( odlomak iz romana "Drugi čovjek"…prethodi odlomku s podnaslovom „Pljačka“…)
Sunce je odavno izašlo i već je počelo opako grijati, kad je neugledni automobil, natrule limarije, skrenuo u naselje „novopečenih velikana“, kako su ga obični ljudi zvali, te svojom pojavom pokvario idiličnu sliku lijepih fasada, raskošnih cvijetnjaka i skupocjenih ljubimaca na četiri kotača.
Srećko Skorojević, momak koji je vozio auto, inače sin saborskog zastupnika Josipa Skorojevića, koji oca nije vidio od trećeg razreda osnovne škole kad je „uvaženi“ napustio njega i majku, nije bio loš momak, ali nije bio ni anđeo. Iako kao dijete nije u ničem oskudijevao, jer je majka solidno zarađivala i dobivala za njega više nego izdašnu alimentaciju, uvijek je želio više od onoga što ima, a kako su svi znali čiji je sin, najčešće je i dobivao više nego što zasluživao svojim trudom i zalaganjem, što je opet nadoknađivao dobrim izgledom i urođenim šarmom.
No, problemi su nastali kad je postao punoljetan i kad se trebao osamostaliti, te početi sam zarađivati za život, jer na nijednom poslu koji je pokušavao raditi, nije prolazilo ono što je prolazilo za vrijeme školovanja, tako da se Srećko vrlo brzo okrenuo „lakoj lovi“ i sitnom kriminalu, vjerujući da će jednog dana i sam postati „lokalni drmator“, kako je to sam volio reći.
Stoga i ne čudi činjenica da se svim silama trudio ući u krug ljudi bliskih Emanuelu Šugiću, zvanom Šuga, kojem je zapravo tog jutra i krenuo u nadi da će od njega dobiti kakav novi poslić za obaviti, važniji i zahtjevniji od prethodnog. Nešto ozbiljnije i značajnije od onog smiješnog oglasa za ženidbu, kojeg su zajedno sastavljali, a kojeg je onda Srećko predao u redakciju lokalnih novina, kako nitko ne bi znao tko zapravo daje oglas.
-Neću više bit' potrčko! Hoću neki pravi posao, odgovorniji…-govorio je sam sebi u bradu, dok je zaustavljao automobil ispred Šugine kuće.-Tako ću mu reć'! Baš tako! Nisam ja poštar!
A Emanuel Šugić, zvani Šuga, čovjek koji je, čim je postao punoljetan, svoje rodno ime Jugoslav koje je dobio na inzistiranje oca „udarnika“, promijenio u Emanuel po junakinji istoimenog serijala erotskih filmova iz sedamdesetih godina koju je utjelovila prekrasna Sylvia Kristel, mada se dvoumio i oko imena Silvio, sjedio je na trijemu svoje prevelike i ne baš skladno građene kuće, te s velikim zanimanjem čitao male oglase u lokalnim novinama pod rubrikom „udaja i ženidba“.
Naime, kako je prolazila već šesta godina otkako ga je supruga napustila i ostavila ga s već velikim sinom, koji je u međuvremenu postao punoljetan, te kako su jedine žene u njegovoj kući bile vremešne kućne pomoćnice i spremačice, koje je svako malo otpuštao i nanovo upošljavao, Šuga se zaželio ozbiljne veze i „ženske ruke“ u pravom smislu riječi, jer kako je sam često volio reći „jebeš kuću bez gazdarice“.
No, kako su žene s kojima je upražnjavao seksualne potrebe sve odreda bile ili prostitutke koje su „operirale“ pod njegovim nadzorom, ili konobarice koje su radile u njegovim kafićima, odlučio je srodnu dušu naći putem oglasa izvan krugova u kojima se kretao i radio, pa makar to bilo i iz nekog drugog grada ili kraja „lijepe naše“.
Međutim, javljanje na oglase nije dalo rezultat, tako da je sam odlučio sročiti ponudu i objaviti je u novinama, kako bi i sebe, a i potencijalne kandidatkinje poštedio onih uvodnih laži i blamaža, te u samom startu olakšao i ubrzao čitavu stvar.
Naime, postojala je još jedna bitna sitnica u svemu tome, a ticala se određenih vještina potencijalne odabranice. Točnije, morala je imati položen vozački ispit, te volju i želju za samom vožnjom, jer je Šuga bio loš vozač koji je volio popiti, tako da bi dotičnu zaposlio kao svoju osobnu vozačicu i pratilju, naravno samo u onim bezopasnim situacijama kad ide nekome u goste ili na kakva društvena događanja u gradu, što je u budućnosti planirao sve češće činiti, jer više nije bio nikakav sitni kokošar, nego pravi gazda.
Ne bi to bila klasična eskort-pratnja, nego jednostavno dodatna obveza, u početku „djevojke“, a kasnije možda i supruge.
A budući da su svi njegovi momci bili slabo pismeni, za taj delikatan posao odlučio je angažirati mladog i rječitog Srećka, koji je i sam neko vrijeme nešto studirao, a za kojeg je Šuga smatrao da je pokupio nešto pismenosti od svog oca zastupnika.
