"Once upon a time there was a powerful khan who ruled a great kingdom. The capital of this kingdom was a big and rich city, full of beautiful buildings. Caravans from East and West came through this city and made it even richer. The khan was very rich and so powerful that none of his neighbours dared to attack him, but he still wasn't happy because he didn't have any children. His first wife didn't bear him a child, so he took another wife and then another one. He had nine wifes and still no children. And he was getting old.
One day, while walking through the bazaar, he saw a beautiful slave girl. She was brought here by a merchant from a far away land. The girl was so pretty that the khan fell in love with her at first sight and bought her. She became his tenth wife and the youngest and prettiest of all. The khan was very fond of her and showered her with precious gifts. Imagine his joy when, in due time, his new wife bore him a child! Alas, she died in childbirth, but the child survived. At first the khan was a bit disappointed that the baby was a girl and not a boy who would become his heir, but his daughter was his only and long awaited child, and she was so pretty and very much like her mother that soon the khan loved her with all his heart.
The baby girl was growing up and the khan was growing old. Most of all he was afraid that he would die before his daughter grew up and could marry a good man who would become the khan's heir. The khan worried about it so much that he could neither eat nor sleep and finally decided to go to magicians for help.
He gathered all the magicians of his kingdom in his palace and promised a rich reward to the one who can predict his daughter's future. One after the other, the magicians were telling the khan that he was very wise and strong, he would still rule for many years and would live to see his daughter grow up and marry a wonderful young man and she would be the happiest person in the world. The khan was very pleased with their prophecies and rewarded each one of them with gold and precious gifts. Finally came the turn of the oldest magician.
'Listen to me, O The Great Khan! You can hang me, if you like, but I will tell you the truth. The fate of your daughter is rather sad. She won't have a long and happy life, but will be bitten by a karakurt and will die when she barely turns sixteen.'
The khan turned red with anger.
'What are you talking about, old fool? Have you lost your mind?'
But the magician stood his ground.
'I knew you wouldn't believe me,' he said. 'But whether you like it or not, no one can escape one's fate.'
'Darn you and your prophecies!' shouted the khan and ordered to throw the magician into the deepest and darkest dungeon.
The khan was afraid that the magician was right. But surely there was a way to protect his daughter? For three long days and three sleepless nights the khan stayed alone in his room thinking hard and finally came up with an idea.
He ordered to build a tower so tall that its top would reach the sky. At the basement of the tower there was a deep dungeon where the old magician was put while at the top there was an airy room where the khan's daughter was to stay. She wasn't allowed to leave the room and only two devoted servants climbed the steep steps twice a day to bring her food. Every time the servants carefully checked the food and their own clothes to make sure that a karakurt (spider) wasn't hiding there.
Days turned into weeks, weeks turned into months and months turned into years. The girl was growing up, getting more and more beautiful with every day, and finally came her sixteenth birthday. She looked pretty and fresh like a spring flower.
'Thank God, that stupid prophecy hasn't come true!' the khan thought climbing the steep steps to the top of the tower.
'Happy birthday, my dear!' he said and put a big tray of juicy grapes at the girl's feet.
'Thank you, father!' smiled the girl and kissed him on the cheek.
But hardly had she touched the grapes when she screamed with pain: in his joy, the khan had forgotten to check the grapes carefully and didn't notice a karakurt hiding in them.
Just as the magician had predicted, the girl got bitten and died on her sixteenth birthday. After her death the old khan got very sick and also died soon. He left no heir and various noblemen started fighting for his throne and finally the kingdom fell into pieces. The rich city turned into ruins and nothing remained of it - only the Burana Tower stands lonely among the fields."
("Kyrgyz Legends", retold and translated by Oksana Vasilenko)
Vidljivost je danas savršena i slika koju danas imam pred očima potpuno je suprotna od one prekjučerašnje. Dok minibus gazi ravnicom prema Balykchyju, promatram u daljini s lijeve i s desne strane planine. Ove s desne su toliko drugačije od onih s lijeve strane ceste da kontrast koji one stvaraju daje posebnu slikovitost ovome krajoliku. Crveni kamen planina s desne strane plamti na popodnevnom suncu, a lagano snijegom posipani vrhovi hlade tu užarenu sliku. Na suprotnoj strani, lijevo od ceste, bijeli se Tian Shan, od vrha pa do dna, pod gustim snježnim pokrivačem.
Uz cestu usamljeno stoje plastične kante pune jabuka. Sezona je i ovaj dio Kirgistana čuven je po proizvodnji jabuka. Pred Balykchyjem jabukama se pridružuju i sušene ribe iz jezera Issyk-kul koje vise na ogradama uz jurte koje su pretvorene u male trgovine ili babuške mlataraju njima s prolaskom nekog vozila. Kirgistanci nisu narod koji voli jesti ribu i područje uz Issyk-kul je jedno od rijetkih gdje se u Kirgistanu uopće može vidjeti riba.
Nakon Balykchyja pravac Tokmok, a da bih stigao do Tokmoka potrebno je ponovno prijeći planine koje dijele jezero Issyk-kul od biškeške ravnice. Cesta vijuga kroz usjeke crvenih planina i danas se snijeg u tragovima spušta skroz do ceste i bistre planinske rijeke koja dijelom prati cestu. Snijega ovdje prekjučer nije bilo. Vijesti da je snježilo čak i Biškeku očito su bile točne.
