"Mi smo samo jedna postapokaliptična farsa, koja je uspjela izdržati 10 000 godina, bez da uništi samu sebe"
* * *
Dragi Zavore
Nismo se prijatelju moj, čuli više od godinu dana. U tih
godinu dana i nije se bog zna što bitno dogodilo, ako ne
računamo Konačan Pad, to jest, Konačni Pomak. Radim.
Kontempliram. Osluškujem sebe. Zapažam. Evo samo ću
šturo, prijatelju dragi, neka svoja zapažanja podijeliti
s tobom. Djelomično pišem tebi a djelomično prepisujem
iz svojih starih bilješki studentima. Prisjećam se ovih
dana, naših studentskih dana, dok smo u podrumima naše
tajne studentske lože morali trpjeti onu budalu koju smo
svi zvali G, po uzoru na Gurdjieffa. Sjećam se kako si
mi ti uvijek govorio da ne nasjedam na njegove
provokacije. On se hvalio kako je jak i kako onaj tko mu
se dade isprovocirati nije na duhovnom stupnju da se
nosi sa njegovom snagom. Sjećaš se toga, Zavore?! Ti i
još nekolicina iskusnijih niste se dali hvatati za
njegove psihopatske mamce, dok meni živci nisu jednom
popustili i dok mu nisam izbio pola zubi iz glave jednim
preciznim udarcem. Nakon toga, nestalo je njegovo
"propitkivanje" više prema ikome. Sjetio sam se toga jer
je upavo ta psihopatska metoda "propitkivanja" i tihe
manipulacije uzela jezovitog maha među mladim pristašama
ezoterije, tik prije Konačnog Pomaka.
Sjećaš li se kako smo satima na sastancima znali
raspravljati o reinkarnaciji. Mislim da si ti tada
ponudio skoro pa krajnje točno rješenje ogromne
jednadžbe zvane "prošli životi". Rekao si: "Ljudi su
potpuno u krivu kada na reinkarnaciju gledaju kao na
ponovno ređenje samo jedne osobnosti u sferi materije /
elementu zemlje. Mnoge vodeće podosobnosti u nama
(`lažne JA-ovi`) nosimo iz života u život. Tako da ako
netko ima dijametralno suprotna povremena sjećanja iz
prošlih života, u kojima je u jednom životu bio nacista
a u drugom Židov, u istoj vremenskoj petlji, znaći da se
jedna od podosobnosti nacista i jedna od podosobnosti
Židova inkarnirala u osobu koja ima sjećanja na oba. To
je jako bitno za shvatiti. Isto kao nizovi simultanih
postojanja, tako i nizovi inkarnativnih postojanja i
podosobnosti kroz trenutak `sada` djeluju da se emocije
iz `prošlih života` istovremeno događaju u nama SADA i
djeluju na `buduće živote`, upravo u SADA. Pošto se sve
događa u SADA, naravno da je reinkarnacija samo koncept
našeg uma i jedan pattern na levelu pokušaja poimanja
objektivne stvarnosti, ali da se stekne uvid u neke
stvari, pojašnjenje koncepta i kroz linearnost ali i
kroz nelokalnost daje vrlo kvalitetne uvide i spoznaje."
Sjećaš se toga?
O težnji prema svjesnosti na jednom smo sastanku
zaključili:
"Čovjek treba intenzivno, iz sekunde u sekundu, raditi
sa sobom, nastojeći što više biti u SADA i što više
imati ogledalo ispred sebe, da vidi vlastite mehanizme
kod drugih i tuđe mehanizme kod sebe...Što dalje ide, to
vidi koliko je više u kurcu. Jedna maska padne i odmah
se nastoji prikriti drugom maskom, i kad se već počne
gaditi samom sebi na predvidljivosti i sakrivanju iza
samoga sebe (Suštine), počinje uviđati ne `da svakog
dana u svakom pogledu sve više napreduje` nego `svakog
dana sve veću i veću mašinu u sebi`. I taman kad pomisli
da je nadišao neku zamku ega ili uma, uhvati sam sebe
kako sjedi u toj istoj zamci, fantazirajući kako se
zamke dogadjaju samo drugima. Pa onda opet traženje
SADA, depoistovjećivanje sa projiciranim aspektima sebe
i težnja prema slobodnoj kogniciji i neuvjetovanim
zapažanjima i oslobođenoj percepciji. Dok te hiljadu
stvari udara sa svih strana od kojih možes možda u 10
posto njih prodrijeti svjesno i na kauzalnom nivou. I
cijelo vrijeme pokušavati biti svjestan i u SADA,
pamtiti sebe, biti sam svoj (sebi) promatrač i nastojati
izbjegavati zamke mašine u sebi i u drugima. I onda opet
jovo na novo...u krug od zore do svitanja...od nemila do
nedraga...Jest da se iluzija kida ali to ide toliko
sporo i toliko bolno da ne da je monotono ili besmisleno
na oko, nego se ponekad Suštini čini da je apolonski
aspekat božanskoga samo perfidna maska dionizijskog
bestijalnog životinjskog u covjeku, koje nikako da se
ispolji do kraja a drži čovjeka u mašini..."
Šašavo kako se ovih zimskih dana prisjećam svih tih
događaja.
"Put iz krize prolazi kroz krizu" - Slavinski. Što si
pojedinac to prije prizna, to će prije početi biti
iskren prema sebi, prestati lagati sebe i graditi svoj
lažni svijet prema projiciranim, najčešće
samoprojiciranim konceptima koji ga ili okružuju ili
koje je sam stvorio. Prijatelji su ionako samo subjekt
uz koji smo vezani tako dugo dok smo vezani uz pojedini
koncept, a to izuskuje nepotrebne emocije poput osjećaja
krivice, dužnosti, obaveza, moralnosti itd. Čim
promijeniš identitet, drugačiji pogledi na "stvarnost"
(budimo fer pa stavimo pod navodnike, pošto nitko od nas
još ne živi u pravoj stvarnosti) otvaraju te prema
drugim konceptima a tako i prema drugim osobama koje
počnes nazivati prijateljima. Uvjet za prijateljstvo
treba biti jednostavan: svaka svjesna manipulacija i
suptilno ili agresivno dominiranje nad drugom osobom
trebaju biti isključeni, a uključeno ogledalo da sami to
isto ne radimo drugim osobama. Prema tom receptu vrlo se
lako i sa najsakrivenijih lica skinu maske, sve dok
znamo što želimo od sebe i što želimo od drugih. Ako
naše NE ili DA kod drugih izaziva otpore i ako počinju
pizditi na naše odluke i principe (tako dugo dok njima
ne ugrožavamo nikog i ne djelujemo manipulativno na
njega), ne okrečući ogledalo prema vlastitom
povrijeđenom egu, onda tu nešto ne štima. Oprostiv je
afekt, oprostive su mnoge stvari, tako dugo dok se iza
njih ne krije pokušaj kontrole.
Još jedan balkanski mislilac taman prije Konačnog Pomaka
lijepo je napisao: " Činjenica je da određeni
statistički uzorak ljudi ima u iskustvu
stanja istinske duhovnosti. Problem je u tome što im
nitko nije rekao da se tu radi o duhovnosti, duhovnost
je ono o čemu raspravljaju hrpe ispraznih budala, pa ono
što su oni doživjeli jamačno ne može biti duhovnost. Ima
pravo onaj tip iz Amerike koji se jednom javio na jednu
stranu grupu; njemu se slučajno desilo iskustvo
prosvjetljenja, odnosno otvorila mu se krunska čakra što
mu je totalno promijenilo perspektivu. To stanje mu se
nije dopadalo, pa je pokušavao naći nekoga tko bi mu
pomogao da se vrati u prijašnje stanje. Prvo se javio
svim duhovnjacima, ali nijedan od njih nije imao pojma
ni o čemu, budući da, naravno, sami nisu bili
prosvijetljeni (a što je ovaj mogao vidjeti u svojem
promijenjenom stanju). Začudo, našao je nekoliko
prosvijetljenih ljudi, ali oni su radili kao frizeri ili
konobari ili nešto podjednako obično, i nijedan od njih
nije bio nikakav "duhovnjak". Jedan od takvih, koji je
pravio hamburgere, ga je par puta dotaknuo po tjemenu i
zatvorio mu krunu, što ga je vratilo u prijašnje stanje.
Eto, to ja mislim o čitavoj stvari. Mislim da se
religijskim pitanjima bave totalni kreteni, isprazni
oholi majmuni bez ikakve duhovne snage i vrijednosti,
bezbožni mrakovi kojima je jedini cilj isfuravanje svog
napuhanog ega, a bez ikakve svjetlosti i istine.
Prosvijetljeni ljudi za to vrijeme prodaju hamburgere.
E, pa moje je mišljenje da je svijet takav, da
prosvijetljenima preostaje jedino prodavati hamburgere,
budući da će ih u protivnom hrpa pobješnjele rulje ubiti
kao luđake i nevjernike, budući da su navikli da
"duhovni ljudi" izgledaju potpuno drugačije. Zapravo,
objašnjenje pod kojim su ubijani sveci uvijek je slično:
primjerice, Isusa su ubili pod izlikom da huli na Boga
(time što govori da je Božji sin), Milarepu je onaj
svećenik otrovao pod izlikom da u njegovim spisima
stvarno duhovni ljudi izgledaju totalno drugačije, a i
Sufije su ortodoksni muslimani skračivali za glavu pod
optužbom da hule - kako netko može govoriti "ja sam
istina!". Dakle, ništa novo na svijetu. Budale i
licemjeri su i dalje mjerodavni za duhovna pitanja, a
istinski sveci se i dalje prepoznaju kao luđaci,
bogohulnici i zavodnici naroda. I onda se netko od
takvih tipova usuđuje žaliti da je Bog nepravedan, jer
je, eto, napravio ovakav svijet. Pa dajte se malo
zamislite o tome kakav bi vaš svijet uopće htio nositi,
ovakve kakvi jeste? Iz raja biste ispali isti čas, i
morali bi vas negdje baciti, a to bi moralo biti neko
šugavo mjesto. I eto vas tu. Niste ovdje zato što imate
dobro znanje o duhovnosti, nego zato što ste idioti.