Kad je napokon naišao na traženi oglas, veselo je uskliknuo i naglas ga sam sebi pročitao: -Aha, evo ga! Da vidimo … “mladolik muškarac srednjih godina, dobrostojeći“ … he, he u svakom pogledu … “traži slobodnu žensku osobu od 25 do 35 godina, vozačicu s iskustvom, izgled-poželjan, vozačka-obvezna, auto-posjedujem, moguć brak. Šifra-Divlji u srcu.“ … he, he! Savršeno! Jasno k'o dan!
Samo tren kasnije, Srećko je pozvonio na ulazu u dvorište. No, kako zbog visokog zida koji je okruživao cijelu kuću, Šuga nije mogao vidjeti tko je, a nije mu se dalo ulaziti unutra da na ekranu iznad interfona provjeri koga je snimila kamera na ulazu, jednostavno je upitao:-'Ko je? Ako šta prodajete, nema nikog! Ja sam samo vrtlar!
Ali umjesto trgovačkih putnika i Jehovinih svjedoka, oglasio se poznati glas:-Gospon Šuga, Srećko je! Rekli ste mi da navratim ovih dana. Sjećate li se?
Šuga se odmah sjetio obećanja, samim tim što je netom prije baš o njemu razmišljao glede oglasa, ali i poslića u Amsterdamu, pa je ustao iz udobne fotelje i potvrdio:-Sjećam se, Srećko, sjećam! Čekaj da otključam.
Poravnavajući donji dio trenerke, koji mu se izgužvao dok je sjedio, a kojeg je zbog proširenih vena na nogama nosio umjesto kratkih hlača, prišao je ulaznim vratima, otključao ih, pa propustio gosta unutra. Sa sumnjom da netko uvijek prati tko kod njega dolazi, osvrnuo se lijevo-desno po ulici, onako po navici, pa mu tiho rekao: -Ajmo unutra! Znaš da zidovi imaju uši, a naročito ovi ulični.
Kad ga je uveo u kuhinju, koja je doduše bila veća od normalnih dnevnih boravaka, natočio mu je whiskey, znajući da će ga to zadiviti i podići mu samopouzdanje, a onda mu se počeo dodvoravati, onako kako to rade stari lupeži:-Srećko, ti znaš da ja od tebe očekujem velike stvari. Imaš potencijala, pametan si, odlučan! Imaš muda, jel' tako?
-Tako je!-potvrdio je Srećko, sav pun sebe i više nego zadovoljan pohvalama, pa se malo spustio na zemlju: -Mislim, trudim se!
-Točno tako! -nastavio je Šuga. -Trudiš se i zaslužio si pravu priliku! A ona se, eto, ukazala. Ništa strašno, ništa opasno, ali odgovorno, razumiješ?
-Samo nastavite, šefe! -ubacio se Srećko, nesvjesno dirnuvši u Šugin ego. -Mogu li vas tako zvati?
-Naravno, naravno! To je pravi pristup! -procvjetao je Šuga, jer je najviše volio da ga tako zovu. -Nego, 'di sam stao? U stvari, nisam ni počeo. Dobro! Ovako stoje stvari…
No, prije nego što je nastavio, uzeo je dvije cigarete iz drvene kutije na stolu, dao jednu Srećku, drugu stavio u usta, pa ih pripalio. Zatim je otpuhnuo par dimova, da se cigareta razgori, privukao si stolicu, da budu bliže, pa započeo priču: -Radi se o običnoj dostavi i ništa više. Samo što treba ići u Amsterdam. Ne boj se, nije nikakva droga, nego komadić nakita. Ništa posebno, al' ima svoju vrijednost.
Tu je malo zastao, očekujući Srećkovu reakciju, a kad je ovaj potvrdno klimnuo glavom, nastavio je: -Vozačku imaš, putovnicu imaš, dobit ćeš nešto love za troškove i put, a kad se vratiš i doneseš paketić, čekaju te dvije milje eura, jel' pošteno?
-Pošteno! -odvratio je Srećko bez puno razmišljanja, ugodno se iznenadivši cifrom, pa zatražio malo detaljnije upute u cijelu stvar. -A što se tiče Amsterdama…šta trebam tamo? Kome ću se javit'? Nisam nikad bio, ne znam grad.
-Ma, ništa ne brini … -umirio ga je Šuga. -…dobit ćeš kartu cijelog puta, a sve je već dogovoreno i pripremljeno. Dobit' ćeš broj koji trebaš nazvat' i nećeš ni ulazit u grad. Čovjek će ti dovest robu. Nađite se na nekoj benzinskoj, obavite to i briši nazad. Ako budeš umoran, odspavaj malo u nekom motelu, al' gledaj da se što prije vratiš…jebiga, sve je sređeno i ne smije bit' nikak'ih problema, al' nikad ne znaš šta se može dogodit' u tuđoj zemlji … a kad se vratiš, javi se Kinezu.
Prije rastanka, popili su još po piće, pa utvrdili još neke detalje vezane za put i sve ostalo, a onda Šuga ispratio svog novog štićenika, opravdavši se nekakvim važnim sastankom: -Popili bi mi još po jednu, al' moram se nać' s nekim ljudima. Ajd' sad i ne javljaj mi se dok se sve ne završi, a za sve ostalo zovi Kineza.
-Nema problema, šefe! Moram i ja ići. -rekao je Srećko, želeći pokazati da i on ima nekih obveza. -Cura me čeka, vodim je u šoping.
Post je objavljen 19.10.2012. u 16:14 sati.