ČUZ JOR BEST... KOMENTIRAJ
1.
DEZINTEGRIRAJUĆA NADŽAK - BABA
Nazvao ju je Nadžak - baba čim ju je ugledao posljednju u nizu, praktički skrivenu iza golemih letjelica Svemirske Flote. Postajao je i razlog zašto je bilo tako, jer letjelica za koju mu je zapelo oko ( novčanik isto tako ), bila je stara olupina, istrošena i toliko izrabljena da su je samo sekunde dijelile od konačne sudbine njoj sličnih letjelica - dezintegracije!
Na njenu sreću, Rob nije imao potreban novac da kupi jednu od super brzih letjelica, tako da se morao zadovoljiti posljednjom olupinom u galaksiji..
Nasmiješio se na pomisao da je Karin zamalo došla ovamo s njim. Ona bi bila zgrožena izgledom letjelice i Rob bi morao podnositi bar dobra dva sata njen bijes. Zadnji put kad je učinio nešto slično Karin je počela zavijati kao gladna životinja izgubljena u pustopoljini. Jedva ju je uspio smiriti. No usprkos tome on ju je istinski volio, i to ne stoga što je bila fantastična kuharica i što ga je praktički pokupila kao zadnjeg psa iz štenare.
Njoj je dugovao sve i nije se libio to priznati. Otkako je Galaksijom počeo bjesniti bespoštedni rat galaktičkih trgovaca, nitko više nije bio siguran. Rob je osjećao da je pravo vrijeme za promjenu.
Pokupio je svu svoju ušteđevinu i uputio se do posljednjeg trgovca letjelicama. Na njegovu žalost mogao si je priuštiti samo olupinu od letjelice. No što je više gledao u nju to je više osjećao kako je u biti to savršena letjelica za njega. Jer i on je postao olupina muškarca kakav je nekad bio. Godine provedene u Svemirskoj Floti ostavile su traga i na njemu. Nije to bio život o kakvom je maštao. Njegovi su ciljevi bili uzvišeniji, njegovi vidici neograničeni, on je bio idealist, borac za pravdu, za zajedništvo. Takva je bila i Karin.
Rob strese glavom rastjeravši sjećanja. Nema vremena za gubljenje. Karin bi se mogla ozbiljno zabrinuti kad se probudi i ustanovi da njega nema pored nje. Vrijeme je da staru olupinu povede na posljednje putovanje.
Izgled unutrašnjosti bio je točno kako je i sam izgled letjelice to pokazivao – istrošen i neudoban, no zato je motor letjelice preo poput bijesnog tigra. Stara dama nije još bila spremna kapitulirati.
Još je u njoj bilo snage – pomisli Rob – možda i dovoljno da ih odvede do samog ruba granice Svemirske Flote. A onda… Onda će biti slobodni…
Rob, Karin i Nadžak – baba…
2.
U BIJEGU
Bila je zahvalana što je uličica u kojoj se skrivala bila lišena svjetla, štiteći je tamom od pogleda njenih progonitelja. Već joj je ponestalo zraka za razliku od ovih nemilosrdnih ubojica,koje je jasno mogla čuti, budući da su odjeci njihovih koraka bilo jedino što je narušavalo DEZINTEGRIRARUJUĆU tišinu noći.
Bježala im je već dovoljno dugo da u njima izazove bijes, i samim time i promjenu njihovih prioriteta. Htjeli su je uhvatiti i ispitati, sad je žele ubiti.
Možda će im to i poći za rukom ali neće im nimalo olakšati zadatak.
Kad je FBI prvi put stupio s njom u kontakt, malo je za reći da je bila ZGROŽENA njihovim prijedlogom.
Kako im je to moglo pasti na pamet? Ona da bude špijun za njih?! Mora da su stvarno očajni kad im je ona jedino rješenje.
Ona u životu nije prekršila zakon niti na jedan način, njen je odgoj bio strog na isti način kao što je to bio i karakter njenog oca. I nakon dvadeset godina života pod takvim režimom, njen je odgoj postao kamen temeljac, i nipošto nije namjeravala urušiti bedeme koji su je štitili od svijeta, i od nje same.
FBI je to znao i upravo su i igrali na tu kartu. Pozivajući se na njeno poštenje, moralne vrijednosti, na njen osjećaj za PRAVDU…
Na kraju je popustila i prihvatila odgovornost. Ipak se od nje tražilo da spasi svijet.
U mislima je vidjela sebe kao super heroja u futurističkom kostimu, kako prkosi zlikovcima, no realnost je bila potpuno suprotna. Umazana šminkom po licu, očiju crvenih od naprezanja da prodre kroz polutamu, više je nalikovala zloj NADŽEK-BABI nego super ljepotici.
