Godina je 2102. Prohibicija je alkohola, droga i javnog iskazivanja osjećaja.
Kazna je 2000 ISK-a, ali novac već odavno ne postoji. A tko ne plati, sadi mandragoru pod drvetom.
Nitko nije pio, nitko se nije drogirao, ali mnogi su pucali pa se njihali. Sve dok se kroz pješčane zidove pustih zemalja nije pronio tihi glas da postoje Rupe.
Jedva primjetno, ali sigurno, počele su migracije. Navodno, najviše prema granicama Novog Svijeta. Zanimljivost je da su vjerovali da je Novi Svijet bio sasvim ravan, a Rupe locirane na rubu. Kao papiri koji se ulažu u fascikl. Ili oni iz bilježnice gdje se piše rukom.
Dolazili su odasvud, uglavnom noću, umorni, tihi, sami. Dolazili su i oni uplašeni, tužni, razočarani. Nervozni i ljuti. Bilo je i nekoliko sretnih, ali te je jeka iz Rupa uvijek slala dalje, preko granice. Vjerojatno da ostale hihotanje ne prokaže surovom instrumentariju vlasti, pa se kolateralno ispod hihotanja otkriju i druge devijacije.
Legenda kaže, Rupama su svi redom šaptali. Takav je bio običaj.
Smiješan narod, kao da su Rupe stvarno imale uši.
Uglavnom, Novi Svijet je potrajao sve dok netko jako mudar nije naletio na rupu u zakonu i dosjetio se da Rupe zamijeni kartonskim kutijama. To je pomaknulo neke granice, porušilo poredak, zaokružilo sliku Svijeta i učinilo postojanje Rupa suvišnim. Uspostavljen je novi sustav i Novi Novi Svijet.
Nažalost, iako su se u njega polagale velike nade, ni taj baš nije bio dugovječan. Zabrane su ostale iste, ljudi su se vrtili u krug, a kartonske kutije su se pokazale promočivima na žuč, sol i vodu.
Iduću eru nazivamo „Doba mandragore“.
Post je objavljen 19.12.2012. u 20:28 sati.