Marketing
o književnicima i Krleži
Negdje na početku sedamdesetih godina išao sam se delegacijom Društva književnika Hrvatske u Novi Sad. Bilo je to u okviru međurepubličke suradnje, a kako sam se našao u tom okviru danas sam već zaboravio. Reprezentacija Društva književnika sastojala se od nekoliko starijih književnika, nekoliko književnika srednje dobi i nekoliko mlađih, a mene - iako ne-člana - u poveli kao predstavnika onih koji bi jednoga dana mogli ući u njega. Ne sjećam se kako su do mene došli. Mora da me je netko od njih sreo na cesti, i kako me je sreo tako mu je palo na pamet da bi upravo mene mogli pozvati ili smo ne našli u nekom društvu u nekom kafiću, pa onda isto tako… Zadovoljavao sam potrebne kriterije jer sam već objavio nekoliko pjesuljaka u raznim omladinskim novinama, a nekoliko bendova koji su uvježbavali svirku u garažama u susjedstvu uglazbili su neke moje riječi i izvodili ih na čagama po omladinskim klubovima. Tako se desetljećima kod nas vodio značajan dio kadrovske politike, a ima naznaka da se ni danas to nije promijenilo: najvažnije od svega je da se nađeš pred nosom onoga tko odlučuje koga bi se moglo ili trebalo zaposliti, postaviti na neko mjesto ili negdje delegirati upravo u trenu kad taj o tome razmišlja, bilo da se to dogodi slučajno, bilo da imaš neke informacije i procjene, pa pomogneš slučaju. Za ovu priču je važno jedino da sam dobio poziv da odem na dva dana u Novi Sad, a znajući sebe mora da sam odgovorio - što da ne?Tako sam se našao u vlaku, pa u autobusu s pravim, priznatim književnicima, a na kraju smo se svi zajedno našli u Novom Sadu. Već prvoga dana imali smo zajednički poetski nastup. Domaćini su nas navečer odveli u neku veliku dvoranu, dvorana je bila prepuna, stolice u svim redovima popunjene, a mnoštvo je stajalo sa strane i u prostoru iza sjedišta. Hrvatski pjesnici su govorili svoje stihove, a publika je vrlo iskreno aplaudirala. Ja sam, kao najmlađi, bio pozvan na binu pri kraju svečanosti. U publici je bio dobar dio mlađarije i zažagorili su s odobravanjem čim su me spazili. Kosmušina na mojoj glavi bila je očigledan znak prepoznavanja. Visok i vitak s frizurom poput Jimmy Hendrixa izgledao sam kao maslačak. Većinu svojih pjesama znao sam napamet jer sam ih često govorio po tulumima i dobro sam bio uvježbao kako to raditi. Već prvim stihom privukao sam pozornost onih kojima sama moja pojava nije bila dovoljna, drugim sam ih sve iznenadio, trećim razdragao, ushit je rastao od stiha do stiha, a na kraju pjesme zaorili su se uzvici oduševljenja koji su gotovo zaglušili gromki pljesak. Ovacije su bile otprilike kao za sve koji su ranije nastupali zajedno. Druga recitacija je naišla na još bolji prijem, nakon nje su ne samo dovikivali i pljeskali već su počeli i toptati nogama da je grmilo. S trećom sam zgazio publiku. Neki su se uspinjali na stolice i vikali „Bravo!“ i „Još! Još!“ i prigodne poruke na koje se, nažalost, nisam mogao odazvati. Nije bio red da uzmem više vremena nego ostali, pa sam se povukao, što je izazvalo glasne ogorčene i razočarane prosvjede. Da sam nastavio mogao sam držati okupljene u istom raspoloženju još-sat dva kako je krenulo.
Nije bilo sumnje da sam neočekivano ispao zvijezda večeri. Babl Bablović - pjesnički superstar! Svi književnici su mi srdačno i iskreno čestitali. Nitko od njih nije ranije imao prilike vidjeti kako nastupam niti su znali ono što pišem, pa sam i za njih bio pravo otkriće. (Među nama, nije to što sam tada govorio bilo ništa naročito posebno, bilo je naprosto bitno drugačije i zabavnije od svega onoga čime su publiku ugnjavili pjesnici koji su nastupali prije mene.)
