Pregled posta

Čestitka :)

Sjećam se, bilo je to ne tako davno, kad sam bila malo niža, malo manja, s baršunastim i blago rumenim obraščićima i neopisivim sjajem u očima, u vrijeme Adventa...

Svakog jutra čekala bih zvuk poštarovog motorčića i zvuk kočenja ispred kuće. Zatim bih se strmoglavila niz stepenice, još u pidžami i u starim, plavim, fluffy papučama i gledala ga onako sva zažarena i s ne-strpljenjem.

Svakog su dana stizale Božićne čestitke, razglednice s prelijepim snježno bijelim motivima, zvončićima i kuglicama i jelkama i prelijepim željama, mislima dragih ljudi.

Svaki dan. Bile su te čestitke pune topline, pune ljubavi.

Ljudi su bili bliskiji dok sam bila mala. Više su se trudili. Vrijeme blagdana bilo je vrijeme obitelji, kad bi se svi susretali za ogromnim stolom i prepričavali dogodovštine iz netom minule godine. Prijatelji i rodbina dolazili su iz daleka, s poklonima i bez njih, ali uvijek s puno ljubavi i dobre volje.

Danas poštar nosi račune i kuka što radi bolestan, a ne daju mu da ide na bolovanje, nema ga k'o mijenjati. Ulicu su nam došli raskopati jer će postavljati cijevi za kanalizaciju, što nisu uspjeli u zadnje tri godine, pa su došli baš sad kad pada snijeg i kad će sve biti blatnjavo i šugavo... Jer dolaze lokalni izbori. Baš me zanima od kud su odjednom iščupali pare?

Bože, bilo je lijepo biti dijete. Bilo je to vrijeme kad se nismo mogli čuti svaki dan, kad nismo jedni drugima mogli stići tako brzo, ali viđali smo se češće. Bili smo sretniji. Nije bilo novaca i obilja ali bilo je ljubavi i razumijevanja i topline.

Toplina.

Onaj osjećaj oko srca kad ti sve titra od radosti. Ne znaš zašto, ali ta te silna razdraganost nosi visoko i imaš osjećaj da možeš zagrliti cijeli svijet. I svijet je lijep. I vani sniježi i čuje se smijeh i lopate kako stružu po ulici i dječja cika. I onda pogledaš kroz prozor i vidiš more snjegovića koji niču u dvorištima. I svoje male prijatelje koji ti mašu i čekaju da se sjuriš na ulicu da se možete grudati.

Danas nema snjegovića. Ni u jednom dvorištu. U subotu kad opet bude padao i kada dragi i ja budemo svojeg radili i stavili mu mrkvicu i šal i kapu, svi će me čudno i pomalo mrko gledati kroz svoje prozore. I neće svoje klince pustiti u dvorište da se igraju. I neće jedni drugima nositi vrući čaj i kuhano vino kao nekad. Svi će na brzinu odmetati male stazice do ceste i brže bolje se zavući nazad u svoje jazbine. I nastavit će biti stranci.

Oni isti ljudi s kojima sam odrasla, oni od kojih sam učila, oni kojima sam se divila... Danas sve su zaboravili. Zaboravili su kako biti ljudi. I pitam se što će im lampice u prozorima koje vidim da su počeli stavljati kad su zaboravili smisao blagdana?

I što će meni njihove sms poruke s "dobrim željama"? Što kad, znam da su istu poruku poslali cijelom imeniku i da ni najmanje ne misle ono što su napisali?

I pitam se, kamo su nestali običaji, snovi, veselje i toplina? I Božićne čestitke s nasmijanim snjegovićima? Gdje je nestao čovjek?

Post je objavljen 05.12.2012. u 14:10 sati.