Na nešto me sjeća taj grad
Negdje bi pobjegla iz tog ispeglanog grada i putem izula cipele, kaže pristaju joj krivudavi gradovi, kalup načinjen prema duši. Uvijek ugine u kolovozu. Svi umori poispadaju iz nje pri povratcima s plaže, raspu se u pritajenoj jeseni i putuju sami, ka jugu. Ona nigdje ne putuje. S najljepšeg mjesta u gradu jasno vidi sve druge gradove, oni su naravno isti, a i more poodavno ne krije nikakve slutnje, sve su već rezervirane. A i to najljepše mjesto sve češće zaboli ispod rebara, s njega je bacala godinu po godinu u nijemi plavi dosadni mjehur. Kako je to unaprijed sve znati... stalno se klackati između djetinjstva i starosti jer za mladost je hrabrost neophodna.
Prodala bi sav taj šareni žamorasti predugi dan dvijeidvanaeste za dvije i pol noći u Finskoj. Uglavnom, negdje gdje ima mraka.
Alone in Kyoto
Ona je posve prozirna. Duh u crnoj kratkoj haljini. Vrlo koščati duh. Jedna kost račvana u pet sitnih koščica odmara u njegovoj ruci. Strava ravno sišla s ekrana pravo u punokrvni mirisni dan. A dan ostao zaglavljen u njenom praznom liku, tamo je pronašao alat za daljnje samoranjavanje.
I must leave London
Kiša je obavila grad kao rasparani čipkasti veo koji grebe zadihana lica. Bilo je vruće i žurila sam. Taj film se zaglavio na prvom semaforu i do kolodvora sam ga već stigla otrcati. Naslonila sam se na zid i hvatala sjećanja, slagala kaleidoskop lica. Tog sam dana prestala vjerovati da postoje zaista zdravi ljudi. Samo su neki rasparani na vidljivijim mjestima.
No mercy for she
Te zime završila je s teškim filmovima. Onako baš zauvijek.
The city light died
Brat mu je imao običaj ustajati usred noći i razgovarati sa svojim strahom. Strah bi obično sjedio obučen u bijelo, na stolu sa suhim voćem i pravio se da je utvara. Roditelje obično nisu budili vriskovima.
Jednog mu je dana dosadilo, ostavio je faks i otišao u berbu .. nečega. Ponekad se javi i zvuči hrabro.
Postcard from 1952
Tog je nepoznatog dana zurila u crne kovrče djevojčice čija je majka bila u neprijateljskim odnosima s njenom. Iz nekog razloga silno je htjela da to bude njena nova najbolja prijateljica. Kroz suze je ponavljala da nikad više neće sresti takvu. Majka ju je sklonila s prozora, a kovrče su nestale iza vrata. Nikad više nije srela takvu. Prijateljstva je raskidala prije stignuća suza. Možda je sve bila posljedica faze opsjednutosti s Lucy Van Pelt. Imala je iste kovrče, iste.
Wrong side of the road
Grad se kao svjetlucava hobotnica razlio mrakom, lelujajući ispod ceste koja je vodila u grotlo slijepog straha. Sve nasmijanijim riječima razbijala je komadić po komadić dok u automobilu nisu ostale samo umrle konfete. Već sedamnaest godina svako joj je putovanje rulet. Između sreće i straha ponekad poželi izabrati san uz dosadnu radio stanicu.
Najduži je poslednji sat
Ulice su pred jutro stopljene u jednu. Sjajna riblja kralježnica. Tako izgleda ostati sam na svijetu, to je plovidba mekim srebrom u ždrijelo samoće.
Post je objavljen 13.08.2012. u 02:30 sati.