Kaže stara izreka: "Ne možeš imati i ovce i novce.". Sinoć sam za dvadeset dolara u hotelu Islambek u starom gradu Khive dobio čistu sobu s tvrdim krevetom, "satelitskom" televizijom punu ruskih i uzbekistanskih programa i kupaonicom iz čije slavine je potekla žuta voda. Na kraju sam se spustio na recepciju, kupio bocu vodu i oprao zube, a tuširanje ostavio za Bukharu.
Khiva postoji otkad su postojali karavanski putovi po središnjoj Aziji. Smještena u delti Amu Darje, stješnjena je između dvije pustinje. S jedne strane Karakum ili Crna pustinja, s druge Kizilkum ili Crvena pustinja. Ne čudi stoga što Khiva uz vodu u inače izrazitom sušnom području postoji od najranijeg doba. Još u desetom stoljeću grad se spominje u arapskim kronikama, ali tek u 16. stoljeću prosperira kao glavni grad novoosnovanog Khorezm kanata. Međutim, u neprekidnim sukobima s rivalom Bukharom Khiva je uvijek nekako izvlačila deblji kraj i nije ipak uspjela prosperirati poput Bukhare ili Samarkanda. Sljedeće 17. stoljeće je označilo konsolidaciju i širenje kanata pod vodstvom Abul Gazi Khana i njegovog sina Anusha Khana. Isto se dogodilo kasnije sredinom 19. stoljeća za kanova Mohammed Rakhima, Alla Kulij i Mohammed Amina. Naposljetku je Khiva dotakla sferu utjecaja Rusije i nije trebalo puno čekati da Rusi odluče prigrabiti grad. To se dogodilo 1873. godine. Za sovjetskog doba stari je grad bio pošteđen betonskih majstorija jer je bio proglašen "gradom muzejom" i danas dok hodam khivanskim ulicama, imam osjećaj kao da hodam muzejom na otvorenom. Službeno unutar starog grada Ichon Kale još uvijek živi oko dvije tisuće stanovnika, ali jedino što ja vidim su beskrajne suvenirnice i ulice i trgovi toliko nenormalno čisti da izgledaju sterilno. Žuto-narančaste opeke i nabijena zemlja mnogobrojnih džamija i medresa kontrastiraju dominantnim plavo-zelenim keramičkim pločicama njihovih fasada. Posebno je impresivan nedovršen Kalta Minor minaret koji je trebao biti najviši u islamskom svijetu sa 70 metara visine, ali khan koji je 1852. naredio njegovu gradnju srušio se ubrzo mrtav i gradnja je naprasito prekinuta na visini od 26 metara. Danas djeluje kao jedan veliki šareni dimnjak. Nakon kratke šetnje po Kuhna Arku, sjedištu nekadašnjih kanova, ipak se penjem na jedan od minareta. Gotovo 45 metara visok minaret Islam Khodja madrase najviši je u Khivi, a izgrađen je relativno kasno, tek 1910. godine, ali još uvijek kao osmatračnica u strahu od dolaska Turkmena koji su bili trgovci robljem. Turkmenistanska granica danas je svega četrdesetak kilometara od Khive.
Stepenice prema vrhu su izrazito uske i zavojite i slabo osvjetljene. Nogama i rukama oprezno u mraku pipam teren jer ne bih se volio strmoglaviti niz strme stepenice. Kada sam jednom napokon na vrhu, noge ubijaju od boli. Ali dobar je to trening za predstojeću skijašku sezonu. Šteta što mi doma nemamo ovakve minarete jer skijaši uopće ne bi trebali ići u teretanu. Za kondiciju bilo bi dovoljno samo pet puta dnevno popesti se na minaret.
S vrha pogled na pustinjski grad obavijen sumaglicom i ravnicu dokle pogled seže. Nema na vidiku nikakvih brežuljaka ni planina. S visine Khiva izgleda manje "Disneylandovski", ali samo zato jer se odavdje ne vide sve one suvenirnice, štandovi sa šuburama, kao da će svakog trena početi sibirska zima, ni babuške koje posjednute iza svojih štandova uporno pletu nove suvenire za turiste koji tek trebaju doći.
Podsezona je i stranih turista je jako malo. Možda nas je svega nekoliko stranaca u gradu. Više je domaćih turista, a najviše vjenčanih povorki koje jedna za drugim dolaze na fotografiranje u stari grad. On redovito u odijelu koje je na zapadu izašlo iz mode prije dvadeset, možda i trideset godina; ona u kič vjenčanici od koje bi se zapadnjačkim modistima dignula bez puno problema kosa na glavi. Par fotografija uz jedan minaret, uz onu džamiju ili medresu. Sve izgleda umjetno, neprirodno, poput naših parova koji šeću zagrebačkim Gornjim gradom u pratnji fotografa. Tada redovito kolutam očima.
I jedni tek što se izgube u ulicama Khive, drugi ulaze kroz Zapadna vrata u grad. I tako satima. Bez prestanka. Spavam li? Hoću li se ubrzo probuditi i shvatiti da sam samo sanjao jedan neobičan san i pronaći prljavu, prašnjavu, derutnu, prenaseljenu Khivu moje mašte?