Nakon nastupa otišli smo na zajedničku večeru s desetak novosadskih književnika, organizatorima gostovanja i nekim lokalnim novinarima. Ispalo je da sam bio glavna tema razgovora za večerom i svi su me hvalili, ali je meni najviše značilo što su u društvu bili Pero Zubac, pjesnik koji je napisao „Mostarske kiše“, Vujica Rešin-Tucić koji je napisao zbirku pjesama „Okovano jaje“ i Miroslav Antić koji je napisao zbirku „Plavi čuperak“. Bila mi je čast i radost što sam ih imao priliku upoznati i provest veče u njihovom društvu. I danas još znam pola „Mostarskih kiša“ i „Plavog čuperka“ napamet, a u ono vrijem sam ih znao nauzust od početka do kraja. Mika Antić se sasvim otkvačio na moje interpretacije nekih njegovih pjesama, a Pero Zubac je rekao da nakon što je vidio da njegovu poemu znam cijelu vjeruje kako ona ima budućnost. Priznati književnici su zatražili od mene da im kažem još nešto svoje, pa sam recitirao dok se točilo vino i komadala svinjetina. Književnici su bili vrlo zadovoljni. U jednom trenu je Vujica Rešin-Tucić preko cijeloga stola zapitao imam li i ja već objavljenu knjigu pjesama.
Ja da imam knjigu pjesama? Tko bi mene štampao? Knjigu! Jest da imam pjesama svu gomilu, povremeno mi u nekom omladinskom listu objave poneku, ali knjiga - to je nešto o čemu se nisam usudio ni maštati. Knjige se objavljuju književnicima, a daleko sam ja od književnika. Kako bih bio književnik kad nemam ni objavljenu knjigu?
Na to jedan iz hrvatskog dijela ekipe oko stola reče: „Knjigu? Ništa lakše!“ Zgranem se – kako to? Malo što me je u životu tako iznenadilo kao te njegove riječi. Morao sam dobiti objašnjenje, pa su me počeli podučavati odjednom s više strana. Ministarstvo za kulturu ima komisiju koja pregledava rukopise svih neobjavljenih knjiga i dodjeljuje novce za one koje će se objaviti, samo trebam poslati rukopis. Kad komisija dodijeli novce nekom rukopisu, vrlo lako se pronađe izdavačko poduzeće koje će preuzeti rukopis za objavljivanje. Nisam mogao vjerovati da bi i mene bilo koje ozbiljno poduzeće uzelo u ozbiljno razmatranje. Niti ne znam gdje se nalaze poduzeća u koja bi trebalo otići, niti ondje ikoga poznam, niti znam tko su urednici… Na to me prekinu vrlo jednostavnom izjavom:
– Svi smo mi urednici!
Pogledam oko stola, a svi potvrdno kimaju glavama. Počelo mi je sijevati što je čovjek mislio s izjavom da „ništa lakše nego štampati knjigu“, ali ipak nisam bio do kraj uvjeren. Dobro, ako su svi oni rednici, ako bi mi tiskali knjigu ako bi joj ta neka komisija ministarstva dodijelila sredstva, nema izgleda da bi neka komisija ministarstva dodijelila sredstva upravo meni, mlad sam, početnik i nepoznat…
– Nema problema! – ponovo me prekine onaj koji je počeo s „ništa lakše“. – Mi smo Komisija!
Ukipim se. Polagano okrenem glavu i pređem pogledom od jednog kraja stola do drugoga. Svi oni koji su sa mnom došli iz Zagreba zadovoljno su potvrđujući kimali glavama. Preplavi me istinsko zadovoljstvo. E, kad je tako, drugačije ćemo mi razgovarati!
Odmah sam na papirić zapisao adresu na koju trebam poslati zbirku pjesama da bih dobio financiranje izdavanja i upozorili su me na rok do kada to moram napraviti. Preostalo je još sasvim dovoljno vremena da sve pjesme koje sam nosio u glavi ispišem i pisaćom mašinom. Sve smo dogovorili. I dana se sjećam pojedinačno svakoga za tim stolom, ali neću navoditi jer nisam zlopamtilo.
Po povratku u Zagreb odmah sam s bacio na pisanje. Tuk-tuk-tuk… s dva prsta, zbirka je bila pripremljena na vrijeme i uredno poslana preporučenom pošiljkom. Preostalo mi je samo čekati, a kako sam bio uvjeren u povoljan ishod, nije mi bilo teško to čekanje. Bio sam vrlo zadovoljan u tom razdoblju života, gotovo euforičan. Uskoro će izaći moja knjiga! Biti ću pjesnik!
Napokon, nakon dva-tri mjeseca, novine su objavile popis naslova knjiga koje su te godine dobile potporu ministarstva kulture. Pročitao sam ga nekoliko puta, nisam mogao vjerovati svojim očima, nisam bio siguran u ono što čitam – moje zbirke nije bilo na tom popisu. Pa kako? Kako? Mora da je neka zabuna posrijedi…
Nije bila zabuna. Komisija naprosto nije dodijelila sredstva onome što sam poslao. Zaludu što su polovina pjesma bile one koje su na svoje uči čuli, zbog kojih su me obasipali pohvalama, za koje su vidjeli kako djeluju na žive ljude, na publiku… Ili upravo zbog toga?
