Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/glassanchi

Marketing

242. ANČICA...neshvačena žena...

Dugo me vremena nije bilo barem po pitanju nekih životnih tema.
Razlog ???
Stavljanje pod tepih vlastite zbunjenosti, neshvačanja, očaja.

Izbacit ću "dio" sebe ...tko zna (nitko ništa ne zna) možda će mi biti lakše disati, možda će neka druga žena čitavši ovo shvatiti pogrešne stvari koje čini prije nego te pogrešne stvari postanu dio svakodnevnog života.

Poznata rečenica glasi "volim čovijeka koji ne zavređuje čak ni da ga prljavom blatnom cipelom gađam" a živi mi pod kožom ko parazit, virus...ne znam koji još izraz da upotrijebim. Osječam se jakom, a jadnom...željeno, a usamljeno...izigrano, prevareno, a i dalje sa istom željom i sa istom količinom ljubavi koju i dalje ko idiot, manijak želim dati toj istom muškom gadu.
Svakoga dana, godinama život mi doslovno na nos nabije činjenice, istinu, a ja to odmah pretvaram u neka opravdanja, razumjevanje...nikako da sama sebi objasnim da oko mene žive, dišu i hoda tisuće slobodnih muškaraca, muškaraca koji bi me na dlanu nosili, obasipali pažnjom, nježnošču....ali NE...ja to neću...meni treba netko tko me gazi, laže, manipulira i obečaje brda, doline ... osoba koja me pretvorila u Penelopu a on nije Odisej.
Da, i to sve znam i ostajem ista, dosljedna svojoj ljubavi, svojim neshvačenim emocijama, nadi (a zna se što je nada)
Radeći svoj posao, svaki dan slušam skoro pa iste probleme....muškim svijetom vlada neki čudni virus...zarazan i prelazan samo s muškarca na muškarca ...nema drugog objašnjenja jer svi djeluju i pričaju iste priče, bajke u koje mi kao glade ljubavi upijamo i vjerujemo.
Očajne smo i toleriramo iz tog svog jadnog stanja kojekakve bedastoće poput:
-Javit ću se (pa se ne javi )
- Doći ću (pa ga nema ni u tragovima)
- Ne odgovara na poruke
-Uvijek ima puno posla (baš kad mi žene imamo puno vremena)
-Brat, prijatelj, kolega...svi su oni uvijek bitniji

Živim u nekakvom svom zacrtanom svijetu u koji sam se zatvorila, svijetu u kojem ne dozvoljavam nikome pristup jer ja čekam....ČEKAM nekog, nešto, njega...smak svijeta ???
Koja sam ja glupača - kažem sama sebi, a onda sama sebe brzo demantiram i kažem - "ma nisi ti glupača, glupačo jedna...ti si samo žena koja iskreno i neiskvareno voli, a BUDALA to ne cijeni, ne prepoznaje, a možda i sam ne zna što je zapravo pravi osjećaj voljeti i biti voljen"
Da, i što sad dalje...
"ono kaj me ne uništi, to me ojača"...ma kaj got...jaka sam već ko Supermen ali usamljeni očeličan Supermen...što će mi sva ta snaga kad nemam koga zagrliti onako iskreno, kada nema nikog da me poljubi za dobro jutro (a da nije jedan od mojih mačaka), kada nemam s kim podjeliti osmijeh, kada nemam rame za plakanje....kada nemam nikog s kim bih šetala po šumi, uživala u prirodi, grudala se kad padne snijeg...
NEMAM....a ni neželim nikog osim BUDALE. (Budala je moj virus potkožni)

Kada sam danas počela ovo pisati, nisam znala zašto baš danas...a onda bacim pogled na kalendar i otkrijem poznatu stvar "da se ništa ne dešava slučajno" jer na današnji dan prije 9 godina Ančica se vratila iz avanture zvane putovanje na Kosovo ili kako sam postove iz tog vremena nazvala "Put u neizvjesno 1 i 2 "....ništa nije slučajno, ništa....samo trebamo odgonetnuti zašto nam se neke stvari dešavaju u određeno vrijeme.
Trebamo nešto naučiti, zaključiti i krenuti dalje, ali moje noge su drvene, moje cipele zaljepljene ljepilom, moje srce nedostupno...

Jebeš život i ljubav i bajke....



Post je objavljen 26.11.2012. u 10:26 sati.