Marketing
ŽIVOT I NJEGOVE TAJNE
Znate one knjige, ma sigurno znate, koje vam nude savršeno logična objašnjenja za misterije prirode poput:
zašto usnule ptice ne padnu s grane?
ili
zašto su mucice koje se nakupljaju u pupku uvijek sive boje?
E pa, danas vam donosimo pet minornih, gotovo beznačajnih detalja iz svakodnevnog života koji će nama u Frizeraju, izgleda, zauvijek ostati obavijene velom tajne. (Tadadadadam...muzika kao iz 'Gospodara prstenova'.) Evo što smo za vas odabrali:
Prvo. Zašto žene kupuju lažne Louis Vuitton torbe?
Originalne Louis Vuitton torbe mogu se pohvaliti sljedećim karakteristikama:
a) vrlo su kvalitetne
b) vrlo su ružne (čak i ako imaju dobar dizajn, ujebe ga u potpunosti onaj ružni, kičasti logo)
c) vrlo su skupe, što je i razlog zašto su postale statusni simbol.
Zbog koje točno od te tri karakteristike žene kupuju fejkuše, pa još imaju potrebu s njima se naslikavati mobitelom u predsobljima gdje žbuka otpada sa zidova i to stavljati na internet, za mene je jedan nedokučivi misterij. O tempora, o mores. O sudbino. O nesretni odgojno-obrazovni sustave.
Zar i ti, kćeri Audrey? Ajde, tvoja je barem prava...
Drugo. Zašto 'mind the gap'?
Tijekom najkraće moguće vožnje podzemnom u Londonu čut ćete ili pročitati barem pedeset sedam puta upozorenje mind the gap. Da, taj prostor između vlaka i ruba platforme stanice širok je otprilike centimetar. Ne da ne možete u njega upasti, niti vam čak može, štajaznam, zapeti noga, nego se morate jako pomučiti ako želite da vam unutra upadne išta deblje od kreditne kartice.
Ne bi li, pitam se ja, bilo puno smislenije izdavati upozorenja tipa: pazite da vas ne pokradu ili siluju na jednoj od naših odvratnih, mračnih, viktorijanskih, stempunkerskih, zapišanih stanica. Ergo, zaključujem da ta uporna upozoravanja imaju jedinu svrhu da kod građana stvore osjećaj nervoze i tjeskobe (da da, što mislite kako beskrajno ponavljanje riječi gap, gap, gap djeluje na podsvijest?), tako da svi završe na Prozacu i ne pružaju otpor dok ih porobljavaju multinacionalne kompanije.
Ako netko ima suvislije objašnjenje, čak me ni ne zanima.
Treće. Zašto doktori nikada ne gledaju svu zdravstvenu dokumentaciju koju im donesete na pregled?
Pretpostavljam da će se svaki specijalist narogušiti ili barem zakolutati očima ako propustite donijeti apsolutno svaki papir koje posjedujete. Kad ih donesete, poslužit će im uglavnom za to da na njihovoj poleđini isprintaju svoj nalaz i tako našoj nesretnoj državi malo uštede za papir. Been there, seen that.
Makar, kad su doktori u pitanju, ja sam se naprosto pomirila s time da su oni druga vrsta i nikada se neće razumjeti s nama smrtnicima. Mislim, kako od čovjeka koji je secirao mrtvace, a kasnije nedajbože stažirao na hitnoj ili na pedijatrijskoj onkologiji, možeš očekivati da razumije to što si ti sad nadrkan jer te danima stvarno jako, jako boli grlo i nisi spavao cijelu noć od kašljanja? Dogurao si do tridesetih, imaš sve udove, kog vraga sad još hoćeš? 'Dvanaest sati je normalno trajanje poroda za prvorotkinju', rekla mi je ravnodušno ginekologinja koja me porodila i kojoj zbog onog šuta morfija opraštam sve grijehe, iako bi možda porod trajao i kraće da dijete nije stoned zakljucalo u porođajnom kanalu.
Inače, kad sam ja došla u bolnicu na prvi pregled uoči poroda, nakon što sam trudnoću vodila privatno, svi fascikli, papiri i 3D ultrazvučni portreti svijeta nisu me spasili od pitanja svih pitanja:
Kad vam je bila zadnja menstruacija?
Na moj odgovor da više nemam pojma napamet, ali piše na svakom papiru crno na bijelom, dobila sam prijekorni odgovor sestre:
To se treba znati kad vas netko probudi usred noći???!!!??!
Treba znat i čitat kad te netko probudi usred noći... kokoško.
A da ni ne pričam o tome koliko sam puta odgovarala na pitanja o adresi, zanimanju, stručnoj spremi i alergijama.
Alergična sam na konoplju, btw.
Evo i četvrtog. Zašto se nitko nikada nije sjetio dizajnirati lijep klima uređaj?
Živimo u vremenu posvemašnje dekadencije. Philip Starck je dizajnirao mlatilicu za muhe (čudnim čudom ne košta više od dvadesetak dolara). Onaj španjolski dizajner kojem se sad ne mogu sjetiti imena dizajnirao je kućicu za ptice koja dođe nekih 500-600 kn. Alessi prodaje svoje dizajnerske zdjelice za pse i mačke isto za neku sličnu cijenu. Trude se ljudi oko printera, kompjutorskih kućišta, pećnica, frižidera, pa i mišolovki. Ali nitko, ponavljam nitko, nije još dosad odlučio da bi onaj ružni vanjski dio klime mogao možda izgledati malo sofisticiranije. Kad već visi sa svake druge povijesne građevine.
Te na kraju peto. Zašto niti u jednom apartmanu na moru nikada nema vadičepa?
Uvijek ima džezva. Šalica i čaša ima barem pedesetak, prikupljenih od svih rasparenih servisa posljednjih pet generacija. Često zna bit i nešto skroz bizarno, što sigurno nitko normalan neće upotrijebiti na odmoru, tipa mlinac za orahe. Cjedilo za tjesteninu, ekstremno rijetko. Vadičep, never ever.
Oprostite, jel bi mogli posuditi vadičep, statistički je najizgovorenija rečenica u našoj višegodišnjoj komunikaciji s raznim vlasnicima apartmana, odmah nakon Dobar dan i Doviđenja, te nešto ispred Ne, ne, uopće nam ne smeta što je plahta poderana i što su nam vrata ormara pala na glavu, glavno da je more prozirno i da cvrčci cvrče *thumb up*.
Možda da vinarije uđu u neki zajednički deal s iznajmljivačima?
Post je objavljen 09.08.2012. u 11:51 sati.