Imajte to na umu. Također imajte na umu da nećete
odavdje izaći tako što ćete ostati idioti, nego tako što
ćete se radikalno promijeniti." -Danijel Turina
Čitajući ovaj tekst balkanskog mislioca, koji dolazi iz
krajeva iz kojih sam sam rodom, uviđam mnoge patterne i
paradigme koji je pisac lijepo opisao. Mnogi obrasci
vidljivi su iz priloženog teksta. Ima jedan vic o
balkanskom mentalitetu, dok u jednu bivšu balkansku
državu dolazi pokojni pjevač Michael Jackson i sazna da
mu je Mujo najveći fan; i na temelju toga kaže Muji neka
samo izreče bilo koju želju i on će mu je
ispuniti...pičke, droge, pare, karijera, glazbeni
duet...bilo šta. I Mujo nakon razmišljanja kaže neka se
Jackson u nedjelju ujutro, nakon koncerta provoza
limuzinom po glavnom gradskom trgu, dok svi na trgu
ispijaju kavu, i neka iz limuzine vikne Muji i pozdravi
ga. U nedjelju, pun trg, Mujo šeće sa dvije pičke po
trgu i provoza se limuzina, Jackson izađe i vikne: "De
si Mujo", a Mujo prezrivo frkne nosom, okrene glavu,
kaže: "Odjebi, Đeksone", i ode.
To je slika i prilika mentaliteta gdje svi projiciraju a
malobrojni koji percipiraju, bivaju šikanirani i
maltretirani. Kukavicama će ih zvati oni koji su sami
kukavice. Egoistima oni koji su sami egoisti.
Gubitnicima oni koji su sami gubitnici. Slabićima oni
koji su sami slabići. Budalama oni koji su sami budale.
Ako su kreatori i sam Bog stvarali direktno ogledalo na
svijetu koje direktno i u trenu projicira vlastite mane
i strahove i sve vrste nedostataka, postavili su ga na
Balkan. Točnije, sjeverozapadni dio Balkana koji se
nekad nazivao: "od Vardara pa do Triglava". Iako je
cijeli Balkan debelo demoniziran demonom rata i beznađa
(koji je glavninu svoje energije pohranio u pokrajinu
Hrvatsko Zagorje, gdje se hranio žiteljima toga kraja i
djelovao na njihove umove, emocije i nagone, dodatno
potpirivan primitivizmom i pretjeranom religioznošću
toga kraja, kao i djelovanjima austro- ugarskih tajnih
društava koje su magijama i ritualima potpirivala crnu
energiju toga kraja), kojemu je jedno lice Jehova a
drugo Koronzon, ta energija iz dana u dan slabi. Prije
Konačnog Pomaka oslabjela je za 50 posto.Ostaci će se
navodno vući još dugo nakon Pada...neki kažu čak i
tisućama godina. Ali bit će toliko slabi i blijedi da će
zahvaćati samo najslabije karike koje još uvijek
balansiraju između trećeg i četvrtog denziteta. Onih
koji još uvije padaju na "čari" astrala. One koji još
uvijek traže budnost i ne vide je nigdje.
* * *
Zavor uzdahne i pogleda zvijezde. Šum oceana ispunjavao
je tamnu noć, dok su palme vijorile na laganom
povjetarcu, ostavljajući žamoru zrikavaca prostora da se
provuće kroz filter noćne tišine. Prisjećao se pisma
kojeg je primio. Nije mu se dalo pisati pismo iako je
samo pisanje pisama bilo po njemu jedini oblik
interakcije sa dušom i osobnošću; gdje se na papiru
zadržavala najfinija i najiskrenija energija onoga tko
je pisao pismo. Ipak, odluči izdiktirati u diktofon i
poslati prijatelju poruku putem Mobiusove Ravnine, koju
će primatelj primiti na svim vrstama uređaja koji
reproduciraju zvuk; uređajima koji ga naravno okružuju,
sa naznakom da je primio poruku i upitom želi li je
preslušati, bilo to u liftu ili u kupaonici pod tušem.
Prednost Mobiusove Ravnine nad propagandnim arhaičnim i
manipulativnim internetom bila je u tome što je uz
poruku zadržavala samo energiju pošiljatelja; nikako
energije koje su se hvatale na tu energiju. I naravno,
što Mobiusova ravnina djeluje u SADA. Ne u preslici
sada. Zavor podigne stopalo i otrese sa njega pijesak.
Dođe mu da se nasmije. U pijesku ostanu groteskne
siluete nalik na kanjone iz filmova strave i užasa. Ili
se tako bar njemu učinilo. Iako je oseka učinila svoje,
imao je neprekidan dojam da se ocean sve više i više
penje po pješčanom sprudu. Na momente ocean bi se
povukao metrima u dalj, da bi već nekoliko sekundi
kasnije uz ugodan šum dopro skoro pa do njegovih
stopala, iako je svaki puta bio zacijelo pola metra
udaljeniji. Udahne zrak punim plućima te se vrati prema
kolibi. Svjetlo u kolibi tinjalo je istim intenzivnim
žarom, postepeno se pojačavajući kako bi vjetar ušao u
kolibu. Zastane na vratima kolibe tek toliko da provjeri
čvrstoću potpornog stupa. Pukotine koje je izdubio u
gredi da bi se mogao popeti na krov, činile su mu se
prije nekoliko tjedana mnogo logičnijim izborom od
pravljenja ljestava. Uostalom, on nije bio nikakav
majstor. Samo fin gospodin u godinama koji se odlučio na
osamu i mir; iako je bio svega stotinu i nešto metara
udaljen od baze. Drvena greda djelovala se čvrstom.
Stavi nogu u utor i jednim pokretom nađe se na krovu
kolibe. Legne pod zvjezdanim nebom i upali diktafon.
"Za komrada Zahra", reče. "Da upotpuni svoju okultnu
kolekciju..."
Zahr je oduvijek bio zadivljen njegovim okultnim
znanjem, praksom i analitičko trezvenim pogledom kojeg
je imao nad svim tim stvarima. Mnogo puta želio je Zahru
dati direktne informacije ali uvijek bi ga nešto
sprečavalo. Taština nije bila u pitanju. Ego također.
Ponos ne. Dostojanstvo sa time nije imalo nikakve veze.
Možda oprez... No sada, na kraju vremena i univerzuma,
dok su se kapije Oriona počele otvarati i voditi Zemlju
prema novom univerzumu, bilo je više nebitno i čisto
formativno da neke stvari podijeli sa svojim starim
kolegom.
Gledajući nebo potpuno ispunjeno zvijezdama, počne
diktirati.
"Neke od metoda (može se kombinirati više njih, već
prema nahođenju...metodu Simbad raditi samu).
1. Napadi na auru / krađa energije:
Najjača obrana je svjesnost, poznavanje vlastitih
mehanizama i sposobnost da se uđe u SADA. To tada...
Vizualizirati štit ispred sebe, izvana ogledalo, iznutra
zlatna podloga.
Oklop oko sebe: izvana ogledalo, iznutra zlatna podloga.
Zlatna vatra. Zapaliti oko sebe zlatnu vatru. Kasnije
vatru ugasiti, zahvaliti joj i maknuti je.
Simbad metoda.
Rotirajući vril generator. Zarotirati vril generator oko
sebe u bijeloj boji. Kasnije mu zahvaliti i maknuti ga.
Vizualizirati spone koje su se prikačile na nas i
rezanje tih istih spona zlatnim mačem ili zlatnim
škarama. Nakon toga odmah se zaštititi.
Kristalni štit.
Koncentrični bijeli krugovi oko sebe.
(Izvedenica DP3 metode od Slavinskog - o njoj ću malo
kasnije)
(Od Dion Fortune) Prekrižiti ruke na solarnom pleksusu i
stegnuti podlaktice oko tijela. Noge neka su spojene i
na tlu (uzemljenje). Odlična tehnika zatvaranja
vlastitog energetskog polja prema vanjskim utjecajima.
(Od Crowleya) Stavljanje oko sebe jajeta modro plave
boje. Kasnije jaje vizualizirati da se miče (nestaje).
Moja nadopuna - zahvaliti jajetu. Jest naša mentalna
forma ali mi je niti posjedujemo niti gospodarimo njome.
Tehniku pentagrama ne bih preporučio.
Tehniku ulaženja u prazninu ne bih preporučio.
Stakleni zid ispred sebe.
Zid od cigala ispred sebe.
Ogledalo / zlatni zid ispred sebe.
Napomena: sve štitove i ogledala nakon određenog vremena
maknuti (od nekoliko minuta do nekoliko dana)
O tehnikama obrane vraćanjem neću pisati jer se itekako
mogu zlouoptrijebiti.
2. Napadi na čakre / krađa energije:
Najjača obrana je svjesnost, poznavanje vlastitih
mehanizama i sposobnost da se uđe u SADA. Do tada:
Staviti ruke na napadnutu čakru i izvući iz nje artefakt
ili dio entiteta (ovisno da li je napad putem
tehnologije ili entiteta). Vizualizirati kako artefakt
ili dio entiteta izgleda (nekad se radi o cijelom
entitetu ali to je rijetkost). Zatim vizualizirati kako
se izvlači i baca. Može se baciti pored sebe ili
zamisliti neki vrtlog ili neka ograda pa baciti preko
nje. Može se koristiti i afirmacija ali nije toliko
učinkovita.
(Izvedenica DP3 metoda - Slavinski) Odrediti mu boju,
oblik, intenzitet. Preispitati vlastite misli i
osjećaje. I tako u krug. Nekad samo popusti i nestane
ili se makne, nekad treba duže vrijeme. Snaga volje
najbitnija. Sposobnost konzistencije pri vizualizaciji
poželjna.
(Izvedenica Excalibur metoda - Slavinski - nije
preporučljivo za početnike) Poistovjetiti se sa
artefaktom ili dijelom entiteta (ili cijelim entitetom).
