Raspitujem se na recepciji o sigurnosti u Kabulu. Kažu da nema problema. Don't worry.
Izlazim van. Zaustavljam taxi. Kažem da vozi prema Narodnom muzeju Afganistana. Promet u Kabulu je posvemašnji kaos. Odmah mi je jasno ono u vodiču napisano da napadi u Kabulu nisu takav problem koliko promet i da ćeš prije poginuti na kabulskoj cesti kada te spalačinkari jedno od ovih vozila. Talibanski Kabul bio je grad bicikala. Današnji Kabul grad je previše starih vozila čiji broj neprestano raste, a gradska infrastruktura ne ide u korak s time. Svi se guraju svuda. Iz svih prometnih traka skreće se u svim smjerovima. Pojam prednosti ovdje ne postoji. A policija, iako stoji na glavnim raskršćima, više je ukras, nego išta drugo. Nema vozila u Kabulu da nije ogrebano ili ulupljeno. Čak i među novim SUVovima malo je onih neoštećenih. Kabul je jedan veliki prometni krkljanac i ovo što vidim u Kabulu, nisam često viđao u životu.
Vozila su stara, bez katalizatora, ispušni plinovi stvaraju takav smrad da je u Kabulu teško disati. Uz cestu prodavači u rukama drže kirurške maske za prodaju. Njihovo nošenje u Kabulu nije nikakva trenutna moda, već puka potrebitost. Zrak je zaista vrlo loše kvalitete.
Moj taksist također vozi luđački da mi je na trenutke srce u petama. Ili smo opasno blizu drugih vozila ili samo što nije pokupio nekog pješaka. Kada sam par kilometara kasnije, koji su inače djelovali kao čitava vječnost, pred muzejem, odahnuo sam. Pružam mu 150 afganija kako su m rekli u hotelu. On me najprije blijedo gleda, a onda traži 350. Ja se ne dam i krećem se udaljavati od taxija. On će za mnom. Bacam mu tristo. Ni s tim nije zadovoljan. Ja odlazim. On meni psuje mater i uz psovke ljutito okreće auto i vraća se prema centru. Baš mi je drago da sam za dobro jutro uspio razpizditi jednog taksistu.
Narodni muzej Afganistana smješten je u nepreglednoj sivoj jednokatnici, tako malenoj da sam se isprva upitao da li sam uopće doveden na pravu adresu. Ali onda primjećujem iznad ulaza već pomalo izblijedio natpis 'National Museum of Afganistan'. Dva lava koja čuvaju ulaz u muzej ostala su bez glava zahvaljujući talibanima.
Ovaj muzej nekada je bio jedan od najvažnijih u Aziji, ako ne u čitavom svijetu. No, tijekom građanskog rata u 90-tim godinama 20. stoljeća zgrada muzeja je bila pod paljbom i ostala u ruševinama, a izlošci su pokradeni i završili na crnom tržištu te u privatnim kolekcijama diljem svijeta. Ono što je preživjelo dočekalo je talibane. U ožujku 2001. godine, u isto vrijeme kada su dinamitom uništene bamiyanske Bude, talibani su ušli u muzej i počeli uništavati sve što je imalo oblik živih bića. Uništavanje je vodio osobno talibanski ministar kulture.
Danas se za veliku većinu izložaka ne zna gdje se nalaze. Neke su pronađene poput primjerice Sravasti Bude iz Sarat Khuje, 33 kilometara na sjever od Kabula, koji potječe iz 2.-3. stoljeća, a pronađen je 1965. godine. Za razliku od mnogih Buda u muzeju kojima nedostaju glave ili lica, Sravasti Buda iz Sarat Khuje je cjelovit. I prekrasan. Imao je sreću da je za rata ukraden i potom završio u Japanu, nakon toga u Londonu i konačno ga je British Museum, vjerovali ili ne, vratio Narodnom muzeju Afganistana.
