Jesam li ja prolupao ako kažem da ne želim otići iz Afganistana?! Hoće li mi u Vrapču pripremiti sobu za izolaciju i luđačku košulju?! U posljednjih šest dana puno sam puta naletio na Afganistance čija se priča razumljivo vrtila oko toga kako žele pobjeći iz Afganistana. Nasir u Mazar-e Sharifu prvi mi je objasnio kako je teško za prosječnog Afganistanca dobiti vizu za Zapad. Njegova sestra je uspjela. Pobjegla je u Njemačku. Ali njemu su njemačka vrata zatvorena. Pokušao je. Odbili su ga. Zapadne ambasade u Kabulu gotovo da i ne dijele vize. Rekao mi je da će pokušati otići do New Delhija, jer je vizu za Indiju lako dobiti, i onda tamo pokušati doći do vize za Europu, Ameriku, Australiju... Dan nakon mog susreta s Nasirom, susreo sam mladog Afganistanca Walida u shared taxiju iz Mazara za Kabul. I on je vrlo brzo krenuo s pričom kako želi napustiti svoju zemlju. Za razliku od Nasira, Walid će ipak okušati sreću u Kabulu. Neka im je obojici i svima drugima sa srećom. Ali nažalost nekako ne vidim da će uspijeti u svojoj nakani. I onda, jesam li lud što ja, dok svi bježe iz Afganistana, želim ostati?!
Posljednji put ispred hotela hvatam taxi. I ovaj utorak rano ujutro promet je - kabulski. Većinom Toyote, ali i Chevroleti, Lexusi, Rand Roveri - svi se guraju. Nitko ne vozi po pravilima. I teško je očekivati da će itko ikad u Kabulu i Afganistanu voziti po pravilima.
"Ako voziš po pravilima u Kabulu, mrtav si!", rekao mi je jučer taksist koje me odbacio do Serai Shomalija. Da, ne moraš biti dugo u Kabulu da shvatiš koliko je točna ta njegova tvrdnja.
Kabulski aerodrom je u gradu. Svega sedam kilometara od centra. Nema ovdje da je grad odvojen nekakvom buffer zonom od aerodroma. Ovdje je aerodrom posve okružen kućama. Od centra do njega ima svega petnaestak minuta vožnje, ali preporuča se doći barem tri sata prije leta. Zašto? Pa, zbog sigurnosnih kontrola. S obzirom na trenutnu situaciju, kontrola je ovdje puno više nego na bilo kojem drugom aerodromu na svijetu. Sve počinje još daleko izvan aerodroma - na kružnom toku. Svatko mora izaći iz automobila i svakoga će malo ispipkati. Muškarci pipkaju muškarce, žene pipkaju žene. Ma divota. Pipkanja na sve strane. Nakon prvog pipkanja slijedi malo dalje otvaranje sve prtljage. Jer na redu je pipkanje prtljage. Kada tu dobiješ zeleno svijetlo, možeš ući u krug aerodroma i krenuti pješke preko polunapuštenog parkirališta. Na kraju parkirališta sva se prtljaga stavlja kroz aparat za skeniranje, a vojnik provjerava putovnice. Tu nema pipkanja. Kada odvališ i to, kreneš još malo preko parkirališta prema zgradi terminala ispred kojeg drugi vojnik ponovno traži putovnicu i aviokartu. I kada se napokon približiš terminalu, na ulazu u njega slijedi još jedno pipkanje i puštanje prtljage kroz aparat za skeniranje. Je li sada i vama jasno zašto traže da se na kabulski aerodrom dođe tri sata ranije? Da.
Na šalteru bez problema predajem torbu za let Turkish Airlinesa za Istanbul. Ovdje ju nitko ne provjerava. Ruku na srce, razumljivo jer da je netko došao do ove točke s bombom u prtljazi 0,000000000001% je moguće. Olakšan za prtljagu, sa zmajevima još uvijek u jednom komadu i oboružan boarding passom odlazim prema kontroli putovnica. Afganistanski policajac traži od mene da mu predočim nekakav formular s fotografijom kojeg sam trebao dobiti na granici u Hayratanu. Ja mu objašnjavam da nisam ništa dobio, da nisu imali ni kompjuter za upisati podatke iz putovnice i da me boli dupe ako je njegov kolega gore na sjeveru napravio propust. Drži me deset minuta po strani, svako malo pogledavajući me i pokazujući taj famozni formular. Meni je očito da on želi da iskašljem koji dolar bakšiša. Čovjek bi pomislio da sam po horoskopu ovan jer, kada su ovakve stvari u pitanju, tvrdoglav sam ko magarac. Tj. ovan. A i mogu čekati. Nije da mi se žuri. Do leta ima skoro dva sata. I tako ja čekam. On i dalje mene pogledava, ja mu se smješkam kao bulimična missica na natjecanju za Miss svijeta. Naposljetku on popušta i pečatira moju putovnicu, a ja mu mahnem rukom, onako misičanski.
Na posljednjoj sigurnosnoj kontroli skoro se svi skidamo do gola. Malo nedostaje. Nije baš oku ugodan prizor. Tu su i dvojica Amera koji su valjda posljednja prepreka koja svakog putnika dijeli od aviona. Ako si sumnjiv, i oni te malo zadrže. Ako nisi, goodbye my friend! Ja sam začudo nesumnjiva im osoba. A baš sam se ponadao...
Let je gotovo pun. Uglavnom je riječ o Afganistancima koji rade i žive na Zapadu, stranim poslovnjacima i stranim vojnicima ISAFa. A ja, uz takav skoro pa pun avion, dobivam tri mjesta samo za sebe. Vrijeme da se malo raskomotim. Kroz prozor aviona promatram Kabul dok se avion penje u nebo. Ubrzo Kabul nestaje i pojavljuje se pustinja okružena visokim planinama. Vrlo brzo smo iznad tih planina. Snijeg. Tamo dolje sve se doima pusto. Puno stijena i tek pokoja rijeka. Nema naselja. Pejzaž je prekrasan. Iskorištavam priliku da opalim par posljednjih fotki u Afganistanu.
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:32 sati.