Glas je ono što mi u svakodnevnim nedostajanjima nekih duša dobiva sve više na važnosti. Slabije pamtim boju očiju, pogled ili stisak ruke, glas je ono što mi se zavuče pod kožu, do kostiju, srži. I u danima kada sam plaćala cijenu za jednu priču o pogrešnosti jer neke priče se moraju zaslužiti životom, dok neke sasvim druge imaju svoju cijenu koju joj život pogrešno namjenjuje, ona je svojim toplim glasom koji je već polako prelazio u nedostajanje, počela neku drugu priču koja svoje korijenje vuče iz nekih drugih, davnih vremena.
...."Slušala sam M. Gavrana danas . Kupila sam ti njegovu najnoviju knjigu "Kafkin prijatelj". Dobit ćeš ju s posvetom. Rekla sam mu da je knjiga za M. koja jako voli " Klaru" a oduvijek je voljela Kafku"..uz smijeh mi je pričala.
Ja sam zaista još u danima koji bi trebali biti prenevini za kafkijansku izgubljenost , oduvijek osjećala neku povezanost s Kafkom. Kao da sam nekom čudnovatom vidovitošću osjećala da će mi život često puta sadržavati elemente njegovih djela. A Gavranove drame smo još tada u nevinim studentskim danima gledale često i vidno uzbuđene čekale onaj trenutak, rečenicu ili misao koja će nas natjerati na danonoćno razmišljanje. Tada još nikako nisam mogla znati da će mi život biti ispunjen mnogim dramskim i dramatičnim elementima i da ću žuditi često za sasvim običnim danima.
A ona..ona je bila moj suborac u zaklonu od neprijatelja , moj suputnik u istraživanju slobode i granica, ona koja gotovo dvadeset godina poslije, ima posebnu sposobnost oduševljavanja. U onim studentskim danima, u skučenoj sobici s podgrijanom kavom i mirisom mladosti, sobi prepunoj knjiga i nade, misli i velikih životnih očekivanja, uzdaha i slomova, u toj sobici dogodila se priča koja traje . Količina suza proporcionalna količini smijeha garancija je za dobru priču. A miješanje suza sa nekim drugim suzama garancija je za neraskidivu povezanost.
I sada, sa mirisom nekih zrelijih godina, sa podosta lomova ali i gorkastog okusa neispunjenih očekivanja , osjećam okus one podgrijane kave i znam da neke riječi donose spas.
Kada sam prije gotovo tri godine bila samo zbroj krhotina, silueta u tunelu Tuge, biće od stakla koje se rasipalo danonoćno , ona je poput snoviđenja pokušavala izliječiti me. I trudila se iz petnih žila. Liječila me čokoladnim kolačima, masažama sa divnim mirisom eteričnih ulja, reikijem i višesatnim razgovorima. Otvarala mi je karte i predviđala najdivniju budućnost jer je znala da žudim za nadom. Izliječilo me nije ništa od toga. Vjerojatno se i ona umorila od pokušavanja. Ali nije odustajala.
A onda je rekla riječi koje su u meni probudile ono najbolje u trenutku kada sam bila najgore.
"Počni pisati. To je tvoj dar"
I počela sam...
Postoje riječi koje zaista donose spas.
I one su me spasile.
Volim te D.
Post je objavljen 08.11.2012. u 23:16 sati.