Marketing
Sveti Albert veliki, biskup i naučitelj Crkve
15. studenog
Rođen je u Lauingenu u Švapskoj oko 1193. u vojničkoj obitelji koja je bila u službi Federika II. Sa 16 godina odlazi u Italiju da bi dovršio sveučilišne nauke. Prvo je živio u Bolonji pa u Veneciji, te na kraju u Padovi gdje se posvetio studiju takozvanih "slobodnih umjetnosti": gramatike, retorike, dijalektike, aritmetike, geometrije, astronomije i glazbe, to jest opće kulture, pokazujući tipično zanimanje za prirodne znanosti, koje će ubrzo postati omiljeno područje njegove uže specijalizacije.
Sveti Albert Veliki
Kao mladi student odlazio je često u samostan dominikanaca gje se upoznao s generalnim Učiteljem dominikanaca, blaženim Jordanom Saskim, koji mu je približio ideale redovničkoga života. 1229. godine pristupa dominikanskom Redu, usprkos roditeljskom negovdovanju..
Od 1242. do 1248. predavao je u Parizu, gdje mu je bio učenikom i sv.Toma Akvinski. U Parizu su se skupljali učenici iz stranih zemalja, a brat Albert, otvorena duha za sve spoznaje, podučava novu znanost, tj. aristotelsku fiziku prema tumačenju židovskih i arapskih mislilaca.
God. 1248. postao je regens upravo osnovanog općeg učilišta u Kolnu, kamo ga je Toma slijedio. Kako je Albert bio pravi genij, dao se svim žarom na studij filozofije, teologije, prirodnih znanosti. No on nije bio samo učenjak. On je svoje veliko zanimanje za sveopću kulturu prema duhu svoga vremena, kad je skolastička filozofija doživljavala svoj najbujniji procvat, znao spojiti u skladnu cjelinu, ono što bismo danas rekli »integrirati« s asketskim nastojanjem oko savršenosti.
Znao je dobro da pusta znanost bez kreposti i duhovnoga života može postati napast pa je ovako molio Gospodina: »Gospodine Isuse, zazivamo tvoju pomoć da se ne bismo dali zavesti od ispraznih i napasničkih riječi o plemenitosti obitelji, o ugledu reda, o onome kako znanost ima u sebi privlačnosti.«
Dominikanci su dobro iskoristili Albertove sposobnosti pa su ga slali za profesora na mnoga učilišta. Tako je Albert poučavao u Hildesheimu, u Freiburgu, u Regensburgu, Strasbourgu, u Kölnu te napokon u Parizu, koji je tada bio središte znanosti. Njegov je najslavniji i najsposobniji učenik bio Toma Akvinski. On je odmah uočio njegove sposobnosti, njegovu oštroumnost te mu pomagao da se razvije u jednog od najvećih filozofa i teologa kršćanstva.
Albert je bio čudesan čovjek. Kad su ga braća izabrala za njemačkog provincijala, on je napustio parišku katedru jer je želio biti stalno nazočan i blizu onim redovničkim zajednicama koje su sada bile povjerene njegovoj poglavarskoj brizi. Obilazio ih je putujući pješice, a bila je to prostrana provincija od Sjevernog mora pa sve do naših krajeva; putem bi prosio hranu i molio za kakvo skromno konačište. Bio je pravi redovnik, po duhu i životu siromah.
U tom je svojstvu, skupa s franjevcem Bonaventurom, hrabro branio pravo prosjačkih redova da predaju na sveučilištima.
Jednog je dana bio pozvan u Rim da mu ondje priopće imenovanje za biskupa u Regensburgu. I kao biskup želio je i dalje ostati samo siromašan redovnik. Postala je upravo poslovična njegova nenavezanost na vremenita dobra, koja mu je tadašnja biskupska služba mogla itekako namaknuti. Govorilo se, naime, da »u njegovim riznicama nije bilo ni jedne škude, u bačvama ni kapi vina, a u hambaru ni pregršti žita«.
Sveti Albert je upravljao biskupijom u Regensburgu samo tri godine. Sam je zatražio da ga oslobode tereta te službe, kojoj se zbog vremešne dobi osjećao nedoraslim. Molbi mu bi udovoljeno i on se vrati u zajednički redovnički život u dominikanskom samostanu u Würzburgu, a još je jedno vrijeme i poučavao u Kölnu.
Već star i umoran počeo se polako spremati na smrt. Dao si je pripremiti grob na koji je svaki dan dolazio moliti časoslov za pokojne. Umro je u sobi svoga samostana Svetog križa u Kölnu 1280. i ubrzo su ga braća počela častiti.
Sarkofag s tijelom svetog Alberta Velikog
Crkva ga je predložila na čašćenje vjernicima proglasivši ga 1622. blaženim, a zatim i svetim 1931., kada ga je papa Pio XI. proglasio crkvenim naučiteljem.
Za tu je prigodu hrvatski dominikanac, otac Hijacint Bošković, na hrvatskom napisao te izdao njegov životopis u dominikanskoj nakladnoj kući »Istina«. Papa Pio XII., koji je i sam bio čovjek velike kulture te u audijencijama znao tako učeno govoriti učenjacima našega vremena, proglasio je Alberta Velikog zaštitnikom znanstvenika koji se bave prirodnim znanostima. Povijest kulture dala je Albertu naslov »Veliki«, a među skolastičkim naučiteljima nosi naslov »doctor universalis« – sveopći učitelj.
