Pregled posta

Tharpa

Ovaj članak bio sam objavio još početkom tjedna, no kako pružatelj usluge nije kroz duže vrijeme osigurao pravilno funkcioniranje bloga (uslugu komentiranja između ostaloga) odlučio sam unos ukloniti kao čin protesta. Nisam nikad prije obrisao objavljeni članak, čak i one koje danas smatram promašenima možete pronaći u arhivi ovoga bloga.
Mislim da svi mi ovdje dijelimo svoje kreativne radove sa javnošću bez ikakve naknade za sebe osim čistog zadovoljstva komunikacije. U svijetlu toga smatram da je potrebno zalagati se za pravo na punu uslugu kakva je obećana u dogovoru. Protest je legitimni oblik takvog zalaganja. Iako su komentari osposobljeni sljedećeg dana, kvar na naslovnici nije otklonjen ni dan danas… Treba li reći išta više?
Ispričavam se štovanom čitateljstvu na smetnji i zahvaljujem na razumijevanju.

Snijeg u dane prošlog vikenda bio je odlična prilika za kratkotrajnu sekluziju u zabačenim predjelima. Zaista te subote, prije točno tjedan dana, bilo je kudikamo zanimljivije nego danas iako iz izoliranog boravišta sam toga dana izlazio samo dvaput, po drva. Imao sam dosta problema s metalnim vratima spremišta jer se smrznuti snijeg nahvatao ispod po okviru i kad sam ih jedva otvorio više nisam mogao zatvoriti. Trebalo mi je dosta dugo dok sam našao u čemu je problem i dok sam ga usred mećave uspio otkloniti. Nakon toga iskustva odlučio sam ostatak dana kloniti se izvanjskih aktivnosti.
Malo sam čitao knjige i neke tekstove i dan je prošao jako brzo, nije bilo nimalo dosadno. Bilo je jako ugodno promatrati kroz prozor tu solidnu mećavu koja je trajala čitav dan.
Promatrao sam i nekoliko pasa koji su plesali po cesti sa snježnim vihorima. Na taj način su održavali dobro raspoloženje i tjelesnu toplinu. Nisam se nažalost sjetio poslikati taj ples. Kad je hladno obično svi u selu puste pse da se zagriju kroz igru.

Zato je u nedjelju ujutro bilo puno posla s otkopavanjem iz snijega. Nisam se ovaj put zaputio u nekakve značajnije šetnje, samo sam nakratko posjetio voćnjak


Tu sam primijetio da je vjetar formirao snježni pokrivač u obliku pustinjskih dina. Vrlo interesantno.



Oko ovog debla jabuke očito su djelovale vrtložne struje velike jakosti. Fascinantno.

Inače već neko vrijeme se spremam osvrnuti na kratki odlomak iz jedne knjige koju polako čitam ovih dana, valjda već treći ili četvrti put. Knjižica je to kratka i simpatična, koncizna, svaki put iznova zanimljiva, istinski klasik takav i treba biti:

Tajna usmena učenja pojmovno vezuju doktrinu „odlaženja s one strane“ s doktrinama ne-djelovanja, izravnog puta i trenutačnog prosvjetljenja. Točnije, ove potonje smatraju uključenima u „odlaženje s one strane“ i to kao poseban oblik istoga.

