Pregled posta

Na Badnjak

Na slici: moj primjerak zbirke pripovjedaka „Pod starim krovovima“. Vanjski omot knjige se već zbog starosti i upotrebe počeo dezintegrirati pa sam ga prije godinu dana oblijepio selotejpom.

Za vas koji ste novije čitateljstvo- ulomke iz pripovijetke „Na Badnjak“ iz dotične zbirke „Pod Starim Krovovima“ od Ksavera Šandora Đalskog, već treću godinu za redom stavljam na blog u ovo vrijeme kako bi ih podijelio sa štovanim čitateljstvom i potakao ljude na čitanje toga ali i ostalih djela našeg velikog majstora Đalskog.


Oni od vas koji su s dotičnim djelom od ranije upoznati pa im nije zanimljivo ponovno čitati mogu se odmah otkoturati niže i pročitati moj dodatak na kraju.

(…)
Bio je to posljednji Božić što ga s njim provedoh, zato ga i spominjem premda nemam da pričam nikakvih čudesnih zgoda ni zanimljivih zapletaja. No taj je Badnjak još sjećao na stara vremena kad je taj dan svojim običajima i obredima u jedan čas i veličao slavu božju i izrazio skrušenu hvalu vjernika, a opet znao tako nedužno jednostavno i ujedno tako sigurno razveseliti i utješiti smirena ljudska srca.

Nad čitavim su krajem visili od prvoga jutra gusti, više bijeli nego sivi oblaci. Od zemlje pršila mliječna magla dižući se u trepetljivim pahuljicama i zastirući daleko naokolo svaki dol, svaki krov, svaki grm; tek visove bregova i vrške drveća nije zahvaćala. A bijaše ciča, griska zima; svaki korak po otvrdnuloj smrzloj zemlji čuo se gore u sobu uz tutanj i jeku. Na staklima prozora složio se smrznuti uzduh u najdivnije slike cvijeća, a ogromna stara peć, ma se gotovo i žarila, jedva je mogla nadjačati studen polutamne sobe.
- Danas je Badnjak- šapnem, gledajući na prozor u prekrasni zimski kraj i sjetim se da moj susjed illustrissimus Batorić, vjeran „običajima otaca“, na taj dan uvijek lovi lov, te ga već požalih u duši što ovaj put neće moći da lovi. Ta, tko bi zaboga mislio danas na to, kod te magle i sumrzlice! Nisam u misli ni dovršio izreke kad začujem dolje lovački rog, lavež pasa i glas svoga Batorića.

Kaj gospodin još spiju- kaj su pozabili kaj je danas? –Ej, dečko, skoči gore i kaži da smo ovde i da ga u lov zovemo- čuo sam kako glasno govori mome momku.
Otvorim hitro prozor i turim glavu kroz okno. Batorić je stajao pred dvorom u svom sivom lovačkom odijelu i u visokim ogromnim čizmama. O boku mu visila draga njegova „duplonka“, ruke složio preko trbuha i turio ih u mošnju od lisičje kože, koja je visila ne zelenoj uzici, prebačenoj oko vrata; imao je također uza se ogromnu lovačku torbu kao da se nada bogzna kakvu plijenu. Uz Batorića stajala je četa lugara i momaka, svi snabdjeveni starinskim nevaljalim jednocjevkama, iz kojih ipak naši seljaci gađaju sa tako nepojmljivom sigurnošću. Od grdne su se studeni branili svojim kratkim surinama.

Rulja pasa, sve dva po dva zakorlaćena, nestrpljivo je poskakivala, repovima mahala i gledajući lovce radosno lajala.
Dobro jutro, illustrissime!- javim se s prozora- zar zbilja, ta po tako nezgodnu vremenu?
- Oho, a ti lenčina nećeš- prekine me u šali starac; - ne, tak ne sme biti. Još, još, kad su mi se zmekli Štefica, Lacica, Tomica, ali ti , ajde ti z menom. Danas je Badnjak, svaki dobar krščenik ide u lov; ne bi, re vera, znal da je zutra Božić kad bi danas ostal doma.
-Ali tko će po toj magli, mrazu; ta psi ne mogu baš ništa za takva dana, a neće mi se uzalud po bregovima hodati.
-Gle ti njega, dijete, mogao bih ti ne ocem već djedom biti, pa tebi se neće, a ja starac idem!- odrješito odluči starac govoreći taj put njemački.
Ne bijaše dakle druge: moradoh se prometnuti lovcem i poći s Batorićem.
Kako rekoh, tako i bješe. Lov se nikako ne mogaše razviti. Psima otupio njuh od studeni; po tvrdoj smrznutoj zemlji nije se također mogao ostaviti trag, pa ako bi goniči i naišli slučajno na zvijer, ne mogasmo opet mi lovci ništa od magle. Tako prođosmo najbolje mete. I nikako ne htjede da najbolje krene. Magle su se doista počele dizati i miješati s oblacima, ali je počeo padati snijeg, najprije u sitnim tvrdim zrnima, zatim u velikim krpama, koje su zrakom ovamo-onamo letjele, dok se nije gusto spustio i za kratak čas sve prikrio svojim čistim bijelim plaštem.

