Karakol ima onaj feeling grada na granici na kraju svijeta kojeg je svijet zaboravio. Posljednje naseljeno mjesto prije visokih planina i kineske granice. Iznad grada uzdižu se 4300 metara visoki vrhovi, posve pokriveni snijegom; red iza njih su pettisućaši, potom divovi sa preko šest tisuća metara, da bi na kraju sve kulminiralo s Pikom Pobjede i 7439 metara na samoj kineskoj granici. Blizina Kine odlučila je sudbinu ovoga grada. Za vrijeme Sovjetskog Saveza, Karakol i svo planinsko područje prema Kini bila je zabranjena zona gdje do izražaja dolazila sva fobija i vlastita nesigurnost SSSR-a. Čak i dan danas za ići bilo gdje unutar pedeset kilometara od kineske granice potrebna je posebna dozvola.
No, raspad Sovjetskog Saveza loše se odrazio na sva slična pogranična područja, pa tako i na Karakol. Vojska se povukla, Rusi koji su se ovdje desetljećima naseljavali također su spakirali kofere i vratili se u Rusiju i ostali su Kirgizi i šačica upornih Rusa.
Oronule prizemnice drvenih škura, betonski komunistički blokovi koji izgledaju kao da su navrat-nanos napušteni preko noći usred neke epidemije, neasfaltirane prašnjave ulice po kojima se igra hladan planinski vjetar i pokoji pas lutalica, ulične svjetiljke koje ili ne rade ili uopće ne postoje...
Smjestio sam se u privatnu kirgisku kuću koju preporučaju u vodičima. Talaai s roditeljima živi u ovom Bogom zaboravljenom mjestu od 75,000 duša i obitelj živi od turizma. Imaju pet soba u tzv. Teskey Guesthouse, a upravo grade i hotel koji će se otvoriti na proljeće, taman na vrijeme za novu trekking sezonu. Trude se oko mene da se osjećam kao dio obitelji. U sobi stari krevet, a na zidovima veliki kirgiski tepisi.
Divim im se što mogu nastaviti živjeti u gradu koji bez sumnje polako klizi nagore.
Divim se i Lylyani i Patricku koje upoznajem u lokalnom restoranu Kalinka gdje pokušavam dobiti nešto za večeru. No, u restoranu je večeras privatna rođendanska zabava i ništa od hrane. I baš kada sam se okrenuo da ću izaći van prazna trbuha, zaskočila me Lylyana, Ruskinja plave kose u ranim pedesetima:
"Dođi s nama! Naš taksi će te odbaciti do drugog restorana.".
Iako ne volim ulaziti u auto s potpunim strancima, još k tomu u mrkloj karakolskoj noći, Lylyana ima dobre crte lica, barem koliko vidim u mraku, tek malo osvjetljene svjetlima koje dopiru iz unutrašnjosti Kalinke. Prazan trbuh kaže da uđem u taxi.
Lylyanin muž Patrick je Kanađanin i mrtav pijan. Njiše se kao oni jablani na vjetru uz cestu uz jezero Issyk-kul. Lako je pretjerati u alkoholu kada si u ruskom društvu. Lylyana je također pripita, ali još uvijek prisebna. Taxi ubrzo staje pred jednom prizemnicom i Lylyana me moli da joj pomognem uvesti Patricka u kuću. Ubrzo, vrata iza mene se zatvaraju, a pred mene se stavlja boca vodke.
"Davaj!", kaže Lylyana i pokaže na bocu i dvije čašice. Treća nije potrebna jer se Patrick već onesvjestio.
Točim čašice do vrha.
"Na zdravlje!", i Lylyanina je čašica sekundu kasnije već prazna i pokazuje da i ja moram eksirati.
Vodka na prazan želudac - već sada znam da će ovo biti nezaboravno iskustvo.
"Moj djed i baka došli su u Karakol iz Sibira.", kreće Lylyana s pričom, na razumljivom engleskom s pokojom ruskom upadicom: "Djed je bio kozak i imao je tamo par konja i krava. Onda je došao Staljin i zbog tih par konja i krava rekli su da je djed bogat i prognali ga s cijelom obitelji u Karakol. Bilo je to u tridesetima. Došao je ovdje s petero djece. Dvoje je odmah umrlo. Jedan od preživjelih bio je moj 'papa'. Tu je upoznao moju majku koja je porijeklom Ukrajinka. I ja sam se rodila u Karakolu. Pola Ruskinja, pola Ukrajinka."
"Davaj!", uslijedila je još jedna čašica vodke.
"I kakav je život u Karakolu?", pitam ju.
"Težak! Bolje je bilo prije. U vrijeme Sovjetskog Saveza moja je mama imala plaću od 120 rublji i puno je stvari mogla s tim novcima kupiti. Što danas može kupiti sa 120 soma? Pfff, ništa! Ja imam dvije diplome. Učiteljica sam i inžinjerka. Trenutno radim kao inžinjerka u rudniku zlata jer učiteljski posao se slabo plaća. Ni s ovim ne zarađujem puno.", pokazuje mi rukom u smjeru onih visokih snježnjih planina gdje bi trebao biti rudnik zlata, a sada je samo mrkli mrak: "I tamo sam upoznala Patricka. Iznenadio se kada je čuo za koje novce radim. Pfff. On je Kanađanin i došao je ovdje nadgledati posao u rudniku. Bio mi je šef. I bio je oženjen. Ali onda mu je žena umrla i jednog dana mi je rekao da me voli i da je to znao od prvog dana. Dobar je on čovjek. Samo voli puno popiti ponekad. Good man! I vjenčali smo se prije dvanaest godina. I love him.".
Ubrzo je vodka ponovno potekla niz grlo.
"Jesi li ikada razmišljala da otiđeš u Rusiju ili Ukrajinu? Mnogi su se iselili...", pitam. Jezik mi se počinje već plesti.
"Nikada. Ovdje sam se rodila. Kirgistan je moja zemlja. Kirgistan ne čine samo Kirgizi, nego i mi Rusi. I Kinezi. I Uzbeci. I drugi. Patrick se u jednom trenutku bio vratio u Kanadu. Ali nije izdržao. Vratio se u Kirgistan. Rekao je da se osjeća ovdje slobodnim. He is a good man. I love him! Davaj!".
Nakon četiri vodke ne samo da mi se počeo plesti jezik, nego su i noge počele otkazivati poslušnost. Tada je Lylyana odlučila mi pokazati kuću. Velika je to kuća. Jedan dio za život po zimi od nekoliko moderno uređenih prostorija te ljetna kuća. Potom banya ili ruska sauna. Veliki vrt idealan za roštiljanje ljeti. Uz vodku naravno. Vidi se da je Lylyana nabasala na zlatni rudnik i da zapravo ne živi loše, pogotovo kada se uzme u obzir siromaštvo velike većine Kirgistana.
Vani se podigao hladan vjetar koji prolazi i kroz skijašku jaknu i hladi kosti. Temperatura je oko nule. Za razliku od Biškeka koji je na oko 800 metara nadmorske visine, Karakol je puno viši - na 1770. Uslijedila je peta čašica vodke. Potom i šesta...
Post je objavljen 01.11.2012. u 04:57 sati.