Prelazak „na onu stranu“ istoznačan je oslobođenju, a tri gore spomenute teorije izravno su povezane s tim.
Ali prije svega, što je to oslobođenje na način kako se gleda u Tajnim učenjima?
Znamo da se budističko spasenje sastoji od oslobođenja iz kruga naizmjeničnih smrti i rođenja u trajnom putovanju koje se sastoji od brojnih bolnih događaja tijekom kojih smo sjedinjeni s onim čega se gnušamo i odvojeni od onoga što volimo. Barem je takav izvanjski opis spasenja, trenutačno aktualan među budistima.
To oslobođenje nazvano je Nirvana, riječju dobro znanom svima onima koji su imalo bliski s budističkom literaturom.
Doslovno značenje Nirvane je utrnuće i zbog toga su se značenja raširile najpogrešnije ideje glede prirode budističkog spasenja. Ovo nije mjesto za istraživanje tih pogrešnih tumačenja. Dovoljne će biti samo dvije-tri riječi. Odgovor onima koji zamišljaju da se budističko spasenje sastoji u uništenju „ega“ smrću „osobe“ glasi: budizam poriče postojanje „ega“ ili duše ili kako god to nazvali, pa ne može biti riječ ni o kakvom uništenju onoga što se drži nepostojećim.
U stvarnosti postoji uništenje, dokinuće, ali ono pogrešnih pogleda, neznanja ili točnije kazano, vjerovanja u postojanje „ega“ koji bi bio neovisan, homogen i stalan, vjerovanja koje kvari naše razumijevanje svijeta izobličavanjem naše mentalne vizije.
Tibetanci nisu preveli riječ Nirvana. Ne zato što nisu bili u stanju to učiniti, nego vjerojatno zbog toga što ideju spasenja shvaćaju pomalo drugačije od one koju drže druge budističke filozofske škole.
Njihova istoznačnica za Nirvanu jest izreka „otišao s one strane patnje“ (nia nieun les despa). Ta izreka ne sadrži ozbiljnost riječi Nirvana; ona se rabi kada se hoće reći da je umro visoki vjerski dostojanstvenik, a da se pritom nužno ne podrazumijeva da je umrli postigao savršeno duhovno prosvjetljenje i da je postao Buddha, a kako bi se izrazila ta posljednja ideja, ne samo glede umrlog čovjeka nego, nerijetko i živog pojedinca, Tibetanci jednostavno kažu: „postao Buddha (Sangs-gyaipa ili skraćeno Sangs-gya)“, „on je postao Buddha“ ili „on je Buddha“.
Međutim izraz koji se najviše rabi u govornom jeziku kao i u literaturi jest: „oslobođenje (tharpa)“ ili „biti oslobođen (thar song)“.
Ne postoji nikakva ideja smrti u toj ideji oslobođenja. Čovjek se oslobađa u svom sadašnjem životu ne napuštajući ga.

Alexandra David Neel- Tajna Usmena Učenja Tibetanskih Budista, 1967.

Moj osvrt:
Svakako jedna od najvrednijih knjiga s kojima sam se dosada susreo je ova iz koje potječe dotični odlomak. O specifičnom stilu pisanja Alexandre D. Neel, prve bijele žene na Tibetu, već je bilo riječi više puta, a njoj sam posvetio i ovaj članak još proljetos, ali svaki put moram naglasiti njenu monumentalnu ulogu u izučavanju tibetanskog budizma i tibetologije općenito.
U ovom konkretnom tekstu došli smo do pojma oslobođenja u duhovnom smislu, ono što se, vidjeli smo ranije u Milarepinoj biografiji, naziva Emancipacijom. Tibetanci dakle govore o tharpi, oslobođenu od krivih gledišta, tu i sada u ovome životu u ovoj hrpi mesa i kostiju koja nam bude tako tupa i teška ponekad… Koliko je to realno možda će se netko pitati? Pa očigledno da nas je velika većina uzela opredjeljenje da to nije realno, da je u ovoj „dolini suza“ jedino moguće živjeti kako nas već životne okolnosti nose i moliti se nadmoćnim upraviteljskim božanstvima, eventualno prakticirati dobra djela te tako steći uvjete za bolje ponovno rođenje. Nenametljivi i simpatični budisti iz tradicionalno budističkih zemalja bi možda rekli pa idemo u deva-loka domenu egzistencije gdje ćemo živjeti kao sretni bogovi bez patnje, a što drugo možemo postati Buddha je preteško i previše vremena bi to oduzelo od dnevnih obveza… Kršćani bi pak rekli da treba zaslužiti ulaznicu za vječni party s Isusom na nebu. Ideja da se u toku života postigne kristovstvo na trajnu dobrobit sebi i drugima kod njih danas niti ne postoji kao opcija, iščezla je davno sa Valentinom, Saturnijem Antiohijskim, Marcionom, Basilidom i ostalom heretičkom ekipom, a možda ipak još postoji eventualno u nekim opskurnim neo-gnostičkim ezoteričnim društvima, ko će to znati…
A onda pak jedni bi rekli da ovaj svijet treba napustiti i zaputiti se u nekakav svemirski harem s djevicama… svatko uglavnom ima nekakvu svoju viziju kamo treba doći i kako to učiniti jer prosvjetljenja nema na ovom svijetu, bolje je tamo nego tu! Tu smo samo to što jesmo, a tamo ćemo postati nešto više, tek tamo ćemo zauvijek biti sretni i ispunjeni istinom, božanskom prisutnošću, spoznajom… ma što god nam treba to je tamo, poslije smrti u Vječnosti, u Apsolutu, u kakvoj već velikoj riječi tj. konceptu…
Da? A što bi na sve to rekli filozofi Mahayane, prekaljeni majstori logike i dijalektike s kakvima se susrela Alexandra Neel u toku svojih putešestvija? -Evo vam jedan …šipak!- to bi rekli, tj. kad ne bi bili tako pristojni i povučeni kakvi jesu.

