Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/maddogsh

Marketing

Ovo će biti luda noć...

- Daj, pomogni malo...
- Evo, čekaj...
- Uuhhhh...
- U pizdu materinu...
- Daj, ovako, lijevu ruku tu
- Ovak?
- Da
BUM!
- Ne... lijevu ruku..
- Aha, ovu?
- E, tu lijevu i sad prema gore
- ....
- Daj malo stisni to
- ....
- Ne tako
- ....
- Pusti
BUM! Tlang... pras!
- Ne na nogu!
- Oprosti
- Gle ovo... sad to pokupi
- I kaj s tim?
- Sad baci u vražju mater
- Ne!
- U 'bo te...
Već je bilo kasno. Niotkuda su se pojavila vrata i počela se otvarati uz grozomornu škripu koja u nekim drugim žanrovima najavljuje pravi užas, no, ovdje nije bilo muzike, violine, bubnjeva i sličnog, samo škripa
- Dobro komedijaši! Prvo – tko me zvao?
Obojica istovremeno pokažu jedan na drugo
- A drugo – mislite vi već jednom podmazati ta vrata? Škripe gore od Belzebubovih koljena.
- Gospođo Jebedić, oprostite, nije bilo namjerno, omaknulo mi se...
- A ti si ono?
- Maurice
- A, od starog Čavleka? Dobar je to bio dečko. Šteta da je završio na galgama. Tako bezobrazno ukrasti miša iz crkvenog podruma
- Da, još da ga je ukrao iz mlinarovog, barem bi bio deblji... ovo je ipak bio crkveni miš
- Ma je, ali kod trapista...
- Dobro, crkveni miš koji se prežderavao sirom, ali ipak, zbog toga na galge...
- Pa, sad, pukim je slučajem taj miš navodno uzeo i zlatni pečatnjak, pa kako nisu mogli njega okriviti, tvoj je tata zaradio galge
- A prsten?
- Misliš ovaj?
- To je taj?
- Je, kasnije mi ga je poklonio baš taj isti nadstojnik za protuuslugu
- Kakvu protuuslugu?
- Pa, bojao se da će završiti u čistilištu, pa me zamolio da potegnem veze
- I?
- E, sad je u paklu. O tome se čak i u raju još priča svaku večer uz pivo
- Pivo?
- E moj Maurice, ambrozija je preskupa, uostalom, većina je anđela polako alergična...
- Ali, to nije...
- I nije, ali, kaj dete zna kaj je ambrozija
- Kakvo dijete? Pa...
- Ne govorim ja o ovim zvekanima, šulkolegama mojeg Lucija, ne, govorim o ovoj djeci,...
- Mislite o anđelčićima?
- E, o njima... čim vidi ambroziju, nema veze što nije bilje, oči mu zasuze, počne kihati i bez bar jednog piva, nema mu spasa. Otpadne mu perje, i na kraju i aureola i ode karijera.
- Anđeoska karijera?
- E da... vrhunac je palmom hladiti bogu dupe, a bez perja i aureole, to ne ide...
- Dobro vas dvoje, o čemu vi to? Maurice, vražja mater ili ne, daj da to pokupimo, pa idemo "saki svoji mami"
- Gabriele, znaš da bih najradije otišao svojoj mami, ali mi nešto nedostaje...
- Mama?
- Molim sine?
- E, jebi ga, nisam to mislio... Čekaj, otkad si se počela materijalizirati k'o i vražja mater... gospođo Jebedić-Krpić-Vragetović, kako god da vam je prezime "najte me tak hudo lukati", razgovaram sa svojom mamom, koliko vidim, barem iz priloženog... no... gdje sam stao?
- Stao si u hrpi smeća koje se prosiipalo iz tog prokletog sanduka kojeg smo pokušali prenijeti tamo prijeko, a onda su se pojavile i vražja i tvoja mater, oprostite gospođo De Mefisto, ali i vi ste nekak' vražji...
- Da srce...
- Janja! Pizda ti materina! O Isuse,... e u kurac...
Sada se odnikud materijalizirao i dotični Isus, Gabrielova je "mama" ipak postala Janja, Janjina je mama ostala gospođa Jebedić
- Gabriele, ti stvarno ne znaš kad treba zašutjeti?
- Očito ne.
Scena je bila spremna za početak novog čina. Četvrtog.
Negdje u pozadini čulo se lagano "hrsk, hrsk, hrsk..."
- Nemojte mi reći da je to i onaj miš sirožder...
- Valjda je...
- Što, vratio se po prsten?
Lagano, lica prekrivenog rukama, Gabriel se zaputio izvan domašaja kadra, vrteći glavom.
I sve bi završilo upravo na tome da nije zapeo o dasku.
Ovako ni on ni daska nisu izdržali u istom položaju.
Daska se uspravila.
Gabriel je pao.
Potom je i daska pala.
Gabriel nije ustao.
- Koga da zovemo? Liječnika ili mrtvozornika?
- Ako je za dasku, liječnika...
Kao i obično, sve je počelo nedorečeno, pa je tako i završilo.


Post je objavljen 27.10.2012. u 17:52 sati.