Sutra je Božić.
Ali...
Moj post neće biti o tome.
Bit će o ljudima. O istim onim koji sada kupuju poklone, kite borove, i guraju se u redu za kupit bakalar i odojka. Iste one kojima su puna usta Božića i životinjskih prava i kojekakvih prodika a ruku na srce niti znaju smisao Božića, niti su ikada brinuli o kojoj životinji niti brinu o ljudima.
Neka mi bilo tko od njih, bili oni među ljudima koji me znaju pa ovdje dolaze čitati moj blog ili onih koji imaju svoje blogove ili su ovdje samo slučajnošću zalutali, pa si uzeli pravo da me pozivaju na red, imalo blagog pojma koliko je danas LJUDSKIH BIĆA na ulici?
Ljudskih bića koja nemaju svoj dom, nemaju puricu i nemaju deku kao moj pas?
Znaju li oni koliko je djece u Nazorovoj koja su ostavljena od strane svojih roditelja?
Možda me poneki takav nadobudni koji me došao pozivati na red radi mog teksta, sada i čita.
Volim životinje i borila sam se često za njihova prava, dijelila letke, posjećivala azile, udomljavala napuštene životinje, ali isto tako znam da nijedna životinja nije ispred čovjeka. Ne bi trebala ni biti, a isto tako danas je u svijetu mnogo više onih koji se bore za prava životinja i pametuju a hodaju preko leševa, što ljudskih, što životinjskih.
Jeste li ikada pomogli nekome? Nesebično? Jeste li potpunog stranca primili u kuću dok je bio u potrebi za krovom, kao moji roditelji i ja?
Jeste li obilazili sirotišta, javne kuhinje? Dijelili ono malo svog što ste imali, s nekim tko je imao još manje?
Jeste li vi, koji se toliko dižete u nebesa i busate o prsa ikada bili u azilu i vidjeli kako te životinje žive? Jeste li ikada podigli svoje dupe sa svoje fotelje i otišli volontirati negdje na -15 kako bi nekome pomogli? Ili nosili odijelo Shreka i animirali napuštenu djecu?
Jeste li?
E pa vidite, ja jesam. I sve to mi ipak ne daje pravo da nekome pametujem i da nekoga vrijeđam, jer sam u svim tim aktivnostima i ponekad vrlo bolnim susretima, stekla iskustvo koje mi je reklo - još ništa nisi vidjela i ništa nisi naučila.
Jeste li posjećivali bolesnike? Djecu na odjelu onkologije? Djecu na odjelu za ortopediju Šalate, gdje leže i djeca s onkologije i donijeli jednu čokoladicu? Jeste li vidjeli te oči? Ja jesam. I ležala sam tamo. Nepokretna.
I nije mi to nitko kriv. Nitko na ovome svijetu nije kriv što sam bila bolesna, što sam preživjela masu nesreće. I na nikome nemam pravo liječiti svoje frustracije zbog nekih loših i gorkih životnih okolnosti. Pa eto dragi moji Vi koji ovo čitate, nemate to pravo niti vi.
Niti znate sve. Nitko ne zna. I nije poanta u tome da dijelite "velike savjete", da zovete policiju zato što neki pas laje, da mislite kako ste svemogući i sveznajući, nego je poanta u tome da dignete guzice i poduzmete nešto.
Tek tada ćete nešto znati, nešto iskusiti i možda nešto i nekog i razumjeti. To bi trebao biti i smisao Božića - pomoć ljudima koji nemaju, mir među svima nama, pružanje ruke čovjeku do sebe, kao i susjedu preko plota.
Mene je moja susjeda izvrijeđala, bez prava, ali da zatreba pomoć ja ne bih gledala na te njene riječi, pomogla bih. Zvala bih i hitnu i vatrogasce, dala bih joj umjetno disanje, pomogla bih koliko bi bilo u mojoj moći. I da ostane bez doma, ogrnula bih je dekom i posjela na kauč, dala joj šalicu čaja i rekla - bit će sve u redu, pomoći ćemo, nisi sama.
To znači biti čovjek! Nažalost, puno je ljudi ovdje među nama koji misle da su nešto, ali pitam se, jesu li ljudi?
Sretan Vam Božić i neka Vam Božje milosrđe osvijetli srca i u njih donese mir, to je moja najveća želja za sve!
Post je objavljen 24.12.2012. u 13:56 sati.