Nema Prosvjetljenja na ovom svijetu?
To je, čini mi se, postalo česta poštapalica današnjeg apatično-skeptičnog čovjeka, nije li tako? Ne samo na Zapadu nego i na Istoku. A mislim da bi nam svima već iz povijesti trebalo biti i prejasno da je baš takva umna malaksalost tzv. „malih ljudi“ (koje mi svi simpatiziramo jer se s njima poistovjećujemo) tj. svjetovnjaka-svakodnevnjaka sa svim njihovim slinim brigama i strahovima, da je to stanje vrlo pogodno za ubrizgavanje u njihov um instanatih rješenja kroz misterijsko obećavanje boljeg života na drugom svijetu, gdje će konačno sve biti u redu, gdje će konačno sve žudnje biti namirene. Nisu li takvim i sličnim metodama kroz povijest određene religije ostvarile ogroman ekspanzijski „boom“? Ali i svjetovne tj. političke ideologije su se takvim situacijama beznađa spretno okoristile u 20. st.
Koliko i po čemu uopće je apatično-indiferentni skeptik zapravo drugačiji od privatnim opredjeljenjem zajapurenog vjernika, da ne kažemo fanatika? Ne govorim sad samo u smislu religije, nego općenito, u smislu onog prpošnog aha ja sam za to, to i to, a protiv toga i toga i to iz razloga jer mi je ovo prvo milo, ono drugo mi nije. Da li takva percepcija svijeta donosi čovjeku stvarnu čvrstoću i uporište ili je ipak riječ samo o igrokazu kojim ego identitet provodi nad nama obmanu o svome postojanju?

Kao na crtiću kad pas lovi auto i zagrize kotač i onda se skupa s kotačem nastavi koturati po cesti. Trebao bi kotač jednostavno ispustiti, svi mi bi trebali to učiniti, ali kako si onda opravdati jurnjavu za kotačem? Sve dalje u životu, sve teže je promijeniti zacrtane smjerove i svjetonazore.

Čitao sam nedavno u jednim novinama intervju s hrvatskim vojnikom sa dugim stažem u Afganistanu, opisivao je osobito bijedu i patnju tamošnjih stanovnika, a zaključio je sa „da tako moram živjeti, vjerojatno bi i ja postao bombaš samoubojica!“ Mislim da te riječi kazuju jako puno, no to su već neke druge priče i moram se vratiti na temu ovog članka.