Mnogi drugi izlošci nisu bili te sreće i zahvaljujući talibanima završili su u komadićima. Zahvaljujući požrtvovnosti osoblja muzeja, mnogi od izložaka su obnovljeni i danas uz original stoji fotografija kako je to izgledalo nakon luđačkog razbijanja pećinskih ljudi.
Vrlo su zanimljivi i baktrijski medaljoni i novci koji svi odreda imaju grčke elemente, posebice na novcu gdje se nalaze ljudski likovi u grčkoj odjeći, što djeluje totalno nestvarno s obzirom da je Grčka tako daleko od Afganistana. To samo potvrđuje veličinu carstva Aleksandra Makedonskog.
Prije nekoliko godina na lokalitetu Mes Aynak u provinciji Logar, 38 kilometara na jug od Kabula, arheolozi su otkrili bogato budističko nalazište s početka naše ere koje svjedoči o dugom prisustvu budizma u Afganistanu i vezama preko Puta svile s Indijom. Nalazi iz Mes Aynaka našli su svoje mjesto u Narodnom muzeju u Kabulu i dali mu novu svježinu. U malo kojem muzeju se zadržim dugo, no u ovome sam nesvjesno izgubio dva sata. Mogu samo zamišljati kako je onda izgledao prije svih sranja u proteklih dvadeset godina.
Preko puta muzeja nekadašnja je kraljevska palača Darulaman koju je europski orijentiran kralj Amanullah izgradio tijekom 1920-tih. Amanullah je zaslužan za modernizaciju Afganistana. No, njegova je palača danas gomila željeza, betona i cigle. I ona je stradala u ratu. Nekoliko vojnika čuva pristup zbog neeksplodiranih sredstava koji se još uvijek mogu naći među ruševinama. Pred ruševinama Afganistanac rasprostrio tepih i obavlja svoju dužnost - podnevnu molitvu.
Malo dalje nalazi se zelena oaza Kabula. U gradu s toliko betona i automobila, a malo parkova, Bagh-e Babur ili Baburovi vrtovi nažalost su iznimka. Potomak Timura po očevoj strani, a Džingis-kana po majčinoj, Zahir-ud-Din Muhammad Babur rođen je u Andijanu u današnjem Uzbekistanu 1483. godine. Od strane uzbečke dinastije Šajbanida protjeran je iz Uzbekistana i otišao u Afganistan gdje je osvojio Kabul i Kandahar, a potom iz Afganistana i Indiju. U Indiji je osnovao čuvenu mugalsku dinastiju (riječ 'mugal' je zapravo izvrnuto 'Mongol') kojoj možemo između ostalog zahvaliti i Taj Mahal u Indiji te Lahore u Pakistanu. Babur je bio i veliki pisac pa je napisao Baburnamu, prvo autobiografsko djelo na svijetu, gdje je između ostalog popisao sve biljke iz svog vrta u Kabulu. Indija mu se zapravo nikada nije svidjela i uvijek je patio za povratkom u svoj Kabul. Kada je umro, njegovo je tijelo 1530. konačno vraćeno u Kabul i pokopano u njegovim vrtovima. Nažalost, Baburovi vrtovi su također stradali u ratu budući da su bili točno na fronti, a stoljećima staro drveće lokalno je stanovništvo tijekom rata bilo prisiljeno odrezati radi ogrijeva. Aga Khan Trust for Culture nedavno je obnovio vrtove i ponovno zasadio drveće iz Baburname - trešnje, dud, orasi, breskve... I Baburovi vrtovi na svoje četiri terase ponovno su oaza mira i svježeg zraka u srcu Kabula.
Ratni ožiljci su i dalje vidljivi. Na džamiji od bijelog mramora koju je 1647. godine izgradio Shah Jahan vide se udubine koje su ostavili meci i granate. Shah Jahan je onaj koji je u Agri izgradio Taj Mahal i sličnosti su očite. Korištenje bijelog mramora, obline i simetrija. Jedino se ti ožiljci rata ne uklapaju.
