Urgench je na potpuno suprotnom kraju Uzbekistana od Taškenta. Do njega ima oko 1050 kilometara i vlak koji iz Taškenta kreće nekoliko puta tjedno u 19:25, a dolazi u Urgench sljedeći dan u 13:56. Ima nešto posebno u putovanju vlakom i uvijek preferiram na svojim putovanjima vlak od aviona. I uvijek kažem da je vlak ogledalo svake zemlje. Putovanjem u vlaku možeš osjetiti više nego igdje drugdje puls zemlje i upoznati se s njenom kulturom. Ali na ovom putovanju, ograničen vizom koja mi dozvoljava boravak u Uzbekistanu samo devet dana, moram preskočiti vlak i skok od Taškenta do Urgencha napraviti avionom.
Iako su me od jučer progonili određeni strahovi, oni su se pokazali neutemeljenima. Airbus 320 Uzbekistan Airwaysa potpuno je nova mašina kojom se ne mogu pohvaliti i puno renomiranije aviokompanije. O Air Astani više nećemo govoriti. I najvažnije, avion polijeće na vrijeme i sat i petnaest minuta kasnije slijeće u Urgench, pola sata prije dogovorenog vremena.
Aerodrom izgleda mračno i zapušteno. I pun vojske koja promatra naš dolazak. Čini se da je u avionu u business klasi bio i neki uzbečki glavešina jer mnogi su se sjatili prema njemu, a potom po njega dolazi i privatna limuzina ravno na pistu. Izgleda da nismo svi jednaki. Nakon glavešine puštaju i nas smrtnike Dok silazim niz avionske stepenice, osjećam hladan zrak na licu. Nije prehladno, ali nije ni suviše ugodno. Urgench je u blizini dvije pustinje i, tipično pustinjski, bez obzira koliko su dani topli, noći su hladne. Iz ruksaka izvlačim jaknu.
Na sporopokretnoj traci uzimam prtljagu. Na izlazu iz aerodromske zgrade stari čiča provjera da li svatko zaista ima u rukama svoju prtljagu. Kroz mrak probijam se prema u daljini osvjetljenom mjestu gdje izgleda da čekaju parkirani automobili. Trebam pronaći prijevoz do 35 kilometara udaljene Khive, jednog od najvažnijih karavanskih gradova na Putu svile.
"Taxi?", iz mraka je banuo šezdesetogodišnjak. U ovim zemljama ne trebaš tražiti taxi. Taxi će uvijek pronaći tebe.
Klimam potvrdno glavom.
"Koliko?", pitam ga dok mi stari već pokušava uzeti prtljagu iz ruke. Najvažnije pravilo je uvijek na početku odrediti cijenu.
"30 dolara.", ispaljuje ovaj. Ja se udaljavam. Prema oba vodiča koja imam cijena bi se trebala vrtiti oko desetice. Čak i ako uzmemo poskupljenje goriva u posljednjih par godina, cijena ne bi trebala biti veća od petnaest zelenih predsjednika.
Stari taksist, u strahu od gubitka mušterije, istog trena snižava na dvadeset. Ja se i dalje ne dam. Naposljetku pristaje na petnaest ako uspije naći još jednu osobu. No, svi su uglavnom već otišli osobnim automobilima svojim kućama. Po jedinu grupicu stranaca na avionu došao je turistički autobus. Ostajem sam. Stari se vraća i nudi ponovno dvadeset. Osjećam da mi se prostor za cijenkanje naglo smanjio. Znao i on da nemam više izbora. No, blefiram. Kažem da ću uspjeti i bez njega pronaći nešto, ako ne do Khive, onda barem do centra Urgencha. Cijenkanje je igra i čovjek mora uvijek ostati pokeraški hladan. On nudi osamnaest. Ja i dalje inzistiram na petnaest. Na kraju na prašnjavom stražnjem staklu svog Daewoo Matiza stari prstom piše sedamnaest. Pristajem.
Na Daewoou nema nikakve taxi oznake. Sasvim je jasno da je stari wannabe-taksist. Svejedno mi je. Jedino je važno da večeras dođem do Khive.
Sa stražnjeg sjedala kroz prašnjavi prozor promatram sovjetsko sivilo Urgencha koje ni mrak nije uspio sakriti. Tipične široke avenije. Sve bezbojno osim usamljene fontane koja mijenja boje. Iako je osam sati grad djeluje pusto. Nekolicina ljudi se tek skupila oko obojanih fontana.
Deset minuta kasnije Daewoo već gazi pravocrtno neobično širokom cestom prema Khivi. Oni koji nisu upoznati sa sovjetskom fascinacijom gradnje širokih cesta, pomislili bi da ova povezuje dva jako velika grada. No, Urgench ima oko 140,000, a Khiva svega oko 50,000 stanovnika. Cesta je mračna. Javna rasvjeta ne radi i ulične svjetljke poput visibaba u mraku vise nad cestom. Iznad ceste, na njena oba kraja, žice trolejbusa koji za dana povezuje Urgench i Khivu iako je puno brže i tek neznatno skuplje isti put proći u marshrutki. I dalje od ceste ništa. Mrak.
I onda pola sata kasnije iz mraka iskaču gradske zidine Khive.
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:49 sati.