No u svakom zlu ima i neke koristi. Umjesto da mi omogući knjigu, komisija mi je podarila nešto dragocjenije - uvela me je u književni život. Zahvaljujući tom događaju vrlo sam rano, još vrlo mlad naučio da književnicima ne treba vjerovati, a na taj način usađeni oprez mi je kasnije kroz život često pomogao. Ima sjajnih književnika ponaosob, odličnih kao ljudi i sjajnih umjetnika, ali književnici grupno, a naročito masovno – toga se treba čuvati, od toga treba biti što dalje. Uostalom, književnicima se ne smije vjerovati, oni su najbolji upravo kad lažu. Što je sve to njihovo pisanje nego izmišljotina, nego laž? Njihova istina je u tome kako i koliko mogu dobro slagati! Pa se onda i ponajboljima od njih lako dogodi da zamijene stvarnost i literaturu, da zaborave na granicu između njih.
Književnike treba čitati, to je najbolje što mogu pružiti i to treba koristiti, ali više od toga je dobrodošlo samo u iznimnim slučajevima. Jednom su Balzacu predložili da upozna nekog drugog talentiranog književnika, a Balzac je imao dovoljno iskustva o književnosti i književnicima da je znao što govori kada je to odbio obrazloživši: „Zašto? Da bih uživao u gusčoj pašteti ne moram upoznati gusku!“
Ovih dana čitam knjigu Zvonimira Berkovića „Pisma iz diletantije“. Prepisujem sa stranice dvije stotine i šezdesete odlomak u kojem je opisao kako je upoznao Miroslav Krležu:
„Bilo je to na sprovodu Mate Ujevića, Vašeg zamjenika u Leksikografskom zavodu. Čekao sam početak ceremonije zajedno s nekoliko Vaših suradnika kad ste nam prišli, njih pozdravili, meni se predstavili i odmah počeli briljantno predavanje o hortikulturi Mirogoja, iz svih aspekata: botaničkih, povijesnih, urbanističkih, biskupskih itd.“
Upoznao sam mnoge književnike, no Krležu nisam stigao, a nakon ovog odlomka nije mi ni žao. Odmah sam povjerovao napisanom jer sam već ranije iz raznih izvora čuo slična svjedočanstva. Da se razumijemo, Krleža je veliki književnik, moćni pjesnik, značajan leksikograf, svatko tko govori naš jezik bi ga trebao iščitati, ali kao čovjek nije spadao u onakve s kakvima se volim družiti. Vratite se na citirani odlomak. Na sprovodu svog bliskog suradnika Krleža se nije upustio u raspravu o hortikulturi Mirogoja ponukan nekom usputnom rečenicom, nego je pristupio grupi ožalošćenih i odmah počeo raspredati o tome. Potpuno je nevažno koliko je to bilo briljantno, idu mi na živce oni koji koriste bilo koju priliku samo da bi pokazali koliko su pametni. Zapravo čak ne smatram pametnim nepotrebno prosipati pamet u neprimjerenim prilikama, a nedvojbeno to smatram neodgojenim i često bezobzirnim. Bezobzirnost može biti posljedica upravo neuviđanja granice između literature i stvarnosti…
Neću razvijati posljednju misao da se i ja ne bih pretvorio u dosadnjakovića i gnjavatora. Vani sviće i vrijeme je da završim ovaj tekst. Srdačno vas pozdravljam.
--------------
Bilo je sedam sati. Otišao sam probuditi suprugu i sina. Procedura buđenja je takva da uđem u sobe u kojim spavaju i pozovem ih. Zatim to ponovim za pet minuta, pa opet za pet minuta. Oboje nisu jutarnje osobe. Treba im vremena da se ustanu i razbude, pri čemu nisu naročito raspoloženi, preciznije - nije im do ničega. Te prve petminutne intervale iskoristio sam da ženi pripremim kavu, a sinu iscijedim dvije naranče i napravim tost. Uz to sam mu ogulio i pola kruške. Kad sam po treći put unišao u njegovu sobu već je bio obučen i češljao se.
– Imaš na stolu u kuhinji topli tost i sok od naranče.
Zajaukao je:
– Ali, tataaa… Nije tost najvažnija stvar na svijetu!
Odgovorio sam:
– Nije najvažnija stvar na svijetu, ali samo će još kratko vremena biti topao.
Za minutu je ipak ušao u kuhinju, sjeo za stol i prihvatio se jela. Nebrojeno puta smo se sporječkali kad je ujutro trebao u školu, a moja mu uvjeravanja kako je doručak zdrav i potreban obrok nisu dobro zvučala. Gledao sam ga kako jede i uspio se suspregnuti da ni ne počnem o tome kako se život sastoji od bezbrojnog niza onoga što nije najvažnije na svijetu.
Post je objavljen 06.11.2012. u 22:22 sati.