Zamisliti sebe unutar spomenute forme a zatim naglo
proširiti sebe i nadrasti samu formu, depoistovjetivši
se sa njom. Nakon toga naglo skrenuti pogled na prvu
stvar i dobro je pogledati jer skretanje pozornosti prvi
je učinkoviti korak ka depoistovječivanju sa formom.
Simbad metoda.
Vizualizacija bijele svjetlosti na čakri. Paljenje
bijele svjetlosti po potrebi. Kasnije (gašenje), zahvala
svjetlosti i micanje svjetlosti iz pojedine čakre.
O tehnikama obrane vraćanjem neću pisati jer se itekako
mogu zlouoptrijebiti.
Mentalni napadi / kradja energije, vanzemaljska
tehnologija:
Simbad metoda.
Vizualizacija kacige - iznutra zlatna. Izvana ogledalo.
Moze se dodati i srebrna boja izmedju zlatne i ogledala
ako se radi o lunarnim napadima.
Zaštita trećeg oka. Ispred trećeg oka zamisliti mali
krug, iznutra zlatan. Izvana ogledalo. Ukoliko je nekom
zlatna boja prejaka može koristiti modro plavu.
Bijela svjetlost na trećem oku (obavezno maknuti nakon
minut / dva).
Staviti ispruženu desnu ruku na čelo, sa područjem iznad
prstiju pritisnuti treće oko (čelo) a dlan okrenuti
prema van. Prsti mogu biti spojeni a i ne moraju.
Postoje tehnike zatvaranja izvora ali neću ih
napominjati jer se mogu zloupotrebljavati.
Napad na R-kompleks je najčesći kod napada, uz napad na
solarni pleksus i treće oko. Raditi isto kao i kod
trećeg oka, uz moguću kombinaciju tehnika za zaštitu
čakri i tehnika za zaštitu aure.
Ima jos mnogo učinkovitijih tehnika koje uključuju
simbole i zvukove, ali ovo je mislim dosta.
Cilj tehnika je suzbiti demonske, reptilske, ljudske i
općenito negativne forme od 3D do 6D koje se hvataju na
čovjeka. Demonske forme djeluju na mozak tako da u
čovjeku od rođenja pa sve kroz djetinjstvo, stvore što
više svojih patterna; što u umu, što u egu, što u donjim
energetskim centrima koji akumuliraju seksualnu
energiju. Onaj tko (ili ono što) kontrolira čovjeku
seksualnu energiju, kontrolira čovjeka. Dovoljno je
seksualnu energiju usmjeriti u devijantne centre u
čovjeku, stvorene demonske patterne u čovjeku i
kontrolirati čovjeka putem snova, strahova, frustracija,
podsvjesnih težnji, želja, fantazija itd. I naravno,
maštanja; no ne kreativnog maštanja izšaranim nametnutim
i isprogramiranim fantazijama.
Mašta je software. Fantazije su virus!
Demoni djeluju na razini djetinjeg uma, ili onoga što
scientolozi / dijanetičari nazivaju reaktivnim umom.
Zato se odraslom čovjeku teško osloboditi negativnih
"engramskih" formi, upravo zbog toga što se spajanja
djelova čovjekova uma sa demonskim entitetom dogodilo
ili prilikom rođenja ili u ranoj mladosti. Bolesne
grimase kod djece, izražena zloba, osjećaj da se
ponašaju daleko starije nego što u stvari jesu...to je
sve djelovanje demonskih entiteta kroz njih. Naravno,
onog najnižeg astralnog smeća, pošto postoje demonske
kaste koje su inteligentnije od većine tzv. arhanđeoskih
kasti. Često se kod starih ljudi daju vidjeti dekadentne
dječje grimase, pokreti, afektacije... To "dijete u
njima" upravo je infiltrirani demon čiji um je na nivou
izopačenog dječjeg uma. Ouspenski je to odlično
preneseno protumačio u priči "Razgovori S Vragom".
Djelovati anđeoskim ili arhanđeoskim tehnologijama i
frekvencijama na demonske sfere je samo ponekad
učinkovito, jer anđeoske frekvencije uvije na sebe
navuku dio astralnih frekvencija, pogotovo frekvencija
nižeg astrala, kada se nastoje "probiti" do čovjeka.
Zato je odličan način za uklanjanje demonskih
frekvencija upravo vanzemaljska tehnologija, tehnologija
pozitivno nastrojenih rasa od fizičkih, polufizičkih,
solarnih pa sve do visokih eteričnih. Još kada
vanzemaljske tehnologije vode i filtriraju anđeoske i
arhanđeoske frekvencije, čistina i kristalnost samih
frekvencija koje ulaze u čovjeka gotovo da je
zagarantirana. Crowley je bio jedan od rijetkih koji je
to znao. Zato se klonio i crnih, ali i bijelih bratstava
svog vremena, pošto su oba djelovala na principu nižega
astrala, sa kojim god polaritetom energije radili (na
kraju je sve prolazilo kroz astral).
Crowley je napravio čovječanstvu uslugu što je prije
vremena uveo svijet (1904) u doba vodenjaka (donji
astral) što je ubrzalo vrijeme, dalo dva planetarna i
nekoliko manjih ratova (što je inaće bila izvorna agenda
iluminata za kraj 20-tog stoljeca; od 1979 do
2001...jedan veliki rat koji bi desetkovao stanovništvo
na Zemlji i uveo planetu u sferu Kaosa) te uvelo Zemlju
i Galaksiju iz Željeznog u Brončano Doba, koje se
umjesto sedam stotina godina predviđenog trajanja (2001
- 2700), ubrzano svelo na "samo" 108 godina (1904-2012).
Ovo su samo neke od mojih spoznaja čiji je izvor
nepresušan. U mlađim danima, kao mlađi mag šegrt, imao
sam veliku manu drugima govoriti svoje spoznaje, što je
na mene djelovalo najčešće gubitkom energije, hranjenjem
spomenutih demonskih patterna, a na druge aktiviranjem
upravo tih patterna u njima. Tako da je bilo kakva
akcija s moje strane imala reakciju kod drugih, i to na
najbizarnije i najnepredvidljivije načine! Kasnije sam
naučio stvari manje više držati za sebe i dijeliti ih na
kapaljku samo u uskom krugu ljudi; po potrebi i iz srca.
Ne iz ega.
Sjećam se da sam jednom kao mlad odveo bolesnu mačku
veterinaru. On ju je operirao ali ju je nakon operacije
otpisao jer, po njegovim shvaćanjima, operacija je
prošla dobro ali nije napravila ono što je trebala.
želio ju je eutanazirati i tražio je moju suglasnost. Ja
na to nisam pristao, već sam ju uzeo od njega i odveo u
njeno prirodno stanište, neka tamo ugine okružena
svojima. Još sam joj na rastanku dao nešto hrane i
oprostio se sa njom. Molio sam Siriane neka, ako je
ikako moguće, spase to divno i nedužno stvorenje iz
ralja sigurne ugibije. Više je nisam vidio. Par mjeseci
kasnije, čuo sam od susjeda da ju je pronašla neka
djevojčica, vidjela njeno stanje, odnijela je drugom
veterinaru koji ju je ponovno operirao te ju potpuno
izliječio. Mačka je preživjela i nastavila živjeti kod
djevojčice. Ostale mačke iz istoga legla netko je tih
dana (dok je kritična i otpisana mačka bila na operaciji
i oporavljala se od nje), otrovao. Preživjela je, dakle,
samo otpisana mačka. Ironično, nije li?!
Siriani su, kao i mnogo puta prije toga, pomogli da se
ostvari na izgled ono nemoguće.
Spomenuo si Balkan. Davno si mi pričao o svojoj
djedovini, prijatelju. Kao nadopunu tvojim mislima mogu
staviti samo da je cijeli Balkan, pogotovo dio
(pokrajina) koji si naveo, prepuna reptilskih baza ispod
Zemlje. Upravo u 5 slojeva koji sačinjavaju Šuplju
Zemlju, ispod tih krajeva u svih 5 slojeva obitavaju
negativni entiteti a sami slojevi ispod tih regija su
portali prema demonskom svemiru i svemiru kaosa. Tako
da, slažemo se.
To je za sada to, prijatelju. Javi se uskoro sa novom
porukom ili pismom; ukoliko se prije toga ne sretnemo
uživo.
Do tada, tvoj vječni drug, Zavor."
Ugasi diktafon i ostane ležati promatrajući zvijezde.
Negdje daleko, počnu tinjati svjetla Oriona.
* * *
Leon i Ksander sjedili su za stolom i promatrali jedan
drugog. Arvil je netremice promatrao njihove reakcije,
kao da pokušava sagledati jednu širu sliku, jednu drugu
interakciju koja se vodila između dva simultana
postojanja.
"Na kraju vremena, kada su mediji propagirali svaki
oblik programiranja, gdje je preko dječjih emisija i
video spotova najbanalnijeg karaktera budnom oku bilo
evidentno o kakvoj se vrsti hibridizacije stanovništva
radi, magijska propaganda razgranala se na sve strane,
koristeći monitore, ljude sa određenim stupnjem
demonizacije, kao kanale za širenje svojih energija
prema onima na bijeloj strani spektra...", Leon je
pričao promatrajući Ksandera.
"I reptilske frekvencije"...ustvrdi Ksander.
"To bez daljnjega", Leon potvrdi. Pokušao je po tisućiti
puta tijekom dugog razgovora pronaći fizičku sličnost
između sebe i Ksandera. Nije uspio.
"Što je sa energetskim vampirima?" upita Ksander.
"Jedan moj znanac živio je 40 godina sa jednim", Leon ga
pogleda, "i nije znao zašto mu svako malo pada kreativna
energija i zašto mu je volja na niskoj razini cijeli
život. Tad je odlučio uzeti stvar u svoje ruke. Problem
je bio u tome što je energetski vampir povezan sa
bezbrojnim kanalima za demonskim, OPS vanzemaljskim i
tranparentnim sferama i sferama vampirskog univerzuma.