Do četiri popodne ulice su se naglo ispraznile. Domaći turisti otišli su u svoje velike hotele - tvornice za odmor, najčešće u sovjetskom Urgenchu. Prestale su i vjenčane procesije. I šubare sve brže nestaju s ulica. Khiva nakon četiri popodne više nego ikad djeluje kao grad muzej. Sjedam u jedan od malobrojnih restorana/chaikhana u starom gradu na prociju plova i crnog čaja. Dok sjedim na tapchanu ili "čajnom krevetu" (krevetu s niskim stolom u sredini), promatram oko sebe. Chaikhana je prazna. Sablasno prazna. Znam da nije preporučljivo jesti negdje gdje nema ni žive duše. Ali imam li drugog izbora? Nemam. Cijeli stari grad je sablasno pust da nije ni čudno da i njegovi restorani zjape prazni. Hrana prati cijelu atmosferu. Nije nešto o čemu bih doma pričao.
Prije nego li se mrak potpuno spusti na grad i zatvore i posljednje radionice i trgovine, odlazim do radionice svilenih tepiha. Khiva Silk Carpet Workshop nastao je prije nekoliko godina u suradnji s UNESCO-m. Lokalne žene u zavidnim radnim uvjetima ovdje stvaraju majstorije od svile. Njihovi svileni tepisi uglavnom prate tradicionalne islamske geometrijske motive, ali nakon toga odabir boja prepušten je njima. Bacam pogled u tri prostorije. U svakoj stvara se tepih drugačije boje, a na svakom tepihu rade u pravilu dvije osobe. Svaka ima svoju polovicu tepiha, pred očima papir s motivima koje mora isplesti i te dvije osobe koje rade na jednom tepihu toliko su uigrane da se dvije polovice savršeno spajaju.
Iako je svila postojala u Kini još u 4. tisućljeću prije Krista, kineska carica Xi Lingshi, žena Žutog cara Huangdija (3. tisućljeće prije Krista) tradicionalno se uzima kao osobu koja je otkrila svilu. Priča kaže da joj je čahura svilenog moljca iznenada upala s dudovog stabla u šalica toplog čaja. Pod utjecajem vruće vode čahura se rastvorila u glatke, ali čvrste niti. Odmah je Xi Lingshi shvatila da se te niti mogu pretvoriti u tkaninu i povijest svile je ubrzo počela, a Xi Lingshi je postala Dama od svilenog moljca. I dan danas se čahure svilenog moljca ili Bombyx morija kuhaju u vrućoj vodi ne bi li se odvojile niti.
Kina je grčevito čuvala tajnu proizvodnje svile. Na zapadu, posebice u Rimu, svila je bila veoma tražen i skupocjen proizvod, a Rimljani su, u svom neznanju, vjerovali čak i da svila raste na drvu. No, svilenu tajnu nije se moglo dugo sakrivati. Kineske princeze koje su se udavale na strane dvorove nisu mogle živjeti bez svile pa su u svojim kosama nosile sa sobom i skrivene čahure Bombyx morija. Oko 200. godine prije Krista tajna proizvodnje svile došla je do Koreje, a krajem stare ere kineski anali spominju i proizvodnju svile u Japanu.
Gotovom svilom počelo se, kao najvrijednijom robom, trgovati po Putu svile od najranijih dana njegovog postojanja. Svilene niti pronađene su u kosi egipatske mumije iz ptolemejskog razdoblja (kraj 1. tisućljeća prije Krista). Legendarna kraljica Zenobija u Palmiri trgovala je svilom u 3. stoljeću naše ere. Bizant je također bio preplavljen svilom, a potražnja za svilom u Bizantu je bila tolika da je car Justinijan u 6. stoljeću naredio da se otkrije tajna svile. I tajna je Zapadu uskoro otkrivena kada su dva nestorijanska svećenika prokrijumčarila ličinke svilenog moljca sakrivene u unutrašnjosti svojih bambusovih štapova. Proizvodnja svile uskoro je počela u Bizantu, na teritoriju današnje Grčke i Sirije, i Kina je ostala bez monopola na ovu vrijednu tkaninu. Svila se tako povukla u određenoj mjeri s Puta svile, njena vrijednost je pala, ali to ne znači da je Put svile prestao postojati. On je i dalje bio glavna prometnica između Istoka i Zapada do 15./16. stoljeća kada potpuno nestaje, ali njime se sada više trgovalo drugom robom.
Vani s mrakom Khiva je poprimila drugačiju sliku. Puste lagano osvjetljene ulice poprimile su posebnu romantičarsku čar. Pojedini minareti, džamije i medrese pod šarenim svijetlom modernih svjetiljka djeluju kao pozornica iz Aladina i 1001 noći. Sve obavijaju preko dva kilometara dugačke zidine koje zatvaraju Ichon Kalu. Na uši stavljam slušalice, a na ipodu izabirem instrumentalnu glazbu. Šećem i uživam. Nema žive duše. Noću u Khivi se osjeća duh prošlog vremena...
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:48 sati.