Što reći nakon tri tjedna u središnjoj Aziji? Prvo i najvažnije - preživio sam! Iako su neki strahovali da će talibani negdje u Afganistanu pošteno naguziti, to se dogodilo nije. I tako sam se nakon Kirgistana, Uzbekistana i Afganistana ipak sigurno vratio svojoj kući staroj.
Moram priznati da je Kirgistan na početku ovog putovanja bio jedan šok. Bio sam potpuno nepripremljen na sivilo na koje sam naišao u kirgiškim gradovima Biškeku, Karakolu i Tokmoku. Takvo sivilo komunističke arhitekture nisam dosad viđao u drugim bivšim komunističkim zemljama i odmah je stvorilo u meni određeni stupanj depresije. Djelomično je tu depru "ubila" priroda koja je prekrasna u ovoj zemlji, iako nisam imao prilike da puno u njoj uživam. Pred očima mi je još uvijek jezero Issyk-kul okruženo visokim snježnim Tian Shanom. Obećao sam sebi da ću se vratiti u Kirgistan, ali već sam odlučio da ću tada odmah glavom bez obzira pobjeći iz njegovih gradova u prirodu i upoznati druga njegova jezera i planine. Naravno, negdje u terminu od travnja do listopada kada je toplije.
Uzbekistan je bio dosadan. Bilo je lijepo vidjeti slavne gradove s Puta svile - Khivu, Bukharu i Samarkand, ali ti su isti gradovi toliko "očišćeni" za turiste da takvu sterilizaciju čovjek ne očekuje ni u zapadnoj Europi, a kamoli u središnjoj Aziji. I taj sterilni look Khive, Bukhare i Samarkanda gotovo u potpunosti je uništio svilenputski duh. Nije mi jasno zašto netko misli da turisti žele sve sređeno i ispolirano?!
Afganistan, koji zatvara moj srednjoazijski trio, bio je dragulj ovog putovanja. Priznat ću da prije putovanja moja obitelj, a čak i dio prijatelja, nisu znali da namjeravam posjetiti Afganistan. Njima sam prodao priču da idem samo u Kirgistan i Uzbekistan. Jer znam da bi bilo tu puno odgovaranja i histeriziranja, a to mi svakako nije trebalo. Ona druga polovica prijatelja koja je znala moj pravi plan puta mislila je da sam skrenuo s uma. Talibani, mine, samoubilački napadi, bla bla bla. Ništa se od ovog potonjeg nije dogodilo. U Afganistanu sam naišao na iznimno gostoprimljive ljude, na njihove osmjehe i toplinu, i sada, nakon osamdeset i pet posjećenih zemalja, mogu reći da su Afganistanci u skupini meni najdražih naroda. Ne volim ovdje raditi nekakve top liste, ali tu su u igri s Malavijcima, Južnokoreancima, Japancima, Burmancima... Afganistanci su mi još draži kada se uzme da su ostali takvi i nakon trideset godina raznih ratova.
Osim samih ljudi, Afganistan ima i prekrasnu prirodu. Pustinje, planine, jezera, rijeke... Dok sam se vozio po Afganistanu, pa čak i posljednji dan iz aviona, išao sam širom otvorenih očiju i ustiju. Teren je toliko grub da je prekrasan. A to sve kažem, a nisam uspio posjetiti ovaj put ni dolinu Bamiyan ni Band-e Amir jezera. No, moram nešto ostaviti i za sljedeći put.
Hrana. To je jedino na što ne samo u Afganistanu, već i u Kirgistanu i Uzbekistanu, imam zamjerke. Ovdašnja hrana je veoma jednolična i sve se vrti oko mesa. Sašlik ili kebab, ovisno u kojoj si zemlji, iliti ražnjić u Hrvatskoj; pečena piletina; odrezak na ovaj ili onaj način... Ribu nisam tri tjedna našao na jelovniku, a isto tako ni povrće. Čak i za mene velikog mesoždera to je bilo malo too much. Tako da kada sam se vratio doma, prvih pet dana prebacio sam se na riblju spizu.
I za kraj, moram potvrditi vam ono što se vjerovatno već nazire iz svih mojih redova ovoga putopisa - u Afganistan definitivno ću se vratiti. Zemlja me zaista oduševila. Neće to biti dogodine. Vjerovatno ni za dvije godine jer ima još puno drugih destinacija koje bih htio posjetiti. Ali kad tad sigurno će ponovno doći na red. Nadam se da će tada situacija u zemlji biti bolja i da ću imati prilike posjetiti i jug Afganistana i Bamiyan i Band-e Amir.
A svima vama želim za kraj reći jedno: "Spakirajte kofere i put središnje Azije!". I don't worry. Vjerovatnost da ćete susresti talibane i druge islamiste jako je mala.
------------------------- CHICHA MICHA bla bla bla -------------------------
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:31 sati.