Prerijetko pišem da bih imala čitatelje. Između postova prođe po šest mjeseci i nigdje, ama baš nigdje nisam zakačila blog. Imam fejs stranicu, ali na njoj je slika nasmijane žene bujne kose koja živi sa i usprkos šizi i ne želi da je svi stvrstaju u tu kategoriju.
Ovo ljeto srela sam školsku prijateljicu. Sjajna žena. Troje djece, rastavljena, ali jedna grozna saobraćajka i njena dijagnoza je nespecifična psihoza ili tako nešto. Ne pije lijekove jer kaže da ne zna množiti. Oduševljava se pozitivnim slikama, razmišnjanjima, ali nije samo to u pitanju. Ona je djelatna. Upravo je otplatila kampericu. Planira svoje odmaralište. Za svakog ima lijepu riječ. Ona je onakva kava ja nisam. Ne mislim pritom da ja nešto ružno govorim ljudima. Za mene su svi ti recepti oko pozitivnih razmišljanja izmišljeni da ljudi zaborave riješiti probleme koje imaju.
Ja vjerujem u sebe i vjerujem u polako iako sam mnogo puta brza. Ponekad brzopleta. Sada je 19 sati. Obaveze za danas su završile. Razgovarala sam s dragim i planirala buduće ljetovanje. Htjela bih nazvati tu prijateljicu zato što je rekla da će pisati. Evo ja pišem pa gotovo 8 godina. Prije svaki dan, a sada jednom u šest mjeseci. Nije mi ponestalo inspiracije, niti mi je život monoton. Zaokupljaju me druge zanimacije, a bolest sam gotovo zaboravila. Više ni ne govorim šiza već slijed akutnih psihoza jer bolnicu nisam vidjela gotovo sedam godina. Kontrole se ne računaju. Ni na psihoterapiju ne idem već dvije godine jer sve što je bilo potrebno reći, ja sam rekla i ponovila tisuću puta. Ponavljala dok nisam uvidjela da je besmisleno se gnjaviti jednim te istim problemima. Naprosto treba živjeti. A ja živim. Ujutro od sedam i naveče do 10, a ponekad i puno duže.
I kemija je dobra. I dalje pijem lijekove i ova kombinacija mi odgovora. Vrlo malo sam izgubila pijući ih, a dobila strašno mnogo. Ne pušim i dalje. Ne planiram obitelj. Ponekad, vrlo rijetko su mi jutra toliko teška da poželim da me nema. Misao koja nema neki veliki razlog, ali dođe. Da ponekad mi je strašno teško živjeti. Tih minutu želje da me bar nema prođe, a dođu bolji trenuci.
Kad bi me netko pitao što sad ja imam, a nisam imala prije odgovor bi bio samo jedan. A to je mir. Nemir sam riješila šetnjama uz jezero. Veselje mi donosi nestašna kujica koju smo udomili. Veselje mi donosi vrijeme provedeno s obitelji....s njim. A da on je jako bitan. Počinjem dan s njim i završavam s njim. Ne fizički jer ne živimo zajedno nego u mislima i skypom. Moj je svaki vikend. Svaki dobar film je moj. Poneka predstava. Kartam, igram društvene igrem. Radim tek toliko da mi živjela i darovala, a živim jer mi je sada onako kako nikad nije bilo tkad sam bolesna.
To je današnje izvješće. I sutra ću pisati. Da nečitatelji pisati ću svaki dan. Jer ovaj je blog imao svoje čitalje. Život ih je odnio, a možda ih i vrati, a možda i donese neke druge. Pisati ću o životu i kako do sedam godina remisije. Vjerujem da će biti i više. Da ja vjerujem.
Post je objavljen 13.11.2012. u 18:59 sati.