Kreneš li protiv toga, pripremi se za rat i svakodnevnu
zaštitu vlastite energije, jer takvi i oni iza njih
smatraju da je tuđa energija njihovo rođenjem stećeno
pravo."
Arvil je pripalio cigaretu i nastavio ih promatrati
obojicu. Čas jednoga. Čas drugoga. Izgledalo je kao da
i dalje pokušava uhvatiti bilo kakvu sličnost između dva
najsrodnija simultana postojanja jedne te iste svijesti
kojoj je i sam pripadao.
"Zastani na tren", obrati se Leonu te ustade i krene do
prve police koja se nalazila nekoliko metara od stola,
pored izlaznih vrata. Nakon nekoliko trenutaka okrene
se, u ruci držeći malu kristalnu kocku. Stavi ju na
površinu stola. Istovremeno, dogode se tri stvari. Kocka
se "upije u stol", prostorija se zamrači a cijelu
prostoriju ispuni ogroman hologram sa prekrasnim
krajolicima kao iz nekog drevnog filma o preriji.
Leon i Ksander u tišini izmjene poglede. Niti jedan nije
htio pokazati zbunjenost.
Lik koji je izašao iz prirodne "kulise" i koji se
pojavio na filmu bio je vrlo neobičnog izgleda: Divlje
oči zasjale su negdje blizu Leonovog lica. Lik počne
govoriti:
U SJENI OPSKURNOG
"Taj dan, prvi puta sam probao krv. Ta sjajna, sanjiva,
bezolovna tekučina slijevala mi se niz grlo dok sam
razmišljao o vječnosti. Bio sam sam. I bio sam sretan.
Potpuno sretan? Recimo da jesam. Vidio sam stvari koje
ljudsko srce ne može ni zamisliti. Putovao sam
kvarkovima i bio jedno sa poljem nulte točke. Poznavao
sam zakone gravitacije u dušu. I često ih kršio. Zar
poznavanje nečega ne služi najčešće tome da se to isto
prekrši?! Da, bio sam sretan. Nije mi smetalo što sam
sam. Nije mi smetalo što na svijetu ne potoji srodna
duša koja će me u potpunosti razumijeti. Shvatiti
mehanizme moje psihe, te obrasce koji su stanovnicima
ove planete potpuno nepoznati. Lijep sam. To je ono što
me uvijek bez problema dovodilo do žrtava i pružilo mi
potpuni prolaz do njihovih srca. Prvo valjština, da
opčini žrtvu i spriječi njenu intuiciju za
nagoviještanjem opasnosti. Zatim inteligencija, za
potpuno otvaranje njihovih vrata i na kraju, emotivna
energija koju imam u zavidnim količinama, da potpuno
otvori žensko srce i propusti me unutra bez ikakvih
problema.
Da, taj dan sam prvi puta probao krv. Bilo je to u
zadnjim danima prije pada velikog Rimskog Carstva. Bog
Mars tih dana nije bio previše naklonjen Rimu.
Preciznije rečeno, niti jedan bog mu nije bio naklonjen.
Bitke su se gubile na svim poljima. Pogani su počeli
zauzimati provincijske pokrajine jednu po jednu. Glavu
se padale svakoga dana. Tih dana, samo su dva oblika
života imali koristi od smrti koja se nadvila nad
Zapadnu Europu. Strvinari. I ja.
Da ne bude zabune. Nikakav `vampir` niti `šišmiš` nije
me ugrizao. Nitko me nije `inicirao` u besmrtnost. Samo
čvrsta vjera u Hekatu i slijepo štovanje Mjeseca. Ništa
više. Bio sam pripadnik kulta Sjenovite Boginje. Od
svoje šesnaeste godine. Pripadnost kultu `zaslužio` sam
po obiteljskoj liniji. I prabaka i baka i majka bile su
Prvosvećenice kulta. Pošto majka nije imala ženskih
potomaka, trebalo je pronaći potomka sa najvećim dijelom
ženske energije u sebi. Muškarca koji može savršeno
dobro kanalizirati femininsku energiju i koji može nakon
svakog rituala neoštećen proći kroz cijeli postupak
zazivanja energije boginje Hekate.
Odabran sam između trojice braće. Bio sam najnježniji i
najkrhkiji. Ako je postojala bolest koja je mogla
zahvatiti dijete, mene nije zaobilazila. Nikada. To je
tokom ranih godina moga života već postalo životno
pravilo. Imperativ.
Krhkog tijela i slabog zdravlja, prolazio sam kroz svoj
mladenački život u boli i patnjama. Nisam ostao pošteđen
niti vršnjaka niti grube i ratničke okoline. Mi nismo
bili građanski sloj. Bili smo ratnička porodica, gdje su
muškarci odlazili u vojne škole sa deset godina, a žene
postajale učiteljice djece i domaćice. Poneka bi postala
svećenica u nekom od nebrojenih kultova, kakvih je tada
bilo na širem području Rima.
Ne mogu reći da sam tada bio sretan. Bio sam vrlo
nesretan. Vršnjaci su me tukli i ponižavali. Nazivali su
me ženom u muškoj koži. Tukli bi me na putu kući, svaki
puta kada bi me sreli kako se vraćam iz obližnje šume;
jedinog mjesta gdje sam mogao biti u potpunosti sam,
ujedinjen sa cijelim svemirom. Jedino mjesto gdje nije
bilo bola i patnje. Vjerovao sam u tu šumu. Vjerovao sam
i u univerzum. Nisam volio bogove i boginje kojima su se
ostali klanjali. Činilo mi se da je u njima više
ljudskoga nego božanskoga. Zato sam volio ono što je
neizrecivo, što je nedohvatljivo, tajanstveno i van svih
ljudskih obožavanja. Sveukupno. I šuma.
Gdje je bilo potrebno samo nešto iskreno poželjeti od
univerzuma i već bi se isti trenutak ostvarilo. U šumi.
Van nje, sve je bilo po starom. U šumi bi se znale
događati prilično čudnovate stvari. Molio sam od
univerzuma sreću. Dobio sam je. Čim bih izašao izvan
šume, postao bih opet tužan i očajan. Molio sam jednom
za novac, kada otac i braća mjesecima nisu slali kući
svoje plaće, i kada smo bili na rubu gladi. Dobio sam
ga. Vreća sa zlatnicima čekala me kod jednog starog
hrasta. Sav sretan, uzeo sam je i potrćao sa njom kući.
Čim sam prešao liniju šume, vreća je nestala. Tako je
bivalo sa svime. Apsolutno svime. Molio sam univerzum da
mi da kola. Prekrasna kočija sa dva prekrasna bijela
konja, čekala me spremna na povećem šumskom putu. Opet,
čim sam izašao iz šume, tresnuo sam na pod koliko sam
dugačak i širok. Nestalo je konja, kočije i sjedalice na
kojoj sam sjedio. I tako je bivalo svaki puta; čim bih
izašao iz šume, stvorene i materijalizirane stvari
počele bi nestajati.
Zvao sam majku da dođe sa mnom u šumu i da se sama
uvjeri u čuda koja se događaju u njoj. Skeptična,
popustila je nakon dva tjedna nagovaranja i krenula sa
mnom do šume. Ništa se nije dogodilo. Univerzuma je
izgleda imao drugih planova. Ja sam iskreno vjerovao u
njega. Vjerovao sam i u čudesnu moć šume. Majka nije.
Bila je zasljepljena svojom boginjom, koja joj je u kuću
dovela samo glad, tugu i smrt. Majka jednostavno nije
vidjela. Nije željela vidjeti. U trenucima kada bi od
univerzuma nešto iskreno poželio, vidio sam obrise oko
sebe, kako se počinju materijalizirati i poprimati svoj
oblik; ali u sljedećem bi trenutku počeli ponovno
blijediti i nestajati. Želio sam da majka vjeruje u sve
što sam vjerujem, ali to su na kraju ostale samo puste
želje. Toga dana, uvjerio sam se da svemir djeluje
pojedinačno, i samo ako je želje iskrena i obavijena
dubokim vjerovanjem. Sve ostalo bila bi laž. I bila je
laž.
Nakon mnogih mjeseci prebivanja u šumi, sa stvarima i
osjećajima koje bi dobijao od univerzuma, nisam više
mogao raspoznati gdje prestaje svijet čuda a gdje
počinje svijet stvarnosti. Takozvane stvarnosti. Svijek
van šume činio mi se mrtav i suh. Beživotan i siv.
Pustopoljina života. Nestvarnost duha. Ništa van šume
više nije imalo smisla. Samo univerzum. Šuma. I ja.
Prošle su dvije godine sreće. U šumi, naravno. Van nje
molio bih univerzum da se prisjetim svakog trenutka
provedenog u šumi; bez boli, patnje i tuge. Jednoga
dana, na obližnjim brdima vidjelo se nešto što je
susjede natjeralo u očaj i panično zapomaganje. `Nebeske
vatre`, urlali bi panično bježeći. `Huni`, vrištali bi
dok su se spremali za ubrzani odlazak. Možda je odlazak
blaga riječ za sve što se događalo u samo nekoliko sati.
Možda je bolje reći - paničan bijeg. Nebeske vatre
obasjale su sumračno nebo. Taman kad je zašlo sunce,
nastala su `nova sunca` na nebu. `Magija Huna`, vikala
je uznemirena majka, požurujući me da što prije uzmem
sve što je u kući dragocjeno i upregnem na vola. Nitko
danas ne zna što je to magija Huna. Ja sam jedini živi
svjedok te bizarne i zastrašujuće pojave. U povijesnim
dokumentima ne postoje dokazi niti jedna jedina pisana
riječ o tome. Magija Huna, tajno oružje koje je uništilo
veliko i moćno Rimsko Carstvo. Povijest ili se ne sjeća
što je to. Ili ne želi reći što je to. Ili se
jednostavno ne želi prisjetiti.
