Znala sam da neki ljudi baš traže razlog za svađu, ljutnju ili neke druge niske emocije. Nikada nisam to osobno i tako blisko doživjela kao s T-om1.
Došao je do mene na Prvić i taj sam dan uzela slobodan, ne bih li ga provela s njim.
Đirali smo okolo autom Prvo do Šibenika, pa do Tisnog, pa malo ovamo onamo i stali na jednom u Billi kupit vodu i nešto za gricnut.
Stojimo u redu za blagajnu. Red dugačak, a u Billi samo jedna blagajna radi. Nitko ni ne pomišlja na otvaranje druge blagajne. Meni ne smta. Skupa smo, on je na godišnjem, ja imam slobodan dan. Što me briga koliko čekam u redu, da li 5 ili 15 minuta, ne želim da mi to odvlači pažnju i da se ljutim zbog toga, jer znam da ne mogu ništa napravit ni ubrzat proces. Niti želim pokušavat, jer mi je s njim lijepo gdje god bili...
Odjednom T1 počinje pizdit: "A ti dalmatinci.. znao sam!!Vidi ti to ponašanje!!!"
Uspijem ga prekinuti u tom nastojanju da se naljuti: "Ali što te briga, slobodno smo, nismo se vidjeli mjesec dana, skupa smo ovdje, pričamo, ugodno nam je, deset minuta ovamo onamo..."
Onda se nasmije i smiri se na dvije sekunde. Nakon toga ponovno počinje pizdit..: "Pogledaj ti ovo, deset blagajni imaju, a samo im jedna radi.. mislim ja sam žedan!!!"
Uzmem vodu iz košare, otvorim bocu i dam mu je: "Izvoli."
Onda se opet smiri, al se u biti ne smiri, nego samo kontrolira bijes, a to u njemu ključa. dolazimo na blagajnu i izdere se na ženu što toliko mora čekat u redu.
Sada kada gledam s odmakom na T1, stvarno sam sretna što je otišao iz mog života, jer je on istini za volju jedna tempirana bomba, samo što ja to do sada nisam uviđala.
Post je objavljen 03.10.2012. u 17:12 sati.