U suton ulazim u Tokmok. Čak ni loše svijetlo ne može sakriti sivilo i jednoličnost ovoga grada u blizini kazahstanske granice. Sivi betonski stambeni blokovi iz vremena komunizma nalaze se uz niz onih nedovršenih, također sivih betonskih blokova, za koje je davno nestalo novca pa su kao kosturi, s otvorima za vrata, prozore i balkone ostavljeni za tko zna koga i za tko zna kada. Malo boje jedino daju stari komunistički murali pred jednim od blokova, čisti, nepošarani, kao da se još vjeruje u stare ideje. Crvena zvijezda, srp i čekić. I dvije krave koje pasu trave tik ispod njih. Pred muralima veliki kružni tok u čijem je središtu toranj koji izgleda tako da sam sto posto siguran da je nekada na njegovom vrhu mjesto bila našla još jedna crvena petokraka. Danas se ondje vijori crvena kirgistanska zastava. Na drugoj strani kružnog toka, dijagonalno suprotno od sovjetskih murala, nalazi se veliki kip Manasa, simbola kirgistanskog nacionalizma, a ne zaboravimo ni džamiju iz koje upravo dolazi poziv na molitvu. Glavni kružni tok u Tokmoku je mala lekcija iz kirgistanske povijesti, ali istovremeno i svjedok ćušpajza kirgistanske sadašnjosti.
Dvadeset je do pet. Za manje od dvadeset minuta moram biti u desetak kilometara udaljenoj Burani. Uzimam prvi taxi na koji nailazim, dogovaram cijenu i već hitam ravnicom prema snježnim planinama koje su pod pristojnim pokrivačem, ali zanimljivo je da onog trenutka kada padine dodirnu ravnicu, snijeg naglo nestaje kao da ga je netko pomeo metlom. Sunce samo što nije zašlo. Gledam na sat. Na knap sam s vremenom.
Desetak kilometara od Tokmoka na ravnici s tri strane okružene planinama nalazio se nekada Balasagun, najvažniji grad dinastije Karakanida u današnjem sjevernom Kirgistanu. Karakanidi su bili dinastija turskog porijekla, veoma obrazovani i veliki štovatelji islama i mnogi vjeruju da su oni bili jedan od odlučujućih faktora u opstanku islama u Kirgistanu. Svoje znanje i novac slili su u umjetnost, posebice arhitekturu, što svjedoče njihovi spomeniku prvenstveno u južnom Kirgistanu, u Oshu i Ozgonu. Ovdje na sjeveru, krajem desetog stoljeća osnovali su Balasagun kao vrlo važnu postaju na Putu svile. Grad je u svoje vrijeme bio jako važan, vjeruje se da se prostirao na 25 do 30 četvornih kilometara, i iako je stoljećima prosperirao, uglavnom zahvaljujući trgovini na Putu svile, naposljetku se njegova važnost smanjila, potom potpuno nestala i u 15. stoljeću Balasagun je napušten. To koincidira s vremenom nestanka cjelokupnog Puta svila sa svjetske trgovačke pozornice. Krajem 13. stoljeća s desintegracijom velikog Mongolskog Carstva i nestanka tzv. pax mongolice ili mongolskog mira postalo je nesigurno trgovati nekadašnjim Putom svile zbog čitavog niza novostvorenih državica na njenom putu čiji vladari ne samo da nisu mogli jamčiti sigurnost trgovine, već su i sami naređivali napade na trgovačke karavane i njihovu pljačku. Potom je svoj doprinos dala i izolacionistička politika Kine pod dinastijom Ming koja je okrenula leđa središnjoj Aziji i zatvorila se u sebe. Od kraja 13. stoljeća tako količina robe na Putu svile naglo se smanjuje. Konačan smrtni udarac Putu svile dalo je u prvoj polovici 16. stoljeća otkriće pomorskog puta između Europe i Azije čime se sva trgovina prebacuje na mnogo sigurnije oceane.
Danas od Balasaguna nije ostalo ništa. Tek ostaci tri mauzoleja, jedan humak koji je nekad mogao biti palača ili hram, i osamdesetak balbala razbacanih po polju, a koji su označavali grobove. Balbali potječu iz vremena između šestog i desetog stoljeća i izgledaju kao stele na kojima su s prednje strane urezana ljudska lica. Izgledaju kao neke minijaturne, rustikalne varijante moaija s Uskršnjih otoka.
I onda je tu Burana, najvažniji sačuvani spomenik starog Balasaguna, iako ovo 'sačuvani' nije posve točno. Burana je zapravo minaret i vjeruje se da je u izvornom obliku bio 46 metara visok. Nekoliko potresa reducirali su postupno minaret i na kraju su od njega ostale samo ruševine. Posljednji potres dogodio se 1900. godine i opeke su potom uzeli ruski doseljenici kako bi izgradili svoje kuće. Današnja Burana ima svega 24 metra i zapravo je rezultat sovjetske rekonstrukcije iz 1970-tih. Dok usred ravnice i s planinama u pozadini promatram usamljeni minaret, opet iznova se čudim kako su Rusi vješti u rekonstrukcijama, čemu sam ranije ove godine svjedočio u Moskvi gdje su nakon pada komunizma od nule izgradili nekoliko crkva, vjernih kopija starih uništenih za komunizma, za koje bih se zakleo da su stare nekoliko stotina godina, a ne dvadesetak. Isto bih rekao za Buranu. Djeluje staro, djeluje dostojanstveno, djeluje kao dio Puta svile. I dok promatram Buranu, i balbale, i humak, i ostatke mauzoleja i potom ravnicu, jedino što mi nije jasno kako su se Karakanidi u veoma nestabilnom srednjem vijeku odlučili izgraditi grad na mjestu koje posjeduje malene obrambene mogućnosti. Možda zbog vode iz obližnje rijeke Chuy? Možda zbog neugodnih klimatskih uvjeta na planinama koji okružuju ravnicu? Možda jednostavno jer je baš ovdje prolazio Put svile, a Karakanidi nisu vidjeli dalje od svoje želje za zaradom i svog dijela svilenog kolača?
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:53 sati.