DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
BUDNO IŠČEKIVANJE GOSPODINA
»Zato i vi budite pripravni, jer će Sin čovječji doći u čas kad se ne nadate!« (Lk 12,40)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
U našem svakidašnjem životu često znade otupiti naše nadanje u vječnu radost i sreću u nebu.
Pritisnuti svakojakim nevoljama i tegobama života, možemo se naći u opasnosti da prestanemo očekivati Onoga koji nam nije rekao unaprijed dana kada ćemo se susresti s njime, ali nam je dao svoju riječ garancije i utjehe.
Vjerujući u tu riječ, mi kršćani imamo sigurnost da će Gospodin doći i uzeti nas k sebi u slavu.
Stoga treba da budemo pozorni da ga upoznamo kad dođe.
Tako vjernici odabranog Božjeg naroda prije Isusa Krista učvršćivali su se u svojoj nadi spominjući se neprestano najduže noći njihove povijesti: noći prijelaza iz egipatskog ropstva u slobodu. To je bila noć njihova oslobođenja.
Najljepši Božji čin koji im je iskazan jest jutro u kojem im je dana sloboda. I tada su slavili Vazam Gospodnji. Sve se to dogodilo po Božjem planu na koji su Izraelci bili pripravljeni i zato su ga očekivali s povjerenjem u Boga i bili dobre volje.
»A noć ona bijaše unaprijed najavljena ocima našim, da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali, i da budu dobre volje. Tako je tvoj narod očekivao spas pravednika i propast neprijatelja.« (Mudr 18,6-7)
»Noć ona« za Izraelce bijaše jedinstvena noć Pashe – Prijelaza iz zemlje egipatske. Iz ropstva se uputiše u svoju domovinu koju su dugo očekivali, za vrijeme dugih stoljeća robovanja. I dugo, dugo su Izraelci tu noć pamtili. I slavili su njezin spomen-čin svake godine o blagdana Pashe – Prijelaza.
Poput onih Izraelaca koji su vjerovali u Božje izbavljenje, tako i mi se trebamo nadati u Božju pomoć. Naša vjera može biti pokolebana u trenucima iskušenja i nevolja, ali ona ne smije nikada posve nestati iz našega srca.
Ipak vjerovati u Krista ne znači dati se u beznadnu pustolovinu. I drugi su prije nas vjerovali, poput Abrahama, i to u okolnostima kad nisu imali sigurnost koju je Krist nama dao.
Budući da vjerovati znači već sada imati ono čemu se nadamo i prema toj nadi sve cijeniti i iz te nade živjeti, jasno je koliko vjera stoji u (s)vezi s našom spremnošću za prijelaz u vječnu domovinu. Sve to hoće da nam zorno predoči kako je čovjek određen za Boga i za cilj koji mu je Bog postavio.
»Vjera je – kaže apostol Pavao – jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo. Zbog nje su stari postigli pohvalno svjedočanstvo. (...) Zato ih se Bog ne stidi, ne stidi se nazivati se njihovim Bogom. Zbilja im je pripravio Grad.« (Heb 11,1-2.16)
Očito je da su Abrahamovi tjelesni potomci – o kojima nam danas govori Poslanica Hebrejima – zapravo slika njegovih duhovnih potomaka, odnosno svih onih koji s Abrahamom vjernikom sada vjeruju uBoga (Gal 3,9).
Stoga i mi kršćani, duhovno potomstvo Abrahamovo (usp. Rim 4,15) vjerujemo Gospodinu da nas nije zaboravio i da nas neće napustiti i predati u ruke neprijatelja naših usprkos svih strašnih katastrofa zla i ratova što se svaljuju na sve nas.
To je eto poticaj svima nama da sa sigurnošću vjere imamo pouzdanja u Kristovu riječ te čekamo njegov neprestan dolazak u svoj život i njegovo oslobođenje. Stoga je potrebno da se sačuvamo čisti od svakoga grijeha i da djelujemo u svjetlu istine, odnosno da dobrim djelima pokazujemo bližnjemu put spasenja.
A uz sve to treba da uvijek nadom težimo prema višnjoj domovini.
Na to nas potiče sam Isus kad Evanđelju govori svojim učenicima: »Ne boj se, stado malo, jer je odlučio vaš Otac da vam dadne Kraljevstvo. (...) Zato i vi budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u čas kad se ne nadate!« (Lk 12,32. 40)
Otac se upravo veseli da nama, Isusovim vjernicima, daruje svoje kraljevstvo, odnosno udio u svojemu vječnome životu. Tko je za života služio Bogu, njemu će Bog služiti u vječnosti koja se više puta uspoređuje s gozbom. Zato će Gospodin sam posluživati u svome kraljevstvu sve svoje vjerne sluge koji su s ljubavlju očekivali njegov dolazak čineći dobra djela svim ljudima.
Ovo Kristovo Evanđelje napose je upućeno onima kojima je u zajednici vjernika povjerena neka služba.
Stoga nije bez razloga što tu Isus govori Petru. Ovdje Krist posebno opominje one koji imaju bilo kakvu vlast nad drugima. I upravo na to nadovezuje pouku o lošim slugama, štoviše o lošem predstojniku nad svojom poslugom.
I opet je istaknuta činjenica da će čas suda nastupiti kad nitko ne sluti. Presuda će biti strašna za sve one koji zlostavljaju druge ljude. Kazna, dakako, neće biti za sve jednaka.
Evanđelje razlikuje osobito one koji su griješili svjesno i znajući da čine zlo i druge koji su zločinački postupali više iz neznanja. Kolika je krivnja, tolika će biti i kazna.
Ne preostaje drugo nego se popraviti i biti dobar prema svakome čovjeku.
Tko se pokaže milosrdan prema svome bližnjemu i sam može očekivati milosrđe od svoga Gospodina. Nađe li Gospodin svoje, u koji god čas dođe, kako valja, On će im spremiti gozbu i sam ih posluživati. To je ono »Kraljevstvo« koje svojima pripravlja nebeski Otac. A svako dobro koje budemo učinili bližnjemu ovdje na zemlji, naći ćemo obilato umnoženo u vječnom životu na nebu.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Mudr 18,6-9
Ps 33 (32)
Heb 11,1-2. 8-19
Lk 12,32-48 ili 12,25-40
Post je objavljen 14.09.2010. u 08:45 sati.