Zašto se neki ljudi cijelo vrijeme bore, a neki lakše prolaze kroz život?
Zašto je nekim ljudima toliko lako srušit stup samopouzdanja nakon što su ga tako dugo gradili?
Zašto nekome sitnice znače sve, a nekima ni sve ništa?
I zašto sam ja uvijek ona budala koja na kraju svake priče roni suze i grca u njima?
Nekad sam vuk samotnjak bi rekli i stvarno izbjegavam bilokakvo društvo tada. Ne zato kaj sam nedruštvena, nego zato jer ne želim da me ljudi vide kao osobu koja se slomila, jer sam uvijek ja ta koja drugima pruža utjehu i rame za plakanje. Boli me i mrzi što sam ovakva, ali najrađe bi vrištala od muke i jada i onda se zatvorila u malu kutiju da me nitko ne vidi i ne gleda. Zašto? Umrla sam..... Opet..... Vječiti optimist biva opet zgažen i razjeban i to čak ne svojom greškom!
Da, bit ću patetična i oni koji to ne mogu čitat - tuff luck - namjerili ste se na krivu osobu koja svoje prstiće troši na ovaj tekst. Kako bi rekli neki - odjebite u kengurskim skokovima - jer ovo je moj moment plakanja i jadanja.
Plačem, cvilim ridam, urlam, raspadam se i nestaje opet jedan dio mene... Moje ogromno srce se smanjuje ko u onom spotu "Another chance"... Kaj treba da ga uopće više nemam da bi me netko prestao gazit? Bit hladnokrvna kučketina koja guta druge muškarce kako joj se hoće? Pa ljudi moji ja to ne mogu... Meni moj mozak (a ni srce) ne dozvoljava da budem ta koja gazi druge da bi se osjećala bolje! Ja volim i želim zauzvrat samo da i mene netko ma samo jednim malim komadićkom voli nazad. Nazovite me drama-queen ili kako god, al trebam povratnu informaciju bilo od frendova, ljubavnika ili samo poznanika, jer inače mi te osobe nemaju značenje u životu...
Imam osjećaj da se mr. Električni usrao od straha ko grlica da uopće mora nešto riješit kako treba... Naravno, ja samo redam upitnike iznad glave i ne znam kaj da si mislim - a nemam dovoljno matrijala da ga samo odjebem jer je zaista bio ok prema meni. Dal se izblokirao ili mu je zaista toliko stvari iskrsnulo da se ne snalazi? Ne znam, ali da je meni stalo do nekoga (ma imalo!) našla bi vremena za tu osobu... Ovo je glupo sve skupa ispalo, izgleda da me izbjegava, al kaže da nije tako kako se čini. S druge strane ko zna kad ću opet doć u njegov grad i samim time bi napravila sve da se vidim sa osobom koja je došla... A možda ipak moj mozak krivo procesuira neke stvari! E mister, mister - nikad ti nisam krila nijednu svoju misao - što na umu to na drumu mi je bila misao jer si i ti sam dosta otvoren tip. Pa kaj sam ja morala opet izigravat budalu kad sam pomislila da će s tobom bit nešto drukčije???? Ajme zemljo otvori se pa me progutaj odmah da više ne izigravam budalu!
I što sad dalje? Dal da pustim kako ti kažeš "vrijeme će pokazat" ili da te doslovce počnem mrcvarit da bljuneš i onaj najgori mogući odgovor? Nisam pametna, pa ću si dat još nekoliko dana "razmišljanja i hlađenja" na moru pa onda idem glavom kroz zid jer je ovo za mene pakao....Nemo'š mi bit tako flegmatičan i hladan....A znam da nisi....Riječi su te odale na par puta, a i onaj blentavi smijeh kad smo pričali na telefon....
Jednostavno ću pustit da to sve teče u beskraj, a ja ću se negdje izgubit putem.........
Post je objavljen 16.08.2012. u 09:25 sati.