-Ecce, juri Božić na bijelcu!- usklikne veselo Batorić. – Drugda bi kao pravi lovac očajavao s takvoga snijega, ali je danas Badnji dan, pa na Božić želi vidjeti snijega.- Baš mi je milo, makar i ne dobili pečenke. Barem ćemo se k polnoćki sanjkati. Pa da, re vera, tužan je Božić bez snijega!
Snijeg uistinu padaše tako gusto, ustrajno i neprekidno da je bilo potpuno opravdano nadati se saoniku. Crne grude na polju sve su više iščezavale, već se nijedan jarak među slogovima ne raspoznavaše. Po gustim se brežuljcima niski grmovi borovice svojim crnim granjem oštro lučili od jasnog bijelog plašta snježnoga i pričinjali se kao pjege na runu starih, kraljevskih mantija. Golo granje drveća, po kojem su se hvatale fine igle inja, sad se sve više sagibalo pod trhom snijega. Zrak, oblaci, sva visina: sve se gubilo u sipanju snijega, niotkuda se ne čuje ništa, tek se tužno koji put nezgrapnim graktom javljaju vrane i svrake, polijećući niskim, kratkim letom od jednoga polja do drugoga, ili časomice zamnije dolje iz ravnine, od potoka i crnih voda, čeznutljiv krik divlje patke da se onda odmah raspline u dalekom ovom miru. Inače sve tiho, ukočeno, gluho: gotovo nedohitna tišina, u kojoj i naši koraci odjekuju, te glasno pod nama škripi i cvili mladi snijeg. Nešto svečano, veličanstveno naleglo na sav kraj, baš kao da se pripravlja da dostojno dočeka mladoga kralja nebeskoga!

Oko bližnje šume što se bez svakoga gibanja pred nama širila zgustio se zrak u finu prozirnu koprenu. Na kraju šume, a na kosi brijega dizale se k nebu vite jele i tanki borovi, okićeni po tamnozelenim hvojama rubovima netom zapala snijega, koji su se pričinjali kao da su sačinjeni od milijuna i milijuna zvjezdica najčistijega srebra i bisera, a pobuđivali su u gledaoca spomen na one minule sretne dane jad je tako nestrpljivo, tako bogobojazno očekivao Božić, njegovo drvce i njegove darove!
I ja ne mogah odoljeti želji da ne pođem u šumu. Ostavim svoje mjesto i lovce, požurim se naprijed te zađem unutra. Kao da sam stupio u vilinske dvore ili u koju prekrasnu gotsku crkvu. Ravna stabla grabrova, bukva i mladih hrastova nizahu se u duge redove tankih visokih stupova, hlepteći k nebeskim visinama i u gornjim granama svijajući se u velebni svod. Svaka grančica, svaka svrž okićena je bijelim snijegom i čini se kao da je od mramora, te priliči onim divnim uresima starih gotskih hramova. Sve je to u pridušenu svijetlu zimskoga dana tonulo u polutamnim sjenama, a ipak svjetlucalo nježnim blijeskom koji je strujio iz bijeloga snijega, baš kao u crkvi u predvečerje kad na tamnim zidovima dršće trak vječne luči. Padajući snijeg jedva prodiraše ovdje do tla kojem se prosulo suho pocrnjelo lišće, tvoreći tako debeo, gust sag.