Prve vatrene lopte obrušile su se upravo na moju šumu,
koja je izgorjela do temelja. Nisu ostali niti tragovi
drveća. Zakleo bih se, dok sam gledao kako gori, da je
mnoštvo sićušnih ženskih stvorenja sa krilima, vrištalo
u agoniji i pokušalo spasiti vlastiti život i život
svoje svete šume. Slike koje bi vidio, nestajale bi u
trenu. Kao da istovremeno i jesu i nisu bile dio ovoga
svijeta. No znam jednu stvar. Moja šuma postoji. U
jednom drugom, izvornom svijetu. Koji nije gust kao ovaj
naš. Ali svejedno postoji. Malo njih ga je vidjelo, ali
samo ja mogu svjedočiti o njegovoj postojanosti. I o
postojanosti šume.
Uputili smo se na zapad. Van iz grada. Nijemo smo
svjedočili, stojeći u sjeni proplanka na vrhu jednog
brda, kako Rim šutke pada. Nebeske vatre prekrile su
cijelo noćno nebo. Tu i tamo, čuli bi poneki urlik. Čas
ratničko barbarski, čas ratničko obrambeni, čas nevino
stradali. Ljudi oko nas su plakali. Ja, iskreno, nisam
znao što da osjećam. Nisam osjećao ništa. Tugu? Ne. Bol?
Ne. Patnju? Ne. Ništa. Nešto u meni umrlo je zajedno sa
mojom šumom. Nešto što me vjerno pratilo kroz život i
pomagalo mi prolaziti kroz tamu samoga postojanja. Toga
dana, ostao sam bez duha.
Svijet je tajanstveno mjesto. Ima više razina. Najdonja
je i najsiromašnija. Ljudska. Tu se ne događa ništa osim
života u posljedici. Netko drugi je negdje drugdje
pomiješao karte. Na najdonjoj ljudskoj razini, nemaju
čak ni mogučnosti da promijene dvije karte. Ljudi nisu
svjesni niti djelitelja karata niti onih koji im te
karte daju. Od tuda očajavanje. Od tuda priklanjanje
nemilosrdnosti života. Od tuda i traženje sebe u
drugima. Tu na scenu stupam ja. Volim tu nemoć. Volim tu
nedisciplinu duha. Volim tu izgubljenost. Što je više
izgubljenosti, to će više zalutalih pasti meni u
naručje. Njišim ih. Poput pseta. Znam kako svako ljudsko
biće miriši. To je poseban miris. Miris neproživljene
požude. Miris onih zatomljenih strasti koje prelaze u
strahove. A sve strasti prijeđu u strah. Kad - tad. I tu
opet nastupam ja. Znam njihovu pjesmu; pjesmu ljudskog
roda. Slaba je to melodija prepuna intonacijskih
grešaka. Ljudska pjesma je bolna. Poznajem ju jer sam i
sam bio ljudsko biće. Nekada.
Ljude pokreće bol. Mene pokreće rezultat njihove boli.
Ljude pokreće strah. Mene pokreće izvor njihovog straha.
Ljude pokreće krv. I mene. Njihova. Prvi puta kada sam
okusio ljudsku krv bilo mi je loše. Povraćao sam danima.
Izbacio sam iz sebe cijeli želudac. Malaksalo sam
teturao obroncima onoga što su nekada bile planinske
šume. Tjednima sam bio bez prave hrane. Možda i
mjesecima. Svaka životinja koju bih ulovio i pojeo, u
meni je ostavljala gorak trag neispunjenosti. Krenuo sam
na put bez povratka. Iza mene više nije bilo ničega.
Ispred mene bio je samo ogroman bezdan. I mnoge su
stvari vrebale u tom bezdanu. Mnoge još i sada vrebaju.
Neke od tih stvari sam upoznao. Neke tek upoznajem. Neke
ću upoznati. Za većinu bih želio da ih nikada ne
sretnem.
Sam sam i to je ono što me čini onim što jesam.
Jedinstven sam. Ne mogu poslužiti drugima kao ogledalo;
niti se mogu pronaći u ogledalima tuđih duša. Osim onih
što me progone u noćnim morama. Duša kojima sam oduzeo
pravo na život. Imali su pakao. Dao sam im novi. Nisu
imali nadu. Nisam im je niti pružio. Kada se sve
promotri iz velikog plana, šira slika pokazuje samo
jedno - ostali su na istom. Krv je energija. Ogroman
spremnik energije leži u ljudskome tijelu. Toga sam
postao svjestan tek kod dvadesete ili tridesete žrtve.
Ta životna magijska tekućina vodi u druge svjetove. U
njoj je tajna vremena. U njoj je tajna samoga Života.
Pijući je, ne samo da dotićem te svjetove. Ja postajem
ti svjetovi.
Velika moć leži u toj čudotvornoj tekućini. Velika.
Ogromna moć i ogroman potencijal. Pitam se ponekad, da
li svoje žrtve oslobađam tog tajanstvenog tereta i
skidam sa njih ono vječito prokletstvo života sa
dobijenim i ispremiješanim kartama?! Ne dajem im nadu.
Ali, da li im dajem svrhu?! Svrhu koju za života nisu
imali. Da li su proveli svoje živote da bi bili ubijeni
od mene? Da li su tu zbog svog zadnjeg udaha koji
ostavljaju na ovome svijetu?
Svijet je okrutan. A ja uživam u njemu. Nema više boli.
Nema više one patnje koja me tjerala u moju magičnu
šumu. Samo istina. Razrješenje. Tama i svjetlost
ispremiješane u svom vječitom plesu samoće. A ja sam u
toj samoći potpun. Sam. I potpun. Ne smeta me tuđe
nerazumijevanje jer ni sam nemam razumijevanja prema
svojim žrtvama. Razumijem njihovu svrhu. Ne razumijem
njihov put do svrhe.
Moja prva žrtva bila je vojnik. U to vrijeme bježali smo
od Huna koji su nadirali sa zapadne strane prema Rimu.
Našli smo se upravo pred jednom četom pomahnitalih
barbara, kojima je vjerojatno bio potreban jedan jedini
trenutak, prije nego su donijeli odluku i poubijali nas
sve. Promatrali su nas jedan dugi tren, nakon što su
iskočili iz okolnih stabala. Promatrali su nas sa
isukanim mačevima i kopljima. Zatim je nastalo
krvoproliće. Vidio sam majčinu glavu kako pada meni pred
noge. Jauci svuda oko mene. Zatim oštra a nakon toga
tupa bol. Mač mi je prošao kroz leđa i izašao van na
desnoj strani prsa. Nesvjestica me uhvatila gotovo istog
trena. Pao sam na pod i imao vremena da vidim bradatu
spodobu od dva metra, kako mi prilazi sa nožem u ruci i
prelazi u trenu oštricom preko grla. Krkljao sam na
podu, boreći se za zrak; kojeg nije bilo. Tama. Crnilo.
Smrt.
Kada sam otvorio oči, na meni je bila ruka žrtve
masakra, koja je pala nakon mene. Na mene. Iz posjećene
vene na ruci, krv se slivala u moja usta i ulazila mi u
nos. Pogledao sam žrtvu. Bio je to Hekatin
Drugosvećenik. Crni Svećenik, kako smo ga običavali
zvati u hramu. Posvećena Hekatina krv vratila me u
život. Rane su nestale. Bio sam živ. Bio sam potpun.
Tada nisam znao što sada znam. A znam da je univerzum za
mene imao druge planove. Kroz bol dolazila je patnja, za
vrijeme života. Kroz patnju došla je smrt. Kroz smrt
došlo je razriješenje. Olakšanje cijelog bića. Bio sam
kristalan. Bio sam jasan. Mudrost eona kolala je mojim
venama. Drevna magija vratila se na zemlju kada je bila
najpotrebnija. Da `inicira` mene u žrtvu Hekate.
Pobijedio sam smrt da bi dobio beskonačan život koji je
pobijedio mene. I ne žalim se. Jesam poražen. Ali sam
sretno poražen. Možda je i smisao poraza u onoj sreći i
ispunjenosti koja nastupi kada si čovjek iskreno prizna
da je poražen. A ja više nisam čovjek. No, nije ni
besmrtan život smrtan život.
Želim te osjetiti, ljubavi moja. Tvoj vreli dah na meni.
Tvoj tople usne i tvoju požudu. Moja ljubav jaka je
poput tvoje strasti. Tebi jedinoj nisam uzeo život.
Uzela ti ga je viktorijanska malodušnost. Bila si
utopljena u moru malograđanštine. Sitne duše iskovale su
svoj prljavi plan kako da mi te uzmu. Proklete bile
zauvijek. Do pakla i natrag. Vidim ih u paklu. Plaču i
smiju se u isto vrijeme. Mi bi to ovdje nazvali
histerijom. Tamo to zovu normalnim stanjem uma. Vidim ih
i proklinjem ih svaki dan. Zvijezde su mi svjedoci,
koliko puta sam svih ovih godina zazivao tvoje ime.
Koliko sam samo vapio sa tobom. Za tvojim dodirom. Ne
želim dodir tvoje smrti. Želim dodir tebe. Ostala mi je
samo ljubav i živa sjećanja. Nemam duh. Ali imam ljubav.
Oni koji tvrde da su duh i ljubav jedno, najveće su
budale pod kapom nebeskom. Jer duh traži svjetlost. A
ljubav je svjetlost sama po sebi. Duh traži ljubav.
Ljubav ne treba duh jer ona ga stvara. Meni je duh
oduzet, ali duhovi iz stvorene ljubavi iznova me i
iznova obnavljaju. Zato i jesam sretan. Zato i
zahvaljujem za svoje postojanje. Zahvaljujem tami. I
zahvaljujem svjetlosti. To je zakon neraskidivosti koji
je veći i jači od svih nas, ljubavi moja. To je božanski
imperativ.
Iako služim tami, ja sam dijete svjetla. Iako me vode
demoni, ja sam anđeo u ljudskom obličju. Tanka je to
granica između sreće i ludila. Između beznađa i
utočišta. Između sklada i disharmonije. Između
zvjezdanog sjaja i sjenki univerzalnoga mraka. Između
skladbe eufonije i kakofonije. Između reda i kaosa. Kada
anđeo postane demon, njegov pad bio je samo odraz
njegove slabosti i lakovjernosti. Kada demon postane
anđeo, zajebao je i samoga Boga. On je postao Bog. Što
je Bog ako ne razbludni sin koji se vratio; sjajna
zvijezda koja je eksplozijom obasjala tamu univerzuma.
