krajeva, potrebna je posebna vrsta uma koja bi mogla stvoriti takvo nešto.
Post je objavljen 09.01.2013. u 17:54 sati.