Najednom se prekine mir šume te začujem zvonak štropot od udarca sjekirom. Okrenem se onamo odakle je zvuk dopirao i spazim mladu seljačku djevojku kako siječe granu ogromne divne jele. Ljutito poskočih do nje, zaviknuvši na nju:- „Što radiš, neboga!“

Znao sam naime da je ova šuma Batoriću najmilija od sviju, osobito pak onaj nasad jela. Sam za svoju potrebu ne bi nikad dao ništa odavde dobaviti.

Djevojka se prestraši tako da joj je pala sjekira iz ruku, a zatim uze plakati i moliti za oprost. Saznao sam od nje da je željela za Badnjak načiniti kod kuće lug, a za to joj je trebalo zelena granja, pa budući da nije imala nikoga da joj otiđe u goru, nakanila se sama ovamo. Mene prođe odmah srdžba jer je bilo uistinu premilo lijepo djevojče, ali bojao sam se: što će Batorić kad je nađe. Lovci se uto sve više primicali: već se čuo glas Batorićev, a nikako nije bilo zgode da se ugneš. Eto ga!- U prvi je čas bio razjaren i rastužen, no kad mu se djevojka molila i spomenula da je htjela slaviti Božić, razvedri mu se lice, oprosti joj, dade joj odsječenu granu, te obrativ se k meni, reče njemački:- „Baš mi je žao za ovu lijepu jelu, da je barem koje drugo drvo; ali šta ću, danas je Badnji dan, čemu da se srdim- pa jer želi praviti lug po starom običaju, neka joj bude. Gledaj mladi amice, zato je Božić tako drag svetac što imade radosti i za bogataša i za siromaha. Dakako, treba imati vjere, držati se starih predaja, pa će barem jedanput u godini biti veselja!“

Iziđemo iz šume da nastavimo lov. Batorić nikako ne htjede da prestane.
-Danas ionako nema o podne ručka; što bismo kod kuće? Pa moramo naći za svece pečenke. Kakav bi to Božić bio bez divljačine! I još nešto: stari Adam Hržić svake godine čeka na me u svojoj klijeti na taj dan. Znade da sam na Badnjak uvijek u lovu. I on me tom prilikom ponudi čašicom vina želeći da sretno božićujem, a ja mu čestitam godovno. Tako je već nebrojeno mnogo godina među nama. Bio je on nekad moj najbolji slobodnjak. Mogao sam ga usred noći s najznatnijim pismima svakud poslati bez ikakve bojazni
-reče Batorić opet njemački jer je jedan lugar bio blizu.

Bilo nam je prijeći do dva brijega dok se ne nađosmo pred Hržinićevom klijeti, sitnom zgurenom zgradicom bez okna i tek surovo sabijenom od crnih prastarih balvana.
Suhonjavi sićušni starčić, odjeven trošnom katanskom surkom i obuven u visoke i na sve strane okrpane čizme, stupi pred nas. Raskrite glave, pokloni se pokorno i nagne se čitavim gornjim tijelom, uvukavši uza to nekako trbuh u se. Batorića poljubi u ruku. Na isušenu mu licu nije se doista opažala bogzna kakva radost, no ova seljačka lica preko kojih je toliko jada, toliko bijede prohujilo takva su da s njih ne čita isto tkogod tako lako. Batorić, koji je poznavao svoga čovjeka, bio je do suza ganut. On je razumio smetenost staroga seljaka, njegovo nesigurno stupanje, više tapanje nogu, njegove suzne oči!

-Hvala budi božjoj diki da je itak nihovo gospodstvo došlo! Ovo zlo vreme plašilo me več da ih nikak ne bu. No sad je dobro, samo da su dostojali pohoditi me. Naj dostoju nutra!- I starac pođe prvi do klijeti, napinjući se drhtavom rukom da odriješi drvenu ključanicu.
-Dakle, stari moj Adame, jesi li mi kaj živ? – počne Batorić.
-Hvala budi bogu jedinomu i svetoj majki božjoj bistričkoj, jesem! Kaj da se tužim? Star sem, dosta da je ovak kak je. Em – nihovo gospodstvo znaju sami kak je vu starosti- od dana do dana- svaki je čas za nas starce božja milost.

-Zato baš daj sim „svrabljivca“ da pijemo vu zdravlje, em danas si godovnjak! – Reče mu Batorić potreptavši ga po ramenu, pa sjedne na tronogi niski stolčić.
- Evo, evo sve sam već pripravil, dala mi baba da zemem sobom sira, luka i jaja. – E, kaj čemo, kad je denes toliki post, pa ne morem gospodu nuditi z mesom.
-Gdo bi danas mesa, moj Adame!