Dioniz koji je postao Apolon. seth koji je postao Horus.
Obnovljeni duh na prelasku bezdana. Onaj koji je
pobijedio demona u sebi i sve demone koji vrebaju u
bespućima Daata. Kada se Tartar uruši, ostat će samo
Olymp. Kada se Olymp uruši, ostat ćemo samo, ljubavi, ti
i ja. Na kraju vremena. Zagrljeni i obavijeni eonima
sumraka, nakon kojega dolazi novo sunce. Sunce ljubavi i
nade. Ja sam sretan. Ali nemam nadu. Ne treba mi.
Sjedinjen sa tobom, trebat će mi. Jer sada sam pola.
Kompletan u onome što jesam i polovan u onome što nisam.
Ali ću postati jednog da. O da. Hoću.
Milijuni zvijezda i galaksija zazivaju tvoje ime,
ljubavi moja. Milijuni kvazara samo što ne počnu
skladati bogate simfonije univerzalne sreće, svaki puta
kada se samo sjetim tvojega imena. A ime si ti. To je
zapisano u kamenu. To je zapisao u zvijezdama, a sunce i
mjesec su prenositelji te poruke. To je igra vilenjačkog
duha. To je šum lišća i žubor potoka. To je nepresušni
izvor onoga što je u nama. MI smo Jedno. I Jedno je u
nama.
Molio sam Hekatu, o kako sam je molio, da mi pronađe
životnu družicu. U snove mi je poslala čuvara sa
porukom. Rekao mi je: "Evo ti Lilith. Evo ti one koja
gospodari Kućama. Evo ti kurve i svetice. Sophia joj
bješe ime. Sada je Lilith. Prigljuje tamu kao što to
prigrljuješ krv. Ne odbijaj je. Ne odbacuj je, jer ona
nije prvi puta na Zemlji. Mnogo je proputovala i
iskusila, da bi sada napokon pronašla tebe. Njena
sudbina zapisana je u Velikim Odajama. Njen put je gorak
i siv. Ti si tu da je uzmeš. Ti si tu da joj pomogneš da
pronađe svjetlo koje traži. Ti si taj koji će upaliti
taj plamen. Ti si tu da je upotpuniš. Ti si Lux. Ona je
organ od Hekate koja mora proči kroz tebe. Budi u njoj i
ona će biti u tebi. Tako kaže zakon. A zakon je
neraskidiv". I glasnik ode.
Nisam imao izbora, ljubavi moja. Nisi imala ni ti. Ali
mi nismo ni tražili izbor. Tražili smo utjehu. Tebi je
trebala. Meni nije. No, tvoja čežnja bila je jača od
moje ravnodušnosti. Pored tebe, sam sam postao utjehom
koju nisam tražio. Nisam je ni pronašao. Ona je pronašla
neme. Utjeha je samo jedno lice Hekate. Ona ne pita, kao
univerzum, što ti treba i što ti ne treba. Ona ne daje,
poput Izide, samo ono što je potrebno za tvoje više
dobro. Ona daje i uzima. Kada daje, to se prima. Kada
uzima, to se daje.
Glasnik je otišao. Sorath mu bješe ime. Svjetlost je
tinjala u njemu, baš kao što je tama tinjala u nama.
Tama koju je zamijenila svjetlost. Ti si bila ja i ja
sam bio ti. Ja sam još uvijek ti, ali ti više nisi ja.
Nosiš sada, samo jedan maleni dio mene, na svom
proputovanju prema zvijezdama; dok i sama ne postaneš
zvijezda ponosna svog imena. Nositeljica noćnog svjetla.
Kraljica tame. Jer kraljica mora vidjeti svoje podanike
u tami. Nema tog vida koji vidi u tami. Za to mu je
potrebna svjetlost. A tama uvijek uzmiće pred
svijetlosću. Zato je i kraljica noći toliko strašna. Da
je crna, podanici je se ne bi bojali. Oni se ne boje
njene tame. Boje se njene svjetlosti. Ona ne gleda na
demonsko i anđeosko, na vampirsko i ljudsko. Ona ne
gleda na one koji uzimaju život i one koji ga daju. Ona
gleda na sredinu. Na onaj sklad u neskladu. Ono što je
negdje svjetlost zvijezda, negdje je sjaj sunca koji
obasjava. Ono što je negdje svjetlost zvijezda, negdje
je sjaj sunca koje osljepljuje. A vid ne vidi kroz
sunce, kao što ne vidi ni kroz tamu. Zato mu treba
sredina. I zato sredini treba kraljica. Kada kraljica
pronađe sredinu, sredina je postala kraljicom. Kada
sredina prihvati kraljicu, one postaju jedno. Zakon
neraskidivosti. Sumrak zore i zora sumraka. Kada
proturječja postaju riječ.
Čovjek je najčešće svjestan jedino u trenutku rađanja i
umiranja. Ja sam svjestan cijelo vrijeme. Svjesnost je
bit moga postojanja. I povezanosti sa najdubljim tajnama
univerzuma. Svjesno dišem. Svjesno se krećem. Svjesno
ubijam. Svjesno pijem krv. Sve radim u trenutku vječitog
sada. Živim da ubijam i ubijam da živim. Svjestan sam
toga. I svjestan sam da sam toga svjestan. Ponekad
umirem zajedno sa svojom žrtvom. Putem njene krvi
ponovno se rađam. Uzimanje krvi samo je primordijalni
način da žrtvi dokažem da mi je stalo do nje. Kako
čovjek mora voljeti svoje neprijatelje više od samih
prijatelja, tako mora voljeti i svoga grabežljivca koji
vreba u bespućima tame. Neprijatelj se trudi poznavati
te što bolje da te što bolje uništi. Grabežljivac se
trudi što dublje ući ti u dušu, da ti je što lakše uzme.
To je drevno pravilo i tu nema izuzetaka. To je davni
primordijalni zakon. Krv za krv i život za život.
Moja prva žrtva bio je vojnik. Danima sam nakon onog
Hunskog masakra, lutao pustopoljinama. Prelazio sam šume
ne priznavajući njihovo postojanje. Moje šume više nije
bilo. Zašto bih onda priznavao postojanje drugih šuma?!
Moje porodice više nije bilo. Majka i baka poginule su
pod noževima Huna. U trenucima dok se krv Prvosvećenika
slijevala u moja usta, imao sam kristalnu viziju oca i
braće. Ležali su poraženi na polju južne Germanije,
izvađenih očiju i utrobe; ostavljeni na nasladu pticama
grabežljivicama. Znao sam da se vizijama vjeruje,
pogotovo ako dolaze nakon popijene krvi Posvećenoga. U
neke stvari se jednostavno ne sumnja. Ono što je razumu
sakriveno, srcu je potpuno otvoreno. Moje srce više nije
kucalo. Ali je još uvijek prepoznavalo.
Lutao sam tjednima. Možda mjesecima. Iluzija vremena
potpuno se izgubila iz moga sjećanja. Molio sam
univerzum za blagostanje i dobio sam ga. Materijalne
stvari nisam mogao dobiti. Za to je trebalo posvećeno
mjesto. Čudesna šuma. A nje više nije bilo. Svatko ima
svoju vlastitu čudesnu šumu. Moja je nestala. Barem u
materijalnom svijetu. Ostalo je samo sjećanje na jedno
drugo razdoblje; razdoblje koje se utopilo u
beskonačnosti sadašnjega trenutka. Nisam susreo žive
duše. Životinje su bježale od mene. Sve to vrijeme nisam
okusio ni hrane ni vode. Nije mi trebalo ni jednog ni
drugog. Sve dok jednog dana nisam susreo Irinisa.
Irinis je nevjerojatno brzo postao moj najbolji
prijatelj. Kao takvog sam ga i ubio. Kao takav još kola
u mojim venama.
Nevjerojatno je koliko se jasno sjećam toga dana.
Kristalna slika stvara mi se pred očima, dok gledam
odrpanoga vojnika kako mi prilazi na šumskom putu jednog
kasnog jutra. Bio je uplašen. Ja sam bio oprezan.
Trebalo je nekoliko minuta da razmijenimo prve riječi.
Još pola sata zadobijali smo povjerenje drugog. Tek kad
smo na većer sjeli uz vatru, moglo se reći da smo
postali prijatelji.
U tri tjedna, koliko smo se družili, upoznao sam Irinisa
bolje nego li ijednu osobu u svom životu. Ne, nismo bili
intimni. Tako nešto mogli bi napisati samo pisci koji su
vampire pomiješali sa svojim vlastitim frustracijama i
strahovima. Tako nešto mogla bi napisati samo žena. Ili
muškarac koji razmišlja kao žena. Prvo su vampirima
izmišljeni očnjaci. Majko mila, koja nebulozna glupost.
Koja groteskna bulšitarija. Užas. Prvo im izmislili
zube. Zatim ih obukli u suknjice. Na kraju ih omekšali
do bola, potpuno izvukavši njihovu žensku stanu iz
ničega. Predator je predator. On je muškarac. On može
imati ženske atribute. Ali je muškarac. On ne puši
žrtvama kurac. On im pije krv. On im ne zariva očnjake u
vratnu žilu uz zvukove neke Wagnerove opere. On im
prereže vrat i ispija krv usnama. Vampiri su postali
šuplja isprazna legenda prepuna stereotipa. I
mediokriteta.
Pravi vampir ne bježi od sunca. Križ ne doživljava niti
najmanje. Češnjak mu ne smrdi. Niti svijetli u mraku.
Nedaj bože da da se zaljubi u neku tinejđerku i otvori
joj srce koje nema. Vampir voli. Ali način na koji voli
nije banalan i isprostituiran trendovskim medijskim
hirovima. Vampir voli kroz krv. Kroz energiju koja
struji kroz krv. U svim tim pričama o vampirima, sama
krv uvijek je bila sporedna stvar. A nije. Nipošto. Ona
je najbitnija. Ona jedina i je bitna. Ostalo je nevažno.