Iznad vrtova na brežuljcima uzdižu se kuće od blata. Red po red, poput košnice, u visinu. To je neka vrsta kabulskih slamova, ali u puno su boljem stanju nego slamovi po Indiji ili južnoj Americi. Čak mi se i sviđaju kako izgledaju. S ulicama visoko između kuća dolazi dječja vika. Subota je popodne i nema škole. Djeca se igraju na ulicama.
Pratim rijeku Kabul, zapravo smećem zatrpan potok, gdje ima više plastike, nego vode, prema centru. Iako je u Kabulu teško išta nazvati centrom budući da je grad jako raširen. Osjećam poglede jer nisu naučeni na strance, a pogotovo da jedan stranac bez oružane pratnje šeće sam po gradu. Ali nailazim samo na osmjehe i pozdrave i u niti jednom trenutku ne osjećam se u opasnosti. Dobro, možda jedino od onog ludog kabulskog prometa.
Rijeka me sat vremena kasnije dovodi do bazara. Ovdje sve još više vrvi ljudima. Trguje se svime i svačime. Muškarci sa svežnjevima novca na ulici vrše promjenu strane valute u afganistanske afganije. Lako su uočljivi jer redovito mašu s tim svežnjevima, pogotovo kada ugledaju stranca. Puno je prosjaka. Neki su užasno prljavi, u dronjcima. Neki i malo naporni. Ali niti njihov broj niti njihova napornost se mogu uspoređivati s njihovim kolegama u Indiji. Ipak, za razliku od Kirgistana i Uzbekistana gdje su prosjaci svedeni na minimum, ovo je atak i svakok čovjeku treba vremena da se privikne.
U sklopu bazara je i Ka Faroshi, čuveni kabulski bazar ptica. Držanje ovih životinja je jedan od najvećih hobija Afganistanaca. Drugi je puštanje zmajeva. I jedan i drugi bili su strogo zabranjeni u vrijeme talibanske vladavine jer su se smatrali neislamskim hobijima. Danas sam za vrijeme šetnje Kabulom iznad onih kuća na brežuljcima vidio nekoliko jata ptica. Onako izdaleka učinili su mi se kao golubi. Svako je jato imalo nekih desetak ptica. I svako je letjelo točno iznad određene kuće, vjerovatno vlasnikove, ne udaljavajući se previše. Držanje ptica nije samo hobi, već postoji i čitava procedura. Svaki vlasnik trenira svoje ptice i kada su spremne pušta ih van. Tada druga osoba pušta svoje jato. Ptice iz svakog jata nastoje razbiti ono drugo i ukrasti pojedinu pticu iz suparnikovog jata. Ako u tome uspiju, vlasnik te ukradene ptice može ponuditi otkupninu za nju ili odustati čime se ukradena ptica pribrojava jatu kradljivca.
Jedan korak u Ka Faroshi i imam osjećaj kao da sam se nekoliko stoljeća vratio u prošlost. Blato, smeće, jednostavni dućani u prizemlju dotrajalih kuća, redovi krletki s pticama uzduž uske uličice Ka Faroshija. Ima goluba, ima kanarinaca, papiga, ali i budana, ptičica koje su toliko male da ih Afganistanci drže u svojim džepovima i hodaju tako s njima po gradu. Krletki ima metalnih, ali posebne su one drvene koje su mala remek djela. Ne mogu vjerovati kako je Ka Faroshi uspio preživjeti talibanske nedaće te i dalje živi punim plućima.
Polako pada mrak pa moram krenuti prema hotelu. Odlučujem vratiti se sutra na kabulski bazar ptica.
Ovo je Kabul mojih želja i moje mašte. Grad koji je prljav, smrdljiv, bučan i kaotičan, ali grad koji živi prirodnim životom i koji vibrira nevjerovatnom energijom. I'm lovin' it!
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:37 sati.