Od Samarkanda do Termeza na uzbekistansko-afganistanskoj granici ima pet do šest sati vožnje. Potom prelazak jedne od najkompliciranijih granica na svijetu što zna potrajati i do par sati. I kada si napokon u Afganistanu, ima još sat, sat i pol vožnje do Mazar-e Sharifa.
Ne bih nipošto htio doći u Mazar-e Sharif po mraku pa sam sinoć odlučio rano krenuti iz Samarkanda, odmah nakon doručka. Samo za sebe naručio sam auto s vozačem koji će me direktno iz hotela u Samarkandu odbaciti do granice. Auto je bio naručen u osam. No, u osam nema nikoga pred hotelom. Pitam recepcionera. Kaže da je zapeo u prometu i da će doći za desetak minuta. Mislim da je ta izlika odavno isprana. Dvadeset minuta kasnije vozač i taxi su još uvijek u "gustom" samarkandskom prometu. Kao i nakon četrdeset minuta. Konačno, stari Daewoo Nexia i nonšalantni vozač u pedesetima dolaze u devet. Nije mi svejedno. Danas kada mi je svaka minuta važna, izgubiti jedan sat već u startu nije mala stvar. Ubacujem torbu u prtljažnik, ruksak sa mnom na stražnje sjedalo i pokazujem vozaču da krenemo odmah.
Već se u predgrađu Samarkanda u daljini vide planine koje se nastavljaju prema Tadžikistanu i visokom Pamiru. Cesta se vrlo brzo počinje uspinjati i vijugati i sat vremena od Samarkanda već smo u planinama. Izmjenjuju se stijenoviti obronci s poljima, vinogradima i selima čije su kuće vrlo jednostavne, građene uglavnom od opeke ili zemlje i prekrivene limenim krovovima. Boje su jesenske: žuta, crvena, narančasta, smeđa... Uvijek se iznenadim kako uspiju izgraditi ceste na nepristupačnom terenu i ova dok se probija kroz visoke stijene na trenutak je osvjetljena da bi vrlo brzo potom bila u sjeni. I onda opet na svijetlu. I opet u sjeni. Prava igra svijetla i sjene.
Na trenutak stajemo na vidikovcu. Izlazim van ne bih li opalio par fotki. Osjeća se da je ovdje koji stupanj hladnije nego dolje u Samarkandu. Sunce je i danas jedino što "pleše" po nebu. Nema ni oblačka, ali svejedno sunce je zubato i potrebno se dobro ogrnuti. Na vidikovcu nekoliko lokalaca prostrlo uz cestu najlone i na njih postavilo razno voće i povrće. Kao i drugdje po Kirgistanu i Uzbekistanu i ovdje prevladavaju jabuke. Vidikovac nije samo mjesto za opskrbiti se domaćim voćem i povrćem za dug put, već djeluje i kao ilegalna benzinska stanica. Uz cestu postavljeno nekoliko punih ili polupraznih jednoipollitarskih plastičnih boca, poput onih od coca cole, simbol je da se tu toči benzin. Na uzbekistanskom crnom tržištu cijena litre benzina je tri tisuće soma ili malo iznad dolara. Na legalnim benzinskim stanicama litra dođe dvije tisuće soma. Ali trenutno jako malo legalnih benzinskih stanica u Uzbekistanu uopće imaju benzina tako da, htjeli ili nehtjeli, vozači su prisiljeni okrenuti se prema crnom tržištu. Nitko ne zna zašto je tako. Nitko ne zna zašto nema benzina na legalan način. To je paradoksalno za zemlju koja leži na nafti i plinu.
I Daewoo Nexia nakon stajanja ne želi krenuti. Vozač okreće ključ, daje glas, ali ne ide. Meni pao mrak na oči. Kada ću stići do te granice?! I muči se on minutu-dvije i hvala Bogu auto kreće. Na jedva jedvite jade. Nastavljamo kroz pokrajinu Surhandariju prema Termezu, njenom glavnom gradu. Surhandarija je jugoistočna pokrajina Uzbekistana, na obroncima Pamira i ovdje se nalazi i najviši vrh Uzbekistana - Khazrati Sulton s 4643 metara visine. I zaista i dalje su svugdje oko mene brežuljci i malo dalje u pozadini visoke planine, ali snijeg se na njima isprva ne vidi. Vidi se samo jednolična siva boja. Nakon toga povremeno malo žutih pašnjaka, a onda i iznenađujuće zdrava zelena boja trave koja je očito rezultat navodnjavanja jer drugo ne može biti. Kao da je netko na dijelovima napravio oštar rez. Nakon tri i pol sata vožnje pojavljuje se i zemlja crvenica koja daje dodatnu boju uglavnom sivom pejzažu. U pozadini, na visokim vrhovima planina, napokon snijeg.