Adam međutim smjesti na prevaljenu praznu bačvu kruha, soli i sira, a vina povuče iz lagva na cijev iz tikvice, pa onda saspe u vrčić, takozvani „svrabljivec“ i najprije ponudi Batorića. Poslije njega dođem ja na red, a tada svi ostali lovci. Sebi napuni najposlije, te naklonivši se pred Batorićem priklonom koljena prinese vrčić k ustima, pri tom se naslađujući tako da je poslije neprekidno usnice jezikom oblizivao.

Batorić međutim pošalje lovce u obližnje grmovlje, jer je Adam rekao da je tamo zec veliki kao vuk; mi pak ostasmo još neko vrijeme u klijeti. Stari se Adam za to vrijeme tako razveselio da je nazdravio i sveto Trojstvo i mladoga kralja i božansku „mamicu“.
Kad se iz dola javila puška, te začas dojurio momak uistinu sa zecom u ruci, ostavismo klijet i pođosmo prema domu.
Kratki se zimski dan sve više svraćao za bregove, i u mračni zrak sve jače prodirala siva večer. Snijeg je prestao padati, no zato zaduhao oštar vjetar, brijući grisko i bolno sa bregova u puste tamne dolove. Sa drveća i krovova sipao nam se u lice snijeg koji je bio na njima naslagan. Po nebeskom se svodu tjerali i komešali oblaci i magle, čas se trgajući, čas na krilima žurnog vjetra hitro brodeći onamo za gore. Iz oblačnih visina čuo se šum letećeg jata divljih gusaka, kao da prolazi bujica žestoke vode, a zatim se još nekoliko časaka pronosilo zrakom brbljavo im gakanje. Na istoku nad gorama žutjeli se oblaci mjedenom bojom, kao da se natapaju u ražarenoj kakvoj salitoj kovi, a gore u sredini neba trgali se. Kroz usku pukotinu zakrijesila sitna zvijezda i dopirući do nas svojim treptavim zlatnim trakom kao da nagoviješta blizinu svetoga časa!
-Bit će mjesečine, čuješ li- počne Batorić nakon dulje šutnje.- Veselim se već sada kako ćemo se lijepo sanjkati k polnoćki.
-Zar ideš i ti illustrissime!?
-Kako ne, zaboga, em tomu se najviše veselim kad bu moj Ivica kod orgulja zapeval prvi put: „Narodi se kralj nebeski.“
-Ako ti ideš ići ću i ja.
-No- to se razme- morali budu i ti i on i drugi.
-Koji?
-Štefica, Lacko, Đuka, Škender: svi su danas kod mene. Lenčine, v lov im se nije račilo. Pozval sem ih: oni sami bez obitelji, ja sam; najbolje je dakle da smo na takovu večer skupa.

Napokon se po dosta visoku snijegu dokopasmo umorni i gladni do brezovičkog vrta. Stara se kurija u sivoj tami svojim visokim kosim krovom i crnim zidovima usred nepregledna snijega pričinjala još čudesnijom, još sablasnijom.
Iz malih prozora sipahu rasvijetljene sobe kroz smrznuta stakla crvenosjajnu svjetlost, koja je u trokutnim repovima padala u vanjsku tminu, titrajući u hladnoj obasjanoj pari i praveći na bijelom snijegu duge sjajne plohe iz kojih se caklili i krijesili ledci snijega kao po bijeloj svili razasuti alemi i smaragdi. Ne znam i ovaj obični zimski prizor imao je za mene neki osobit, svečan božićni biljeg!
Sjevernjak sve jače hujio i brijao; iz dimnjaka stare kurije upravo sukljao gust, crn dim i svjedočio da su peći tople. Kako smo željno čeznuli za toplim kutićem koji nas je ondje čekao!
U staroj je kući sve odisalo mirisom pečenih kolača, gibanica i kuhanih šunka. Iz kuhinje se čuo zapovjednički glas staroga sukača Petra i žurna poslenost sluškinja. Štropot ribeža, mužara, noževa zvonkom se jekom razlijegao po svim kutovima drvenoga dvora, te miješajući se s veselim glasovima poslenika tako je jasno odavao radost koju donosi u kuću Božić.

