Marketing
Vremeplov ~ El Jem & Sfax (Dan 6, 30.09.2012.)
Na putu za Sousse prevladavaju samo nijanse žute i smeđe boje. Nema onog zelenila koje je krasilo Le Kef i okolicu. Nema brežuljaka. Samo ravnica dokle pogled seže, s pokojim traktorom u radu ili stokom na ispaši da pobrsti i ono malo suncem popaljene trave koju već ranije netko nije pobrstio.
Ne zadržavam se u Sousseu. Samo u garderobi ostavljam torbu i nastavljam dalje za El Jem. Čudno je to mjesto. Usred bezizražajne popaljene zemlje nalazi se naselje prizemnica i jednokatnica, a iznad svih njih uzdiže se veličanstevni rimski kolosej. Prizor je nestvaran: osamnaest stoljeća stara građevina naveliko nadvisuje građevine dvadesetog i dvadesetiprvog stoljeća. Naspram koloseja doimaju se poput potleušica.
Rimski kolosej, iako je u usporedbi s drugim kolosejima relativno kasno izgrađen (tek u trećem stoljeću naše ere), najveći je i najvažniji rimski spomenik u sjevernoj Africi. Stanovnici nekadašnjeg Thysdrutina bili su vrsni trgovci i održavali su odlične trgovačke veze između Sahela i Mediterana, što je uveliko utjecalo na njihovo bogatstvo. To bogatstvo prelili su, između ostalog, u izgradnju ovog koloseja koji je kao treći najveći u Rimskom carstvu mogao primiti čak trideset tisuća gledatelja. To je u ono vrijeme bilo više nego je u gradu bilo stanovnika. Usporedbe radi, kolosej u Rimu mogao je primiti oko četrdesetitri tisuće ljudi. A Rim je bio daleko najveći grad Rimskog Carstva.
Zaobilazim turističke deve pred ulazom, iako me njihov vlasnik vuče za rukav. No, uvidjevši da od mene nikakve koristi, ubrzo se okomljava na starijeg Talijana. Ulazim u kolosej. Sunce je blizu svom dnevnom vrhuncu i vruće je, što znači da turista nema. Tek šačica istražuje ruševine. Za razliku od pulske arene koja ima sačuvan cijeli vanjski plašt, eldžemski kolosej ima sačuvan samo plašt na južnom polovici elipse, dok nedostaje ona sjeverna. Međutim, na toj južnoj polovici sačuvan je i vanjski i unutrašnji plašt koloseja pa je moguće stepenicama se popesti na posljednji peti kat i uživati u pogledu kakav su imali stanovnici starog rimskog Thysdrutina kada su se zabavljali gledajući kako se osuđenici na smrt bezizlazno bore s divljim zvijerima. Dobro su sačuvane i podzemne prostorije i tuneli gdje su ti jadnici odbrojavali svoje posljednje minute prije nego li su ih, na zabavu svih prisutnih, bacili pred zvijeri. Iako bez pola plašta, kolosej u El Jemu je toliko dobro sačuvan da nije čudno da je danas pod zaštitom UNESCOa.
El Jem je na važnoj željezničkoj pruzi između Tunisa na sjeveru i Gabesa na jugu i, ako kroz njega prolazi tek nekoliko putničkih vlakova dnevno, uspijevam u posljednji tren uhvatiti jedan za Sfax. Stari je to vlak, bez klime vruć i zagušljiv, ali daleko bolji od onih prigradskih vlakova u okolici Tunisa. I grabi nevjerovatnom brzinom prema jugu. Kroz prozor promatram s lijeve i desne strane vlaka pravilne redove stabala maslina koji su toliko pravilno kao da ih je netko crtao ravnalom. Jureći vlak povremeno prestraši pokoje krdo koza koje poput gazela počnu trčati od vlaka prema drvoredima maslina. Tu je i naftovod. Iako Tunis, nasreću ili nažalost, ovisi kako se uzme, nema nafte, ova je zemlja itekako važna jer njome prolaze naftovodi iz libijske pustinje prema mediteranskim lukama.
Izlazim u Sfaxu, s oko dvjestošesdesetipet tisuća stanovnika drugom najvećem gradu Tunisa. Još sam iz vlaka primijetio dizalice u gradskoj luci. Sfax je za Tunis vrlo važna luka. Još su Francuzi otkrili njegov lučki potencijal i ne samo da su ovdje otvorili luku, već su sagradili i onu željezničku prugu kojom sam došao u grad. Naime, u okolici Sfaxa su rudnici fosfata čije su proizvode na taj način odlučili prebaciti na sjever. I dan danas je to važan biznis u ovome gradu i u zraku, iako je ugodan vjetar koji uspješno razbija vrućinu, osjeća se fosforni miris pomiješan sa slankastim mirisom mora. Napuštam bezlični željeznički kolodvor, običnu nakupinu betona, i šećem prema obližnjim zidinama medine. Šetnja je jako ugodna jer, ne samo da puše ugodan vjetar, nego je stvorena i ugodna hladovina s mnogobrojnim palmama i raznim drugim drvećem. Sfax zaista djeluje veoma ugodno.
