***
Pazi ovo, kartu za kazalište ne možeš dobit ispod 60 kuna...nekad zna bit i 100...a ako povedeš još nekog, 200 ti ne gine...
E, al treba i književnost pratit. A najjeftinija knjiga 100 kuna...i to ako kupiš onu samo sa slovima. S monografijom već možeš i ratu kredita otplatit.
***
1 nova poruka
Martin
''kad budes mogo daj dodji do mene nekad, imam nekog kulturnog smeca u podrumu pa da mi pomognes izbacit''
***
Onda kupiš i cede nekad, jer treba bit fin i pristojan i ne skidat s interneta...bilo bi fer da i glazbenik živi od svog rada, jel tako? Al ajd nađi cede ispod 100 kuna...osim ako nije nešto od onog smeća ''3 za 10''...Alan Hržica + Deen + Etnofest Neum 2006...
A koncerti? Jebote, pa teta Milica iz Konzuma mora 4 radna dana sjedit na blagajni za 2 karte i 90 minuta svirke. Mislim ono...kenja mi se nekad od ozbiljne glazbe s ozbiljnim cijenama, ali i ova neozbiljna sve te češće neozbiljno iznenadi...
***
- Haha, daj me nemoj zajebavat da je ovo skulputra?! – smijao sam se dok smo stajali na vratima i gledali u drvenu gredu dugu skoro tri metra, dijagonalno uglavljenu preko cijele šupe.
- Dio skulpture. – odgovorio je Martin – I to ti predstavlja čovjeka. Valjda...
Znao sam da mu je tetka nekakva umjetnica i kao klinac sam se uvijek sprdao s onim nasumično prosutim bojama po platnima što su visjela na zidu dnevne mu sobe. Ali ovo je bila neka nova dimenzija...
Spomenuta greda od tri metra, plus dvije nešto kraće, četiri ogromna panja i par dobrih naramaka sitnog drvlja sačinjavali su skulpturu ''Čovjek i pas''. Autor umjetnine ipak nije bila njegova tetka, nego njen nekadašnji dečko, a današnji dekan Likovne akademije; mladi i nagrađivani kipar koji je jednu od svojih nagrada dobio upravo za tog čovjeka s psom.
- Opa...vidim, Sanader nije jedini koji u podrumu ne drži krumpire nego skupi art.
- E, znaš šta, – iz aviona se moglo vidjeti koliko su mu dodijali i čovjek i pas jer im je spominjao mater (odnosno ćaću kipara) svaki put kad bi pokušao ući u šupu – deset godina se patim s ovim drvljem i samo gledam kako da ga se riješim. Imam sad ovo maslinovo ulje za prodat, al nemam ga di držat... Sto puta sam govorio svojima da napravimo malo reda, al oni ne daju...kao, vrijedna je to skulptura, a i uspomena je nekakva, nek stoji...
Al sad ću ih fino zajebat. Neću nikoga ništa pitat niti šta govorit, nego danas ovo izbacujemo i miran sam.
***
Ako voliš film i trudiš se bit kulturan, red bi bio da, s vremena na vrijeme, posjetiš i koji festival.
Kako je jedna festivalska projekcija isto ko nijedna, valja uzet ulaznicu za sve projekcije jer samo tako možeš festival doživjeti u potpunosti. Cijena tog doživljaja je 300-400 kuna.
***
Ako postoji visoko prizemlje, onda je ono, valjda, bio duboki podrum. Jedva smo nabadali stepenice noseći panjeve koje nismo mogli ni obuhvatiti rukama i, u onom proširenom značenju te riječi, nabijali i podrum i umjetnost superteške kategorije.
- Jel čuo taj tvoj nesuđeni tetak ikad za javor? Ili je možda mogo, ko svaki drugi pošteni građanin, tetki napisat pjesmu...
Al sve mi se čini da bi mu pjesme bile duže od Mahabharate, a vjerojatno bi ih stavio i u tvrdi uvez...mogo bi komotno s tom poezijom pritisnut kacu za kiseli kupus.
Na kraju smo čitavih sat vremena lili znoj tegleći dijelove tog umjetničkog djela dok ih nismo sve iznijeli.
I dok gledaš tu gomilu nabacanu na prikolicu, a bilo je tu, brat bratu, tristo kila nekakve hrastovine, misao o bremenitosti umjetnosti navre sama od sebe...
- Razmišljo sam ranije di da odnesem sve. Da odem u neku galeriju i probam utopit ovo čudo – nema smisla. Ne bi im ga ni sastavit znao... Da odvezem na vikendicu – ne da mi se jer će mi tamo ili smetat unutra ili će istrunut na otvorenom...
E, onda mi je palo na pamet da prodam to u drva za ogrjev. Ima tu blizu nas firma koja se bavi tim stvarima. Pedeset eura je metar drva, a ovdje bi se dalo navuć možda tri metra drva. Nek mi daju sto, meni dobro.
***
Jedna kino ulaznica je 30 kuna...valja otić barem jednom u dva tjedna...
A samo čudaci idu sami u kino...
***
- Žao mi je, momci, ne mogu vam ništa dat za to. Dok ja to ispilam, složim, a ni drvo nije baš u najboljem stanju...
- Ali ovdje ima bar tri metra drva...
Čovjek je samo slegnuo ramenima.
- Reci da ima umjetničku vrijednost! – rekao sam Martinu ispod glasa na što mi je odgovorio laktom ispod rebra.
- Kažem vam, možete ga ostavit ovdje ako želite ili ga nosite...to vam ništa ne vrijedi!
Martin je već bio izmoren dugogodišnjom bitkom s ''Čovjekom i psom'' i nije ih želio ni zamisliti još jednom u podrumu pa je samo snuždeno rekao da će ih onda tu i ostaviti.
I tako mi istovarili, krenuli prema autu, kad zove ovaj iza leđa
- Alo, momci, ajd evo vam za piće...da niste džaba dolazili.
- Pazi ovo, pedeset kuna mi je dao... haha, o, jebem te kustose! Živo me zanima čije će se dupe kulturno ogrijat ove zime. Nego, di ćemo na piće? Treba spiskat ovu silnu otkupninu...
- Ne moramo na piće uopće. Evo, dodat ću ja još 10 kuna pa možemo u kino.
Post je objavljen 12.08.2012. u 13:51 sati.