Gore u sobi dočekaše nas Batorićevi gosti. Bijaše već sve za Božić priređeno. Zidovi bili iskićeni borovinom i jelovinom i sav zrak u sobi bio napunjen mirisom zimzelenog granja.
U pročelju stajao dosta visok mlad bor, urešen pozlaćenim jabukama, orasima, lješnjacima, sitnim svjećicama od voska i lancima od papira raznih boja. Tramovi bili su također nakićeni zelenim grančicama i na tankim se nitima njihale po zraku jabuke božićnice, a nad stolom visio takozvani jež, jabuka obložena sasvim lješnjacima, taj najglavniji znak Badnjaka u starim hrvatskim kućama. Pod čitavim stolom bila razastrta čista, žuta slama, a sam stol bijelio se od finog stolnjaka, nasred kojega bijaše velik križ, naprosto svezan od dugih vlati ražene slame.

Sve je to priredio stari Vanko. Batorić se gotovo topio od blaženstva i veselja. Oči su mu se radosno krijesile i najprvo, popostavši kod vrata, zagleda se u sve, a tada, pošavši od jednoga do drugog k svakoj grančici, svakomu drvcu i svake se stvarce dotaknuvši rukama, opazi da je Vanko zaboravio zvijezdu-repaču i svetoga Duha. Isti se je čas moralo to izvjesiti, a zatim se zapalile svjećice.

Soba zasja. Mene se silno dojmio ovaj na seljačku iskićeni drevni prostor, po sebi već odjek starih – starih vremena, a sada još više zanoseći u daleku prošlost svojim prikazivanjem i održavanjem pradavnih običaja, svojim prostim ali iskrenim svetkovanjem tako uzvišenog časa kršćanstva.

(…)

Pripovijetku „Na Badnjak“ već tradicionalno čitam, ako već ne na sam Badnjak onda u vremenu prije Božića. Mislim da je to zato jer ova pripovijetka sumira sve ono što svi mi idealno poistovjećujemo s Badnjakom i Božićem sa aspekta općeg ugođaja, znači priča počinje hladnim jutrom kad se pisac budi i pogleda kroz smrznute prozore svoje sobi i onda kako odmiče dan (koji likovi provode u vanjskoj aktivnosti, konkretno u lovu) počinje padati snijeg. Sve kulminira večernjim druženjem i odlaskom na polnoćku u zaprežnim saonicama. Opisi prirode u tim uvjetima koje nam je dao Đalski upravo su fantastični, kao što možete i sami vidjeti iz prvog dijela priče.
Naravno tu je i povijesni element, opis života u plemićkim krugovima, u kurijama Hrvatskog zagorja, na kraju 19. st. u vremenu poslije ukidanja kmetstva, na kraju jedne epohe koja je ostavila naslijeđe u razmjerima koji nam niti dan danas nisu do kraja sagledivi. Ključan je idealizirani lik illustrissimusa Batorića kao poštenjaka, intelektualca, posljednjega od svoje loze plemića, čovjeka koji je svašta prošao, koji je druželjubiv i tvrdokorni tradicionalist ali opet istovremeno i osamljeni ekscentrik, prijateljski nastrojen prema onima koji to zaslužuju no može biti i tvrdoglav i strog. Lik je to kojega u pripovijetkama ostali ne mogu do kraja shvatiti ali ga beskrajno poštuju zbog njegova iskustva i karizme. Pisac se kroz seriju pripovijetki stavlja u položaj Batorićeva bliskog prijatelja i biografa i polako gradi fascinantnu priču.

Iskreno koliko god puta sam pročitao tu pripovijetku uvijek iznova osjećam kako bi rado proveo taj dan s njima. Romantičarske idealizirane vizije koječega često nas dohvate, nije li tako? Ako bi mogao putovati u tu pripovijetku učinio bi to, ali da mogu Batorića „izvaditi“ u ovu našu suvremenu stvarnost, to vjerojatno ne bih, bilo bi mi žao da taj lik, iako imaginaran u svojoj idealiziranoj neiskvarenosti, bude izložen našem današnjem društvu.

Eto toliko, pazite da za blagdane ne pretjerate s konzumiranjem i čitamo se dogodine ;-)


Sretan Božić!




Post je objavljen 24.12.2012. u 20:00 sati.