Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/thejourney

Marketing

Hrvatske kokoši u Dublinu i njihova veza s James Joyce-om

Vraćam se kući polako, pješke u nedjeljno popodne. Moj prvi cijeli vikend u Dublinu nakon vrućeg hrvatskog ljeta nije mogao biti bolji. Sunce, temperature u donjih 20. Podsjeća me na rujan prije šest godina kad sam tek doselila. Misli mi lete u vrijeme kada sam stigla sa svoja 2 velika kufera. Kako su godine samo proletjele ... Tada sam se čudila što ljudi ogovaraju irsko vrijeme. Taj rujan 2006. je bio krasan. On je bio kriv što sam zavoljela rujan u Dublinu i vraćala mu se svake godine. Kasnije sam ipak shvatila da priče o irskom sivilu nisu baš maliciozno ogovaranje iza leđa. Ima puno istine u njima.
I baš su te razlike u vremenu jedna od stvari kroz koje sam u Irskoj shvatil koliko toga u nama izdefinira mjesto s kojega smo potekli i u kojem smo odrasli. Nikada prije nisam razmišljala o tome. Geni? Utjecaj okoline? Vjerojatno se radi o kombinaciji. No, morala sam preseliti u Irsku da shvatim u kojoj mjeri trebam naše sunce; naše proljeće, ljeto i ranu jesen. Prije sam sve to podrazumjevala i žalila se ljeti kao i svi zbog prevelikih vrućina. Sad sam zitto. 38 stupnjeva je super wink.
Zahvaljujući bokuniću sreće, do sada sam uspijevala kombinirati the best of both worlds pa sam i što se toga tiče zitto.
Tako danas popodne, ploveći svojim razmišljanjima o mom odnosu prema suncu, prolazim sa smješkom kraj nekadašnje ljekarne Sweny koja je odigrala ulogu u Uliksu. Zadržala je izgled kakav je imala kada je Joyce hodao ulicama Dublina. Vode ju volonteri i sada je antikvarijat; pretežno knjiga, no imaju i neke druge predmete za prodaju. Svaki dan su u njoj organizirana čitanja Joyceovih djela. Nisam se još nikada pridružila pa samo znam iz druge ruke, ali tijekom sat vremena, grupa ljudi čita na glas djelove iz odabrane Joyceove knjige. Navodno je vrlo zabavno.
Uđem da pogledam čega imaju. Uvijek me privlače antikvarijati.
Dečko iza pulta me pita znam li o povijesti ljekarne. Kako ne bih znala kad sam već 6 godina u Dublinu... Poznati su.
Odjednom začujem od nekuda glas koji govori: "Znači, znaš da je otvorena tijekom osamsto pedesetih, ali znaš li što organiziramo danas ovdje?". Osvrnem se da vidim odakle je došao glas i u polumračnom kutu ljekarne ugledam čovjeka sijede kose, obučenog u bijeli mantil kao da je farmaceut, s leptir mašnom oko vrata kako sjedi i drži knjigu u ruci. Izgledalo mi je kao da sam otputovala 100 godina u natrag. "Mislite na čitanja Joycea?", pitam. "Da, dobrodošla si danas u 6 na "Finnegan's Wake", a možeš dovesti i prijatelje pa ćemo kasnije preko puta u Kennedy's".
Kennedy's je pub, naravno.
Zahvalim se na pozivu jer danas ne mogu, ali kažem da ću sigurno navratiti i tu krene uobičajena priča o mom porijeklu. No, među čudnovatim kulisama Uliksa, otišla je u potpuno suprotnom i neuobičajenijem smijeru nego ikada do sada.
Kaže mi sjedokosi gospodin kao da govori o vremenu: "Hrvatska ... Čuo sam da je lijepa. Nisam nikada bio tamo, ali imam doma hrvatske kokoši.".
Ne moram posebno opisivati svoj začuđeni izraz lica. Što drugo da pomislim nego da nešto nisam dobro razumijela. Naime, i dan danas ne bih uvijek stavila ruku u vatru da sam uhvatila točno svaku riječ superbrzog irskog izgovora. No, nisam morala niti postaviti dodatno pitanje. Očito je moj izraz lica vrijedio tisuću riječi sretan pa je gospodin nastavio i dalje ozbiljno kao da pričamo o vremenu. "Da, kokoši. Prijatelji su mi bili u Hrvatskoj, donijeli jaja, stavili smo ih u inkubator i dobio sam piliće.".
Ja sam i dalje gledala u nevjerici i jedino što sam uspjela prozboriti uz smijeh je bilo: "You are kidding me now!".
"Ne, ne..." rekao je potpuno ozbiljno. "Znaš, drugačiji su nego irski. Pijetao je velik. I ne samo to, vidi se i drugačije ponašanje. Vi mora da imate neke opasne životinje tamo ... možda vukove?". Potvrdim da ih imamo, a on nastavi: "Pijetao je uvijek išao na puno veću visinu nego oni irski. I to posebno navečer. Pretpostavio sam da mu je u genima da mora biti oprezniji zbog više opasnosti.".
Budući da sam ja city girl, nisam mogla gospodinu Swenyju dati više informacija o hrvatskom pijetlu sretan.
Mahnula sam mu uz osmijeh od uha do uha, obećala da ću proći jedan dan na čitanje i rekla neka mi pozdravi hrvatske kokoši sretan. Odmahnuo mi je uz osmijeh i obećao da će im ih prenijeti sretan.
Misli su mi i dalje nastavile letjeti.
Nije bitno radi li se o ljudima koji su svojevoljno odselili u drugu zemlju ili se radi o kokošima koje je sudbina donijela.... svi nosimo komadić mjesta naših korijena u sebi i sve udaljenosti ovog svijeta ne mogu ga izbrisati. No, isto tako sva mjesta na kojima barem malo pustimo korijenje, ostave neki svoj trag u nama, a i mi ga ostavimo u njima. U svemu tome je ljepota putovanja.



Post je objavljen 02.09.2012. u 20:58 sati.