Ako, dakle, nema Prosvjetljenja ovdje, nema ga, dobro, fino, u redu, ali nema ga onda niti nigdje „drugdje“. Ono što je bezvremensko pronalazi se u sadašnjosti. Snatrenje o senzacionalnom posmrtnom odlasku u bolje domene postojanja, kako god ih tko zamišljao jest irelevantno. Jedino je donekle ok u tom dualističkom svjetonazoru ako pojedinac u žudnji za boljom budućom egzistencijom (raj), odnosno u svom strahu od gore egzistencije (pakao) čini dobra djela, odnosno izbjegava ona zla. Pa dobro je činiti dobro, ne? Loše je činiti zlo, pa jasna stvar! Držati se toga, pa i to je nešto, ali ipak nije sve, zapravo nije ono glavno i najvažnije.
Većina nas ljudskih bića nažalost nikada u toku svoga života čak i uz najbolju namjeru i najoštriji um neće pomisliti da bi trebalo tražiti nešto više od toga, više od tehno-mehaničkog poimanja poželjnog i nepoželjnog, dobra i zla, utemeljenog na tehno-mehanicizmu privatne emotivno-čulne percepcije svijeta, te tako naći pravu sreću na konačnoj razini, koja je trajna i ne zavisi od provizornih uzroka i uvjeta, to je Emancipacija.
Potraga za srećom u provizornim i proizvoljnim iluzijama koje draškaju ego-identitet, takva potraga za srećom je kao potraga svraka za svjetlucavim igračkama, može biti fora neko vrijeme, ali postane zamorno, dosadno, jalovost toga puta se sama od sebe ukazuje tj. trebalo bi biti tako jer mi ipak nismo kao svrake, ili se možda varam?

Tražiti nešto onkraj dualizma i dapače to tražiti ovdje i sada u ovom ljudskom životu. A baš taj ljudski život je najpovoljniji od svih, baš je tu gdje smo sada najlakše pronaći pravu prirodu svih stvari, uhvatiti (metaforički govoreći) za rep i Samsaru i Nirvanu, „odsjeći lance i željezne i zlatne“- kako je rekao Šakyamuni. Da li sam slobodan ako je moj lanac blještavo zlatan i ako su moji okovi ukrašen draguljima, da li sam slobodniji od onoga tko je okovan željezom ili olovom? Svi mi shvaćamo da čovjek nije slobodan ako je okovan bilo zlatom, bilo željezom, da je to sasvim svejedno. No pitanje je da li shvaćamo što je povijesni Buddha htio reći ovom usporedbom, a ako i shvaćamo što nam je onda na temelju toga činiti?

O tim temama više će još riječi biti vjerojatno nekom sljedećom prigodom, možda dogodine. A u neposrednim nastavcima koje kanim ovisno o prilikama objaviti u vremenu do Nove godine želim se osvrnuti na svrhu i ulogu Gurua tj. realiziranog živog Učitelja u kontekstu priče o tharpi, duhovnom oslobođenju pojedinca, koju smo načeli u ovom tekstu.

Par Jetsunovih riječi za kraj, mislim da se dotiču ove današnje konkretne teme, a uostalom ovo je još uvijek njegova godina, tj. godina u kojoj na blogu obilježavam 960.g. od Milarepinog rođenja:

-Shvatio sam da je ovo moje tijelo produkt neznanja sastavljen od mesa i krvi koji je zapaljen perceptivnom silom svijesti. Za one sretnike koji teže emancipaciji može poslužiti kao odlično vozilo kojim je moguće dostići Slobodu. Ali nesretnima koji samo griješe može biti vodič prema nižim i jadnim stanjima egzistencije. Ovaj naš život je granično područje gdje pojedinac može izabrati put prema gore ili prema dolje. Naše sadašnje vrijeme najdragocjenije je jer u njemu svatko mora na neki način izabrati opredjeljenje za trajno dobro ili trajno zlo.
Onaj tko teži samo individualnom miru i sreći adoptira Manji Put (Hinayanu), a onaj tko posvećuje dobrobit svoje ljubavi i suosjećanja na korist drugih, taj pripada Velikom Putu (Mahayani)
U meditaciji na Konačni Cilj pojedinac mora otkriti ne-postojanje osobnog Ega, a time uvidjeti zabludu da on postoji (budući da sve u Svemiru sa imenom i formom jest iluzorno u svojoj prirodi)
…

-Sve svjetovne afere imaju jedan neizbježan kraj koji je patnja: stjecanja završavaju u rasipanju, građenje u rušenju, sastanci u rastancima, rođenje u smrti. Znajući to pojedinac bi trebao, od samog početka, odreći se stjecanja i zgrtanja i građenja i sastančenja i predano uputama eminentnog gurua usmjeriti se ka realizaciji Istine (koja nema rođenja niti smrti).

--Jetsun Milarepa

Post je objavljen 15.12.2012. u 18:42 sati.