Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/vidrinsmijeh

Marketing

MOĆ PRIČE

Ova je godina proglašena godinom braće Grimm.




A njih nazivali su frikovcima ili vizionarima.
Suvremenici su ih kritizirali i odbacivali.
Ono što ih je pokretalo u njihovom radu, očigledno bila je ona žarka ljubav prema tradiciji i priči.

Odrastali smo na njihovim bajkama, često i surovim prikazima tadašnjih obiteljskih i drugih odnosa.
No, za razliku od doista bajkovitog i obožavanog mi Andersena, Grimmovci su tek neznatno uljepšavali.
Sve u skladu s germanskim dokumentarističkim duhom i preciznošću.

Opće je poznata stvar da su bajkotvoritelji devetnaestog stoljeća rado putovali, razgovarali s "običnim " ljudima i tako pronalazili inspiraciju, zapisujući naklapanja i govorkanja, pa zabilješku tek vlastitim spisateljskim umijećem i maštom dodatno nadograđivali i od nje stvarali priču.
Tako su, osim što su kao kroničari određenog vremena ostavili i pisani spomenik tadašnjem načina života, ko pravi jezikoslovci udarili temelje njemačkom jeziku,
ujedno i znatno pridonijeli onomu što se često u literaturi zove umjetnošću pripovijedanja, cantadore.
Sintagma "s koljena na koljeno" u sebi krije doista pravo pripovijedanje "na koljenima",
kako su to radile naše bake i bake naših baka,
pričajući nam priče iz šuma, iz zore, sa dna mora, ili s najviših planina kojima se treba klanjati,
ovisno o predjelu u kojem se živjelo i kojeg se poznavalo i kojemu se divilo
onom najdivljijom dušom duše.
Usmenom se predajom prenosila i zadržavala izvorna toplina i mudrost, a pero ih je nastojalo sačuvati od nemilosrdnog zuba vremena.

U srcu bajke uvijek je tako pokoja djeva koja trpi zbog svoje naivnosti i dječje čednosti.
A onda je život uzme u svoj žrvanj različitih i nemilih iskustva,
pa za svaku suzicu ona biva nagrađena blaženom srećom.
Ili pak siromašni mladić koji unatoč svemu zbog svojega poštenja i hrabrosti, zasluži ruku prelijepe kraljeve kćeri.

Fascinira me održivost bajki.
Radi se tu o nekoj višoj mudrosti.



Znamo teorijski gotovo sve o prototipovima i podsvjesnom, o čemu je pisao i Jung.
Svatko se u bajkama može pronaći baš na temelju tog podsvjesnog, i vječite ljudske težnje da se duboko nada i u trenucima još dubljeg očaja, kao perpetuum mobile, kao feniks ptica, uvijek je to neko nebo nad nama kojemu ćemo težiti, kojemu ćemo upirati svoje naotečene oči iz neke najdublje tame.

U surovom vremenu, sasvim je moguće da bajke dobivaju još zlaćaniji sjaj,
nudeći nam emotivno pribježište, svoja " mudra bakina koljena",
intelektualni azil, meki mahovinasti pokrov i zaštitu od hladnoće.




Bit ćemo nagrađeni za dobrotu.
Isplatit će se nama naše poštenje.
Ostat ćemo neprilagođeni vremenu i svoji.
Zbog onog zvjezdanog neba.
Zbog onih zlatnih talira.
Zbog svoga osobnog kodeksa.



Bajke i priče ranije su se prenosile sporo i dosljedno.
Gestikulacijom, očima, razjapljenim ustima, rukama krilatim pticama.
Glasom, vriskom, pjesmom, poklonjenim vremenom.
Ovo je digitalno vrijeme učinilo to da se bajke i priče više ne pripovijedaju.
One se danas konzumiraju.
Lakomo se grabi ljepota.
Pa se lako u brzini prenošenja prečuje poruka.
Zamagli smisao.
Okrzne se o bok baršunastog poimanja Ljepote.

A Ljepota se i dandanas širi i titra na samo sebi svojstven način.
Ona ima samo svoje mjerne jedinice i svoj jezik.
I samo svoju brzinu i svoj neprikosnoven medij.
Svoj smisao i okrijepu,
ona će ponuditi tek najstrpljivijima.

Odrastajući, kao zrijući, počinjemo vjerovati u samo neke dijelove priče.

Kada i ako
život za nas izgubi moć priče,
kad mu prestanemo pridavati sve naslućene i izmišljene i za život važne
kategorije čuda i čarolije,
tada prestajemo zasluživati da nas i preko ramena
pogledom okrzne.






Post je objavljen 02.01.2013. u 23:11 sati.