Sveti Albert Veliki propovjeda
Albert Veliki nije bio univerzalan samo u posjedovanju znanja, on se odlikovao isto tako i u mnogim vrlinama. Bio je jedna krasna ličnost, otmjena u držanju, fin u odnosu s drugima, a nadasve pobožan i produhovljen čovjek. Pripovijeda se da je jedan dominikanski propovjednik, promatrajući ga još kao studenta, rekao: »Kakva bi to bila šteta kad bi jedno onako lijepo tijelo i duša, tako dobro izgrađena, morali završiti u paklu!«
Albert je nastojao iskoristiti misli starih filozofa, naročito Aristotela, da bi ih uokvirio u logički snažan sustav kršćanskog nauka. To će poći za rukom potpuno ostvariti njegovu najboljem učeniku, Tomi Akvinskom, koga su studenti za vrijeme studija nazivali »nijemim volom«. Albert im je tada rekao: »Jednog će dana taj nijemi vol svojim rikanjem ispuniti svijet.« Nije se u svojoj prognozi prevario. Toma je stvorio jedinstven sustav kršćanske filozofije i teologije te umro prije svog učitelja Alberta, koga je veoma cijenio i ljubio. Albert je plakao za njim kao za sinom te branio njegovo naučavanje, kad su ga napadali.
Kad je Albert ostario, ostavilo ga je pamćenje i zahvatila staračka skleroza. No nikad ga nije ostavila njegova pobožnost prema euharistijskom Kristu i prema Gospi. Evo nešto veoma pobožno iz njegova pera, da o tome razmišljamo te se i sami produbljujemo u pravoj pobožnosti. To je odlomak iz njegova Tumačenja Lukina evanđelja.
»Ovo činite meni na spomen. U tome valja dvoje zapaziti. Prvo, naredbu obavljanja tog otajstva. To naznačuje – Isus – kad kaže: Ovo činite. Drugo, da je spomenčin Gospodina koji za nas odlazi u smrt.
Dakle, veli: Ovo činite. Ništa korisnije, ništa ugodnije, ništa spasonosnije, ništa ljupkije, ništa sličnije vječnome životu nije bilo moguće narediti. To pokazuje pojedinačno.
Ono, naime, što koristi oproštenju grijeha i punini milosti u životu je najkorisnije. Ovaj, to jest Otac duhova, poučava nas za ono što je korisno u primanju njegova posvećenja. Njegovo je pak posvećenje u njegovu žrtvovanju, tj. kad se prikazao u otajstvu, i Ocu za nas, i nama se prinio za uporabu. Za njih ću sebe posvetiti. Krist, koji je sebe po Duhu svetome Bogu neokaljanog prinio, očistit će našu dušu od mrtvih djela da služimo živome Bogu.
Ništa ugodnije ne možemo činiti. Što je, naime, ugodnije od onoga u čemu Bog pokazuje svu svoju nježnost prema nama?…
Ništa spasonosnije nije moglo biti naređeno. To je otajstvo plod Stabla života. Tko ga blaguje s pobožnošću iskrene vjere, za vječnost neće okusiti smrti… Ništa ljupkije nije bilo moguće narediti. Ovo otajstvo tvori i ljubav i sjedinjenje… Ništa se sličnije vječnome životu nije dalo narediti. Nastavak je vječnoga života u tome što Bog svojom ljupkošću sebe ulijeva u one koji blaženo žive.
Crkva svetog Andrije u čijoj kripti se nalazi sarkofag s tijelom blaženog Alberta Velikog
Iz Razlaganja na Matejevo Evanđelje, svetog Alberta Velikog, biskupa
(Opera omnia, vol. 20, izd. Borgnet, Pariz 1893., str. 247-249)str. 247-249)
U nas je utisnuo znak svoje naravi
Na krasnu zemlju padoše mi konopi, vrlo mije mila moja baština. Gospodin reče Aronu: Ja sam tvoj dio i tvoja baština među Izraelcima... Sara, žena moga Gospodara, rodila je mome gospodaru sina u njegovoj starosti: a on mu ustupi sve svoje.
Sara znači: kneginja, i označuje Crkvu. A sin trajne radosti, cvijet i baštinik, jest onaj koga Bog Otac milošću rađa u Crkvi. U starosti posljednjih vremena: on također sve daje u baštinu što godje ikad imao jer darivajući sebe dariva sve stoje njegovo. Baština je moja Gospodin, reče duša moja: zato se u nj pouzdajem.
To su, dakle, znakovi očinskog djelovanja u onima koje višnji Otac rađa po milosti.
Po svom naumu on nas porodi riječju istine da budemo prvina neka njegovih stvorova: time nam je utisnuo obilježje svoje naravi, a dosljedno i spoznaje, jer sve što se spoznaje, spoznaje se po svom obilježju i po spoznaji koju ono uzrokuje u duši.
Iz spoznaje se, naime, rađa vjera, koja otvara oči prema Ocu; iz povezanosti ljubav, koja upire pogled u Oca, a iz naklonosti koju on ima prema nama - nada, koja uzdiže oči da ištemo uzvišene stvari. Nismo, naime, zadovoljni malim jer se uzdamo u naklonost Očevu. Zbog toga se razloga, dakle, kaže: "Oče!"
Molitva pak koja ima svoj početak u nekome koji je najprisniji ne može ne biti slatka i prisna. Zbog toga se u prethodnim riječima kaže da je on s nama, da nas vidi u tajnosti, jer je i prisan i sladak. Inače ne bismo imali pristupa k njemu. I zato se o Jedinorođenom, čijim smo Duhom posinjeni, kaže da je u krilu Očevu.
Post je objavljen 15.11.2012. u 00:34 sati.