Cesta nije odlična, ali nije ni loša. Srednja žalost, ali recimo da je pristojna ako se usporedi s onom od Khive do Bukhare. Prometa isprva nema puno i jedinu gužvu stvaraju krave koje bezbrižno hodaju nasred četverotračne brze ceste. Ali onda što smo bliže Termezu i granici promet postaje sve gušći i na cestama je sve više kamiona. Lako je zaključiti gdje idu ili odakle dolaze.
Sela kroz koja prolazimo su vrlo siromašna, čije kuće su uglavnom od blata, a stanovništvo u ovim hladnim planinama šeće u šarenim, najčešće ljubičastim, chapan dugim ogrtačima od svile. Primjećujem da je ovdje, za razliku od ostalih dijelova Uzbekistana koje sam posjetio, mnogo Tadžika na ulici. Ipak smo blizu Tadžikistana. Mnogi šeću s turbanima na glavama, a na licu glavna karakteristika im je malo mongoloidnije lice od Uzbeka i duga bijela brada.
Surhandarija je granična pokrajina. S jedne strane je Turkmenistan, s druge Afganistan, s treće Tadžikistan. Uz toliko ne prestabilnih 'Stanova' u blizini, Karimov drži oči čvrsto na zemlji. Policijskih kontrolnih punktova je mnogo, ali mene ne diraju. Vremena kada je potplaćena uzbekistanska policija gnjavila strance očito su iza nas jer je Karimovu stalo do turista i njihovih dolara pa je prije koju godinu dao naputak da se stranci ne diraju. I zasad, da pokucamo u drvo, nisam imao nikakvih problema s uzbekistanskom policijom.
U 13:00 sati stajemo u okolici Darbenta na posljednjem i najvažnijem kontrolnom punktu prije Termeza. Kolone i u jednom i u drugom pravcu su poveće i svi, i iz automobila i iz autobusa i iz kamiona, moraju van na provjeru dokumenata i prtljage. I mene uzbekistanski policajac traži da izađem, iako kao stranac imam i ovdje određene privilegije pa mi se prtljaga ne dira. S putovnicom odlazim do prostorije tri sa tri metra. U njoj drveni stol, stolica, a na stolu stari radio za komunikaciju. Policajac uzima bilježnicu i u nju prepisuje moje podatke.
"Termez?", pokazuje mi rukom pravac jug.
"Afganistan.", odgovaram.
"Rabota?", pita na ruskom.
"Nyet. Turizm."
Policajac nakon toga više nije morao ništa reći. Njegov pogled sve mi je rekako: "Ovaj tip preda mnom ili sere ili je luđak. Treće ne može biti."
Uto u prostoriju ulazi drugi policajac i pokazuje mi na sunčane naočale zataknute na mojoj glavi. Očito sam mu negdje vani upao u oko. Htio bi ih probati. Pružam mu ih.
"Dobre su.", kaže.
Slažem se. To su mi skijaške naočale četvrte kategorije koje sam u trećem mjesecu kupio na skijanju u Francuskoj za šezdeset eura. Toliko su tamne da odmaraju oči. Odlične su. I ne bih ih mijenjao za ništa na svijetu.
Policajac pokazuje da bi ih htio kupiti. Ja klimam glavom. Sori, ali ne dolazi u obzir. U nadi da će me omekšati, iz džepa izvlači svežanj novčanica uzbekistanskih somova. Ej bolane, nema tih somova da kupiš ove naočale! A i taman sam se riješio onih stotina i stotina bezvrijednog uzbekistanskog papira. Prvi policajac pruža mi natrag putovnicu i pokazuje da mogu ići.
Konstantno s mobitelom na jednom uhu, a s jabukom u drugoj ruci, vozač tjera svoju Nexiju prema Termezu. Žao mi je što nemam vremena za posjetiti Termez jer se u njegovoj okolici nalazi nekoliko ruševina starih budističkih hramova koji čine poveznicu između budizma u Kini i onog u Bamiyanu u današnjem Afganistanu. U Termezu je jedan od najboljih muzeja u Uzbekistanu koji čuva čitavi niz starih budističkih artefakata s Puta svile. Cijelo ovo područje, pa i znatan dio Afganistana, isprva je bilo budističko. Prekretnica je bila 751. godina i bitka kod Talasa, u blizini današnjeg Biškeka u Kirgistanu, gdje su se sukobili Arapi i Kinezi. Arapske snage pod vodstvom Ziyada ibn-Saliha potukle su kinesku vojsku pod vodstvom Gaa Xianzhija i tako su Arapi pod svoju kontrolu stavili zapadnu polovicu središnje Azije. Tom bitkom određena je zona utjecaja Arapa i Kineza u središnjoj Aziji i podjela između islama i budizma koja je tada napravljena očuvala se manje više do danas.
U tri popodne auto staje. Vozač mi jednom rukom pokazuje na most u daljini koji je granica između Uzbekistana i Afganistana, dok drugom traži svojih sto i dvadeset dolara.
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:42 sati.