Imala je 27 godina i voljela je vjerovati da je u najboljim godinama i da živi sasvim solidno u odnosu na ostale ljude, koji za isti NOVAC jedva izdržavaju kraj s krajem.
Naravno, njen je otac i tu imao presudnu ulogu…
U daljini, jedva čujno, policijska sirena ZAVIJALA je svoju prepoznatljivu melodiju, koja bi ju prije natjerala da zadrhti kao da je nešto skrivila, ali sad joj se ta melodija učinila najljepšom na svijetu, no bila je predaleko.
Pribrala se i krenula dalje niz uličicu pazeći da ne proizvede glasne zvukove koji bi otkrili njen položaj progoniteljima.
Uličica je bila napuštena, prepuna smeća i neugodnih mirisa, kao da je prepuštena zubu vremena da od nje napravi običnu PUSTOPOLJINU lišenu ljudske prisutnosti.
Protrčala je pored kutije u kojoj su se nalazili mali psići, vjerojatno napušteni od strane vlasnika, prepušteni samima sebi. Na trenutak je zastala da im pomogne a onda je odmahnula glavom. Ne može im pomoći. U ovo doba noći ne radi niti jedna ŠTENARA a da ih nosi sa sobom nije dolazilo u obzir. Vjerojatno bi svi zajedno stradali.
stajala je neodlučno boreći se sama sa sobom da li bi trebala pomoći životinjama ili prvo misliti na svoj opstanak, kad se otvore vrata kuće s njene desne strane. Uplašeno je odskočila na što joj je debela KUHARICA uputila prijekorni pogled.
- Što radite ovdje? – ona če oštro
- Netko je ostavio psiće u kutiji! – ona će brzo – Možete li im pomoći?
Žena je prišla kutiji i na njenom se licu odmah vidjela PROMJENA. Prijekoran pogled zamijenila je umiljatost.
Podigla je kutiju i bez riječi ušla u kuću.
Ona je trenutak gledala u vrata a zatim potrči dalje.
Kad bi se bar njen problem mogao riješiti tako lako…
3.
ZLO
Nitko ju nije slušao, nitko nije htio vjerovati u priče koje je govorila. Da, za njih su to bile priče, izmišljene ludosti iz glave djevojke s bolesnom maštom. Ali za nju je to bila stvarna istina o zlu koje je vrebalo iz jezera. Pritom nije mislila na vampire, vukodlake, vještice ili kojekakve NADŽAK-BABE kojima su roditelji plašili djecu. Ne, ona je mislila na stvarno zlo koje je spremno poharati njen mali grad, poput tsunamia iza kojeg ostaje samo pustoš i ZAVIJANJE vjetra nad ruševinama.
Ona je vidjela što to zlo čini ljudima, kakvu PROMJENU izaziva u njihovim tijelima, i zlo je vidjelo nju.
Često su odlazili kampirati na tu PUSTOPOLJINU pored jezera nesvjesni opasnosti u kojoj su se nalazili, dok nije bilo prekasno. Prvi pogled na stvorenje koje je iznenada izronilo iz jezera i jezivim se urlikom zaletjelo prema njima, na njih je djelovalo hipnotizirajuće. Nisu se mogli pomaknuti s mjesta.
Tony, Andie i Mark nastojali su djelovati smireno i hrabro, no kad je zvijer pokazala oštre zube, njihova se mirnoća pretvorila u DEZINTEGRIRAJUĆE urlike bola.
Ona je jedina preživjela, jer je trčala. Kao nikad u životu, kao nitko na svijetu. Trčala je da spasi svoj život, kao odbjegli pas iz ŠTENARE trenutak prije nego će ga uspavati i ugasiti svjetlo u njegovim očima.
I dok je trčala jedino što je imala u mislima bilo je da preživi. Samo je na to mislila. Ne na NOVAC, prestiž, na posao KUHARICE koji ju je čekao u obližnjem restoranu, ništa od toga nije joj bilo važno. Samo da preživi.
I uspjela je. Pronašla je sigurnost, okružena ljudima. Ali onda je ostala ZGROŽENA njihovim reakcijama. Nitko ju nije htio slušati, nitko ozbiljno shvatiti.
Tony, Andie, Mark i Jen imali su pravo da ispune svoje snove, da žive svoje živote ali sve im je to nasilno oduzeto, dok je ona ostala pošteđena.
Gledajući u lica ljudi koja su joj se smijala misao joj je prošla glavom.
„ Htjela sam ih upozoriti, spasiti ih, učiniti sve da prežive! Nisu marili! Onda neka ih zadesi što zaslužuju! Ionako nema PRAVDE kad je život u pitanju! Samo borba za opstanak!“
Okrenula je leđa ljudima i čvrstog koraka napustila grad. Nije željela čuti urlike kad zlo pronađe put do njih…
Post je objavljen 25.08.2012. u 11:26 sati.