Ovdje sam jer sam pročitao da Sfax skriva jednu od najautentičnijih medina u Tunisu, neiskvarenu masivnim turizmom poput one u glavnome gradu. Zidine su impresivne. Dvadeset i više metara visoke, vidi se nedavno obnovljene, obavijaju medinu. Ovo su jedne od najljepših zidina koje sam ikada vidio na svojim putovanjima. Nekoliko je gradskih vratiju, ali ja ulazim kroz ona glavna, južna - Bab Diwan. Zapravo je riječ o trodijelnim vratima ili tri luka jedan uz drugi. S vanjske strane tih vratiju nalazi se Ville Nouvelle, ili Novi grad, s tipičnom francuskom kolonijalnom arhitekturom i puno kasnije nadodanog bezličnog betona. S unutarnje strane Bab Diwana nalazi se potpuno drugi svijet. Kao da su vrata jedan vremeplov i jedan korak kroz njih transportira te odmah nekoliko stoljeća unazad. I zaista, ovdje nema turista. Zapravo jedine koje vidim je grupica od devetnaest blijedoputih Švaba, obavezno svaki sa škljocajućim minifotoaparatima u ruci ili ovješenih oko vrata. Nema one invazije suvenirnica kao u Tunisu, niti povlačenja za rukav. Trgovine u medini u Sfaxu su, očito je, namijenjene isključivo lokalnom stanovništvu. Odjeća, obuća, parfemi, hrana, začini... Naglas se objavljuju cijene i akcije. Pogled u neke od trgovina otkrivaju mi i marljive obrtnike: krojači, postolari, lončari, tesari i mnogi drugi. Tu je onaj kaleidoskop boja, okusa i mirisa koje čovjek traži u jednoj medini. Ljudi su veoma otvoreni, ljubazni, iako ne baš i previše voljni za fotografiranje, ali mogu ih razumijeti. Oni u Tunisu, preplavljeni hordama turista, naučeni su na škljocanje fotoaparata. Ovi u Sfaxu su puno tradicionalniji. Odmah znam da je ovo vrhunac mog putovanja po Tunisu. Jedino mi nije jasno kako se jedna medina u Tunisu može nalaziti po zaštitom UNESCOa, ali ne i ova medina u Sfaxu?!
Zanimljivo je da sam skoro bio odustao od Sfaxa. Najvažnija karakteristika backpack putovanja je mogućnost da čak i u posljednjem trenutku možeš promijeniti planove. Tako sam ja ujutro, kada sam krenuo iz Kairouana, potaknut velikim vrućinama, imao plan samo doći do El Jema i potom otići u Monastir i provesti ondje ostatak svog tuniškog vremena. I odustati od Sfaxa. Ali onda mi vrag nije dao mira i u El Jemu sam u zadnji čas uletio u vlak i spustio se ipak do Sfaxa. I nije mi žao ove odluke.
Dok se sada busom vraćam prema Sousseu, bacivši još jednom usput pogled na kolosej u El Jemu, možda mi je žao što ipak nisam ostao spavati u Sfaxu kako je prvotno bilo zamišljeno. Umjesto Sfaxa, odlučio sam spavati posljednju noć u Monastiru i jedan autobus i jedan louage (kombi) i par sati kasnije, nalazim se u Monastiru, jednom od središta onog masivnog all-inclusive turizma. Nekako sam osjetio nagon da vidim nakratko i tu drugu, toliko poznatu i prevladavajuću, stranu tuniškog turizma. Na prvi pogled odmah primijećujem da je Monastir jako čist. Auti koji se ovdje voze su novijeg datuma. Već pred samom medinom restoran do restorana i kafić do kafića, u zapadnjačkom stilu. Potom su tu i banke, mjenjačnice, rent-a-car uredi i razne trgovine, daleko modernije od onih u primjerice Sfaxu, El Jemu, Kairouanu ili Le Kefu. I hoteli. Monastirska promenada, corniche, nanizana je hotelima. Betonske su to grdosije, očito iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koje ja nazivam turističkim kasarnama. I ja spavam u jednoj od tih kasarna.
"Samo jedna noć?", pita me nevjerni Toma na recepciji hotela Delphin Ribat.
"Da. Samo jedna noć.", odgovaram ja uz smješak.
"All-inclusive?", pita on opet.
Ja lijevo-desno zanjišem glavom: "Ne. Samo doručak."
Vidim da mi još uvijek ne vjeruje. Na licu ima onaj 'ovaj je pao s Marsa' izraz.
Većina u ovaj hotel dolazi u all-inclusive aranžmanu i ostaje tjedan dana. I većina su, kako vidim, Rusi, Česi, Poljaci i ostali Istočnoeuropljani. Ne čudim se kada je hotel jeftin. Noćenje s doručkom dođe svega stoosamdeset kuna.
Naposljetku dobivam ključ. Recepcioner Toma još uvijek ne vjeruje.
Post je objavljen 17.09.2012. u 23:13 sati.