Pročitala sam 'Pedeset nijansi sive'.
Ništa ljudsko nije mi strano, pa tako ni šund literatura.
Čitala sam, recimo, i 'Alkemičara'. Imala sam nekih sedamnaest-osamnaest godina, ali mi je svejedno bio glup.
Pročitala sam i 'Da Vincijev kod', bio mi je napet. Gutala sam ga tako da (još jedno skrušeno priznanje) nisam ni primijetila 'časnu koncepciju'. Valjda se utopila u moru drugih besmislica.
Čitala sam, e sad stvarno otvaram dušu, i 'Život u raju' Vlatke Pokos. Posudila sam ga od bake i onda sam ga par dana sakrivala u ruksaku i čitala potajno, tako da nitko nije znao. A knjiga je super, ozbiljno. Ono, htjeli ste dobar tračeraj, dobar tračeraj ste i dobili. Nema zavlačenja, okolišanja, ne počinje se s Vlatkičinim djetinjstvom i prvim ljubavima, nema fiktivnih imena pod kojima moramo prepoznati prave osobe, niti se Vlatkica pretjerano suzdržava i glumi diskreciju, nego nam sve saopćava drito u glavu: i tko je peder (Leo Radeljak) i tko je pijana drolja (Alka Vuica i Mia Begović) i tko spava s oženjenim muškarcima (te se ne daju ni popamtit) i tko je koga zatvorio u ormar (Radeljak Lanu) i tko kome želi stavljati čudne stvari u usta tijekom seksa (dobro, to svi znamo)…
Što nas, khm, vraća na temu.
Gospodin Grey, dakle.
Uzela sam je u ruke s najboljim namjerama, benevolentna kao malo štene, u startu spremna da je do zadnje kapi krvi branim od nadobudnih studentica rodnih i kulturoloških studija koje se iživljavaju na prelakim metama. Jer nitko nikada nije rekao da je to književnost ili sociologija, zaboga, to je meka pornografija, zna se valjda čemu to služi. Nije me bilo briga za krajnju retardiranost i besmislenost radnje i likova. Nije me bilo briga za stil niti za to što je, literarno, bilo koji ljubić iz Glorije čisti Tolstoj u usporedbi s ovim. Nije me bilo briga za 'Aaaaargh!' i 'Holy shit' i općenito dijaloge ispod razine Marvelovih stripova, niti za to što se penetrating gaze samo u prvom poglavlju spominje dovoljno puta da otjera u grob prosječnu feministicu. Nisam ni trepnula kada Christian Grey spasi Anastasiju od sigurne smrti pod kotačima slučajnog prolaznika na biciklu, i ona mu se nađe u naručju i strašno ga poželi, a on joj kaže nešto tipa: You should steer clear from me, baby, I'm not the man for you. Nije me jednostavno bilo briga. Mislim, je li ikada ikome palo napamet secirati narativ nekog pornića i kritizirati karakternu plošnost vodoinstalatera i zločestih tajnica? Dajte molim vas.
Međutim, avaj.
Negdje oko 130. stranice knjiga je stvarno iscrpila i zadnju kap mog strpljenja.
Jer knjiga tog tipa smije bit i glupa i loša i smiješna i trash i svakakva, pa čak možda i seksistička, ali jedno, brate mili, ne smije.
Dosadna.
A dosadna je, za ubit se.
To sve samo traje i traje i traje i traje. To trajanje je tako intenzivno da ga ne ublažava ni preskakanje stranica. Oni se upoznaju. Blablabla. On joj se upucava. Vrijeme prolazi. Ona ne zna. Ona bi. Taman kad akcija kao krene, ona mora prvo pročitati ugovor. Milijun strana ugovora. Zzzzzzz. Kad pristane, onda razglabaju o detaljima ugovora. Na sljedećih milijardu stranica. Kosa vam se presijava u pedeset nijansi sijede. Mislim, kakav je to, pobogu, mommy porn? Zar netko misli da zaposlene žene u tridesetima imaju vremena probijati se cijeli dan kroz ovako nešto? Kad se na kraju i dokopate kakve dobre scene seksa, ta nagrada naprosto nije dovoljna za svu bol koju ste podnijeli (znam, prozirna aluzija… nisam mogla odoljeti). Uglavnom, samo se nadam da autorica ovog djela, s obzirom na svoj osjećaj za ritam i psihologiju, nije domina u privatnom životu.
Nego, kakve su onda te scene seksa, pitate se vi. Kako koja, ima boljih i lošijih i općenito sve ovisi, kako je netko napisao, o individualnim očekivanjima i iskustvima. Neke jesu dobre. Neke su smiješne. Neke su oboje istovremeno. Neke su naprosto iritantne u želji da ispadnu tako kinky i hihihihi i provokativne. (Seks za vrijeme menge. Wow.)
I tako, pedeset nijansi muke kasnije, ja stvarno ne znam je li ovo knjiga koja seksualno oslobađa žene ili vraća dostignuća feminizma desetljeća unatrag, je li to knjiga koja kritizira psihičku kontrolu koju nam društvo nameće u svakodnevnom životu ili je naprosto netko uložio lovu u opsežna marketinška istraživanja pa onda napisao erotski ljubić po pe-esu (što je možda i isto), je li to što je autorica zaradila pet milijuna dolara samo od prodaje prava na film znak napretka ili pak propasti civilizacije, bi li knjigu trebalo spaliti na lomači ili dijeliti po školama, radi li dovoljnu razliku između abusive relationship i dogovornog sub/dom odnosa, je li Anastasia Steele najtupaviji i najiritantniji ženski lik u povijesti ili kulerica koja uzima ono što hoće…
Ne znam. Jer je. Jednostavno. Zatupljujuće. I beskrajno. Dosadna.
I ubila mi je sve neurone.
Holy crap.
Burning gaze.
Eat up.
Blush.
Ako zbog nje makar jedna žena na svijetu vlastitom voljom isproba nešto što nikada nije, prestane svoje spolne organe zvati 'down there' ili za menstruaciju govoriti da joj je 'došla teta iz Australije', pretpostavljam da je njezino postojanje na zemaljskoj kugli na neki način opravdano.
Što ne znači da se ne trebate smatrati pravovremeno upozorenima.
I samo vas još molim da, barem u mojoj prisutnosti, sveta imena Christiana Balea i Michaela Fassbendera ne spominjete vezano uz eventualni film koji će se snimiti po ovome.
Zahvaljujem.
Post je objavljen 14.08.2012. u 09:56 sati.