Vampiri nisu heroji. Ako itko ne može postati heroj,
onda je to vampir. Vampir može postati heroj jedino u
glavama onih kojima treba neka morbidna ikona da im dade
smisla, njima i njihovom ispraznom životu. Vampir se ne
voli. On se mrzi. Vampir se voli jedino kada postane
predator. A tada, samo rijetke žrtve mogu shvatiti
povlasticu ljubavi nad strahom od gubitka smrtnog
postojanja.
Vampir nije vitez na bijelom konju. On nije šogun. Nije
ubojica zmajeva koji je došao izbaviti princezu iz
začaranog dvorca. Vampir je jednostavno - vampir. On
nije morbida niti prekrasan. Niti je demon ni anđeo. On
je dijete tame. Vampir. A ljudi bi svakog vampira htjeli
- poljuditi. Dati mu ljudske osobine kao što su podavali
vlastitim bogovima. Pretvorili su nas u presliku
vlastite sujete. Ali ionako to sada nije previše bitno.
Tako dugo dok dobijam njihovu krv i dok ne vjeruju u
moje postojanje, ja sam sretan. Možda je bolje reći
ravnodušan. Za sreću mi je potrebno ipak malo više od
ljudskog faktora.
Irinis je bio čovjek kakvog bi svatko mogao poželjeti za
prijatelja. Snažan duhom, čvrst, nevjerojatno
inteligentan, a opet, sa druge strane, nevjerojatno
pjesnički raspoložen. Danju bi šetali šumom i
doživljavali prirodu na svoj način, govoreći svoje
dojmove. Noču bi uz vatru razmijenjivali životne priče.
Irinis, čovjek sa mnogo bogatijim životnim iskustvom od
mene, uspijevao me držati budnim često do ranih jutarnih
sati. Priče o ratu i podvizima u mnogočemu su me
podsjećale na priče oca i braće kada bi se vratili sa
raznih bojišta. Irinis je svoje doživljaje prepričavao
sa manje teatralnosti i ega, ali je ipak uspijevao
svojim britkim stilom zadržati moju pozornost satima.
Nevjerojatan je lik bio taj Irinis.
Jedne večeri, sjedili smo uz vatru i Irinis je pričao
jednu od svojih priča. Najednom je zastao. `Prijatelju`,
upitao me, `nešto bih te priupitao, ali da se ne
naljutiš`. `Pitaj`, kažem.
`Znaš, malo mi je neugodno pitati te, ali primijetio sam
da ti u tri tjedna od kako smo zajedno, ništa nisi niti
pojeo niti popio. Odbio si svaku kap vina koje bih ti
ponudio i hranu koju bih ispekao i stavio pred tebe.
Kako to?`. `To je zato`, odgovorim, `što jednostavno ne
osjećam potrebu ni za jelom ni za pićem. Mrtav sam,
prijatelju, i tebi je do sada to moralo postati jasno.
Sjećaš li se priče koju sam ti ispričao o pokolju
Huna?`. `Sjećam se`, odgovorio je. `E pa, namjerno sam
izostavio jedan, možda ključni dio priče. Huni me nisu
samo ranili. Huni su mi prerezali grlo. Umro sam u
agoniji. Spasila me krv magijskog Prvosveštenika. Od
tada, ja hodam svijetom sjena, prijatelju moj`. Pogledao
sam Irinisa, tražeći razumijevanje u njegovim očima.
Pronašao sam samo strah.
Irinis je ustao, isukao svoj mač i krenuo na mene,
sigurnim korakom, luđačkoga pogleda. Ustao sam, u trenu
mu izbio mač iz ruke i u drugom trenutku mu zakrenuo
vratom. Pao je poput mrtvog pileta, nijemo i tupo.
Gledao sam njegovo tijelo nekoliko trenutaka, a zatim mu
prerezao grkljan i isisao svu krv iz njega. I sada se
pitam, što bi bilo da to nisam uradio? Da li bi imao
uopće potrebu za krvi? Na to mi odgovore mogu dati samo
univerzum i Hekata. A i jedno i drugo šute. Znači da je
tako vjerojatno trebalo biti. Slijedećega dana, otpočeo
je ostatak moga života. Bolje rečeno - postojanja.
Nekoliko dana kasnije, pridružio sam se trgovcima
svilom, na brodu koji je plovio prema Abesiniji. Negdje
na moru kod današnje Albanije, napali su nas gusari.
Pobili su cijelu posadu, a kapetana silovali i bacili
živoga u more. Ne znam zašto, ali ja sam za njih bio
nevidljiv. Ono što nisu završili oni, završio sam ja.
Okončao sam taj krvavi pir, ispivši i zadnju kap krvi
zadnjeg člana posade. Iskočio sam u more i otplivao do
obale. Plivao sam danima; ali kao što već napomenuh,
vrijeme mi ništa ne znači. Nije mi ni onda značilo. Još
manje mi znači sada. Brod je još dugo plovio morem
Sredozemlja. Još i dan danas među stanovnicima uz obalu
i otočja, mogu se čuti legende o ukletom brodu sa
bezživotnom posadom ispijene krvi. Naravno, taj čin je u
potpunosti prikačen gusarima i utvarama. Možda je i
bolje da je tako.
Lutao sam danima. Dani su prelazili u mjesece. Mjeseci u
godine. Kada bih sada rekao da sam narednih 30 godina
bio bez krvi, rekli bi mi da izmišljam. E pa, ne
izmišljam. Glad za krvlju bila je prisutna, ali sam je
ublažavao hranjenjem na energetskoj razini. Hranio sam
se energijom svega što diše. Mnoge šume povenuše nakon
moga prolaska. Mnoga blaga ostanu bezvoljno ležati na
livadama, još dugo nakon što sam tuda prošao. Mnogi
gradovi ostahu pusti duhom i beživotni, još dugo nakon
što sam izašao iz njih. Ostavljao bih energetsku pustoš
za sobom. Krv je ionako fizička manifestacija one
vitalne ljudske energije koja napaja univerzum. Jedino
što ju je ponekad užitak popiti na fizički način.
Napušteni dvorci pružali su mi privremena utočišta i
krov nad glavom. Mogao sam jedan tjedan živjeti u
najmračnijim podrumima sa štakorima i stjenicama, a
drugi tjedan u najluksuznijim vilama i odajama kod razne
grčke i turske plemičke elite. Moj pogled, govor i
slatka riječ, mogli su uvjeriti i največeg skeptika da
sam kralj nekog uništenog kraljevstva, glavom i bradom.
Te slatke laži osiguravale su mi potreban luksuz; luksuz
koji bi već idućeg trena odbacivao i zamjenjivao sa
vlagom i smradom najgorih rupetina kakve ljudski um može
sebi predočiti. Bio sam gore da bi drugi tren završio
dolje. Vrh i dno bili su u mojem životu potpuno
ravnopravni. Na taj način, održavao sam onaj prijeko
potrebni balans u sebi, koji je mirio zaračene ekstreme
i ujedinjavao ih u nešto što prosječna ljudska psiha i
um ne bi shvatili ni za milijune života. Govorim o
slobodi. O jedinoj, pravoj, nepresušnoj slobodi, koja
leži iza okova `lijepog` i `ružnog`, `čistog` i
`prljavog`.
Ubijao sam po potrebi, djelujući kroz Univerzum. Svaki
puta zamislio bih da sam žrtvu već ubio. Prolazio bi u
glavi cijelu radnju prije nego li se zbila. Ti groteskni
igrokazi nikada me nisu iznevjerili, jer su dovodili do
nevjerojatnih rezultata. Jednog dana, blagostanju je
došao kraj. Za vrat mi je zasjela pruska tajna služba.
Kako? Ne pitajte? Bolje ne pitajte... Sve je počelo
onoga dana kada sam ubio namještenicu ureda za odnose sa
Kraljevskim Uredom Kraljevine Pruske, koja je dva tjedna
provodila vrijeme u Ankari, u sklopu diplomatske
poslanice, gdje je radila ujedno kao i prevoditelj za
kulturnog atašea kraljevine Pruske. Taj posao trebao joj
je zagarantirati mjesto u uredu samoga ministra za
vanjske poslove, u to doba burnih odnosa sa susjednom
kraljevinom Saskom.
Zaljubila se u mene istog trena. I ja u nju. Provodili
smo noći zajedno u razuzdanim odajama samoga sultana,
čiji sam bio počasni gost. Kako? Tako što sam ubio samog
počasnog gosta i zauzeo njegovo mjesto. Nije bilo teško
pobiti pratnju od pet ljudi i platiti ankarskim
klošarima da nekoliko dana provode najluđe trenutke u
životu u sultanovim odajama. Oni bi uradili to i
besplatno. Naravno, da se ogradim od potencijalne
pokvarenosti i gramzivosti, da me netko oda za određenu
svotu novca, morao sam jednome od njih prerezati grlo i
pred očima zabezeknute petorice, napiti mu se krvi. To
ih je držalo u strahu od moje osvete. Nije ih ni čudilo
što sam ih u početku pozvao šest da zamijene 5 ljudi iz
pobijene pratnje. Možda ih nije ni trebalo čuditi. Život
jednog bio je nadoknađen užitkom petorice.
Na kraju prijema kod sultana ostalo ih je četvero, pošto
je ipak postojala minimalna opasnost da budem odan.
Nisam znao koliko je stvarna, ali ubojstvo jednoga od
njih, samo zato što je porazgovarao sa kraljevskim
stražarom, pokazalo se kao isplativi potez. Jer je
pojačana straža oko mene, radi moje vlastite sigurnosti,
a svaka sumnja u slučaju da netko od ostalih i
progovori, bila bi skrenuta na ostalu četvoricu. Dobar
posao. Barem se tako pokazalo.
Diplomatkinja je imala krute bradavice, meku vaginu i
izvanredno dobar okus krvi. Hranio sam se njome danima.
