(15.10.1991.)
nove karavane prolaze okrvavljenom zemljom
samo, psi više ne laju jer i njima prijeti kama
tisuće su već pobjegle tek s pustom nadom
zamotanom u svežanj straha da ih ne proguta tama
već mnogo je duša ostavilo tijelo na putu
a još više je tijela ostalo bez duše
gledajući uplakanu djecu na majčinom skutu
i kako im u daljini njihove kuće ruše
ni tisuće oluja nije im donijelo toliko zla
ni sve poplave i požari nisu bili tako strašni
a zlikovci mogu ukrasti i blaga sva
ali će u duši ostati vječno siromašni
ljudi bježe ali vjeruju da će se vratiti
i svako korak dalje jača ih u tome
jednom će i sva ta gamad shvatiti
da ne postoji način da ih slome
oni sanjaju samo o svojim poljima i domovima
sve drugo je za njih pepeo i prah
jer jednako se boje umrijeti pod tuđim krovovima
iz straha su krenuli na putovanja u strah
ali vjera u sudbinu drži ih na životu
jednom se sve mora okrenuti na bolje
da se polako vratiti u svoju ljepotu
u svoje domove i na svoje polje
oni sadili su ljubav a ubrali su zlo
no ipak mržnju nikada posaditi neće
jer i ovo malo duše što im je ostalo
čuvaju za ljubav i zemlju punu sreće
a kada se sjete doma ponovo zastaje im dah
njihovi mrtvi daju im novu snagu
jednom doći će kraj tom putovanju u strah
vratit će se na svoju zemlju dragu
Post je objavljen 15.10.2012. u 19:26 sati.