Dok su primijetili da je nestala, bio sam već daleko. Da
li su uhvatili onu četvoricu i pobili ih, ne znam niti
me zanima. Dvije godine nakon toga, primijetio sam
dvojicu ljudi kako me prate kroz gradove, dok sam krenuo
svoj put preko Kavkaza. Nisu se niti trudili prikriti
svoju prisutnost. Htjeli su da znam. A kada netko
izaziva vampira, taj zna što radi. Također su htjeli da
znam tko im u dugim i besanim noćima, dok sjede ispod
prozora mojih prebivališta, pravi društvo. Spodoba nalik
na vuka, koračala je gore dolje po ulici, oprezno se
sklanjajući kad bi neki zalutali prolaznik prošao.
Spodoba je htjela da je vidim. Da je dobro vidim. Znači,
iza pruske tajne službe stajali su vukodlaci. I htjeli
su da to znam. Ko bi poslao vukodlake na mene i tko je
moj neprijatelj, nisam znao. U svakom slučaju, tko god
da to uradio, bio je moćan. Vrlo moćan. Možda sam
Rasputin.
Moćan kao krv. Moja krv. Krv kao izraz tvoje
presvjetlosti. Kao masa koja klikće u zaboravu. Kao led.
Kao melotonin. Onaj praiskonski strah koji te obuzima
kada sapućeš moje ime u agoniji. LSD vječitog
prokletstva. Vječnost zaborava i zaborav vječnosti.
Jama. Sukob bola i sebe. Agonija vječnosti. Agonija
sebe. Svoje nesvjesti. Svoga imena. Svoga duha. Duh živi
u zaboravu vremena. Vrijeme živi u zaboravu beznađa.
Prokletstvo vječite vatre. Dionizijski artefakti
monotonije. Materijalno je monotono. Duhovno je
prokleto. Kvaka 22. Dvije kuke pribijene u srce
kositrenog vojnika. Onoga bez jedne noge.
Kažeš mi: `zakon`. Ja ti kažem: `nemir`. Kažeš mi:
`Vječnost`. Ja ti kažem: `golotinja`. Omnibus pakla.
Eutanazija unesrećenog. Trag u vatri samoće. Trag u
beskraju suza i patnji bez radosti svjetla. Nada umire
na kraju koji nema početka. Početak umire za nadu. Ja
umirem za vječnost. Ironično, zar ne?! Biti toliko lud
da se usudiš zakoračiti u grotlo samog Bezdana, a biti
opet na Početku. Nije li to besmislenost savršenstva.
Antagonizam same kreacije. Antipod vulgarnog kaotičnog
besmisla. Ja ti kažem: `led`. Ti mi kažeš: `Zemlja`. I
opet smo na početku. I opet smo žrtve nade. Ovoga puta,
ja ću lovit tebe u sumraku nemilosrđa. Ti hvataš mene u
dubini sebe. U beskraju. U suzi. Barem onom vidljivom
dijelu. Lacrimosa vulgaris. Profana droljo vječnosti,
okovana snijegom i ledom. Okovana injem samoće i
beskrajem dubine.
Okovana mnome. U kraljevstvu leda i vječitog sumraka.
Jedva vidljive bjeline u susretu sivila i tame. Samo je
polarna duša ona koja zna. Samo smo mi oni koji ne
znamo.
Vijorimo u beskraju. Vijorimo na stremenu beskonačnih
promjena, u ciklusima agonija bića cijelog univerzuma.
Vijorimo na volturama bola i kakofonije kaosa koja
stvara donje svjetove. Krećemo se unatrag. Gibamo se
naprijed, dok zadovoljni svojim vanjštinama dižemo
spomenik vlastitoj kazališnoj predstavi. Apsurdu. Kaži
mi. Kaži mi još jedanput da me voliš. A ja ću ti reći da
te mrzim. Reći ću ti da te ne mogu smisliti pored sebe.
Reći ću ti da je tvoja tajna za mene potpuno mrtva. Ali
nije. Ona je živa kao što sam živ ja. Živa na jedan
drugačiji način. Živa kao sjenka u sudbonosnim dubinama
vlastitog očaja. Očajavanje je teren koji najbolje
poznajem. Poznaješ ga i ti, samo hiniš ravnodušnost
spram mene, dok meni srce divlje udara u nezaustavljivom
ritmu uzlaska i zalaska neukrotive plamene lavlje grive
beskrajnog sunca. Ti si ja. Ja sam ti. Dok se spajamo i
razdvajamo, samo mi znamo do kuda sežu granice naših
beskonačnosti.
Kada su me konačno ubili, ljudi iz Ezoterijskog Bratstva
Mjeseca i kada su me konačno astralno vratili u izvorno
postojanje, reptili iz Hatone, ta lunarna bića iz
nepojmljive dimenzije koja su došla na Zemlju
istrijebiti sve pripadnike reptilske vrste koji su pali
pod utjecaj demonskoga, priredivši mi zasjedu ravnu onoj
u koju je upao pukovnik Carter, namamivši me van
djevicom koju su prije blagoslovili lunarnom energijom.
Vukodlaci, muška djeca mjeseca na vučjoj frekvenciji,
okružili su me i rastrgali moje tijelo na djeliće, dok
mi je glogov kolac probijao srce u paklu vječite
agonije.
Nakon toga, spokoj. Nuit me pozvala k sebi. Odozgora sam
promatrao krvavi pir, kako čereče moje beživotno tijelo
i goste se ostacima onoga što je bila moja sonda za
nošenje kroz pakao materije. Bio sam oslobođen. Sad, kao
zvijezda lutam sjeverom u potrazi za vječitim domom, u
potrazi za zadnjim prebivalištem, iako znam da još dugo
dugo neću pronaći onaj pravi spokoj. Još uvijek bio sam
sam, individualan. Još uvijek su me nebeske kočije više
svijesti zaobilazile. Škorpio sustav smijao mi se u lice
dok su vatre Oriona prolazle prezirno pored mene. Mjesec
me povukao i ispljunuo dok se Sunce prijetilo da mu ne
prilazim jer da neću živ proči kroz njega.
Thotove kočije povremeno bi me uzele i povele do
Saturna, gdje bih na trenutke spoznao sudbine onih koji
su slični meni. Kapije Saturna primale bi me, pokazale
bi mi svu raskoš Pakla, sve vrline kaosa i sve čari
demonskog, da mi se zatim opet povukle prema dolje i
pretvorile u kopiju zvijezde, da lutam svemirom u
potrazi za mirom. Ne želim ovaj limb, jer imao sam ga
uvijek, no Orion me uvjerava da ovaj limb znači samo
jedno - Ascenziju. Samo onaj tko prođe kroz njedra
boginje Nuit i nadiđe Hadida u vječnoj igri orgazmičkog
sjedinjenja i rastavljanja, taj može prodrijeti kroz
kapije Oriona. Samo onaj kojega škorpion omalovaži,
lavovi prezru, zmajevi ispišaju a demoni i reptilski
nakoti odbace, može kroz Pakao doći do Celestialnih
Dveri. Put je svima različit. Ja, vampir, demon,
demonski reptil, užas, ljubavnik boginje Hekate i
produžena ruka Horonzona, postajem ono čega sam se
uvijek pribojavao i nasmrt bojao. Postajem duša. Boli,
prokleto boli, Boli kao nešto najjače što sam u životu
iskusio. Bio sam mrtav. Sada sam pjesnik.
Uskrsnuo sam pored autoputa, usred teksaške pustinje,
120 godina poslije nemilog događaja ubijanja mojega
tijela. Kako sam uskrsnuo? Ne pitajte me jer nemam
blagog pojma. Otvorio sam oči i ležao na pijesku dok je
vjetar raznašao prašinu po meni. Pronašao sam posao u
obližnjem lokalu. Otkrio sam da me krv više ne privlači.
Više za njom nisam osjećao nikakvu glad. Ali otkrio sam
svoju novu fascinaciju - sjećanja. Ljudska sjećanja.
Hranio sam se ljudskim sjećanjima i uspomenama. što
tužnije i bolnije uspomene, to slađe za mene.
Proživljavao sam sa njima njihovu bol, njihovu patnju i
to me činilo stvarnim. Sreću sam doživljavao ko blagi
ugodni eliksir. Ali patnju, tugu i bol...Doživljavao sam
ih kao najuzvišenija stanja koja bilo koji stvor
iskusiti može.
Poslužeći bilo kojeg gosta, čim bi vidio da se gost
zamislio, samo bih ga upitao: "kompa, u čemu je
problem?". Iznenadili bi se kako se ljudi počnu otvarati
istoga trena i bez razmišljanja kada ih uhvatite u pravi
trenutak. Kasnije, oni bi bili olakšani a ja ispunjen.
Njima ti osjećaji više nisu pripadali. Ostajale su im
krljušne memorije, osakaćene za suštinu. Memorija bez
pokrića. Olupina bez dubine. Ostajali su bez sjećanja,
onih pravih, suštinskih, jedan po jedan; sve dok grad
nije postao mjesto ispraznih duhova koji tumaraju
beživotno ulicama grada, odlaze na posao i kasnije k
meni na piće, dok bi glancao čaše i slušao njihove nove
priče.
Nakon dvije godine ubili su Kennedya, a ja sam još
uvijek dane provodio u monotoniji, gledajući u slobodno
vrijeme epizode mog heroja Roda Serlinga, misleći kod
svake epizode: "E Rod, dođi ovamo pa ćeš vidjeti da Zone
Sumraka ima i u stvarnom životu". Iako sam slutio da Rod
Serling to nekako zna.
I tako...U bespućima američke nedođije, preživio sam i
Pad i Pomak. I još dan danas, lutam između astrala i
4-oga denziteta, voljan ići unaprijed, ali preslab da se
okrenem od unatrag."
Projekcija se ugasi. Arvil pogleda Leona i Ksandera.
"Majko mila", promrsi Leon.
"Da", reče Arvil slavobitno, ali sa intonacijom u glasu
kao da se lagano dosađuje, "on je vi..."
Post je objavljen 18.09.2012. u 15:22 sati.