Fizika na naslovnicama. Baš lijepo da jedna «ozbiljna stvar» poput fizike dospije na naslovnice. I to dva put u istom danu. I to u dva slučaja povezana s istom zemljom. Kakva koincidencija.
U prvom slučaju radi se o, već i švicarski vrapci pričaju o tom, famoznom Higgsovom bozonu. Pojednostavljeno taj bozon je zapravo ono što subatomskim česticama daje masu i stoga ju fizičari smatraju ključem za razumijevanje svemira. Bez mase, subatomske čestice ne bi se mogle spojiti u atome koji tvore sve u svemiru, već bi samo letjele naokolo pri brzini svjetlosti...Kao mone. Jednostavno da ne može jednostavnije. Iako se već ranije pretpostavilo njezino postojanje bilo ju je teško uhvatiti. I evo ovih dana ta neuhvatljiva čestica ulovljena je u tunelu Velikog praska između Švicarske i Francuske. Nije rečeno s koje strane. Kladim se na Švicarsku jer su Francuzi trenutno zauzeti lovom na bivšeg im predsjednika i prvu damu. Svu slavu, posve nepravedno, prisvojio je škotski fizičar Peter Higgs iako je on zajedno s dva belgijska fizičara- Englertom i Broutom došao do spoznaje o tome. Bilo kako bilo, danas možemo ponosno ustvrditi da smo otkrili Božju česticu. Blago nam se. Lagano pogubljeni u šumi bozona i čestica, nukleona i jezgri, atoma i kvarkova i dodavanja mase na sve to desio se izostanak Heureka efekta pri ovom epohalnom otkriću.
No, nekoliko stvari kod ovog otkrića čini se važnim.
Prvo je odnos medija prema toj vrlo ozbiljnoj stvari koja eto objašnjava kako smo nastali i opstali nakon onog prvotnog big banga. Fizika je in - pravi holywoodski hit. A Higgs sa suzama u očima potisnuo Tom Cruisa i ženu mu i dijete. Neshvatljivo. Ljudi na presicu u CERN došli usred noći ne bi li uhvatili mjesto kada se obznani to povijesno otkriće. Ovih dana očekujem osvrta Nenada Korkuta kako je tko bio obučen, čiji nakit je nosio, tko je došao s mamom a tko s curom. A moglo bi se tu malo popričati i o toplom zagrljaju talijanske fizičarke Fabiole Gianotti s gospodinom Higgsom. Mediji su se svojski potrudili približiti nam napetost i uzbuđenje presice. Slike znanstvenika sa staromodnim naočalama ublažene su stiliziranim slikama Velikog praska i op-artovskih svemirskih kružnica u prekrasnim bojama. I naravno pratećim stručnim tekstovima. Sve nespretno nabacano da to ni sam bozon ne bi uspio pohvatati a kamoli im još i neku težinu dodati. Trudila sam se, nije da nisam. Ali kad sam došla do centralnog silicijskog pixel detektora predala sam se. Toliko sam se umorila da mi se sva masa bozona na vjeđama skupila.
Druga važna stvar je da su i naši znanstvenici bili ili jesu u timu pobjednika. Tko bi rekao. Ja sam mislila da još ne možemo ići raditi u Europu jer nismo u Uniji. Kad ono ljudi već tamo penziju zaradili a neki čak i iz Hrvatske pružaju intelektualne usluge. Ali zaboravi ja da Švicarska nije u EU! U tome je stvar. Sad se postavlja pitanje zašto smo pustili pametne ljude da nam rade vani za nekog drugog a ne da se iskoriste za rješavanje problema u državi. Jednostavno, izgleda da pametan čovjek nema što raditi u Hrvatskoj ili Hrvatska nema baš nikakvih problema. Trećeg nema. Možda će nakon rješenja ovog općeg svemirskog problema biti peace of swiss chocolate riješiti ovozemaljske probleme. Ne znam, ali tješim se da nitko ne zna jer krhko je znanje.
Treća važna stvar je ime čestice, koja se prvotno nazvala Vražjom da bi pod tržišnim pritiskom postala Božja čestica. Bolje zvuči, bolje će se prodavati, u sebi sadržava dozu mistike a ujedno i konačno rješenje tajne. Nije da nije uložen silan trud. Što znanstvenika, vrijednih neimara – graditelja tunela, instituta i vlada, mecena i medija. Ali, usprkos tome čini se da je vijest primljena s puno manje euforije no što zaslužuje. Očekivala sam da će osvanuti vijesti da su se Grci okupili na trgovima za proslaviti otkriće te čestice. Usput popričat, kako su to nekada po grčkim trgovima radili Platon, Sokrat i Aristotel. Ipak je njihov sunarodnjak Demokrit prvi ukazao na atom kao takav. Ovo bi mu bila kruna rada. A oni ništa. Stoje doma i plaču nad vlastitom sudbinom. A biće da se boje Merkelice da im ne prigovara da ništa ne rade nego samo šetaju po trgovima i vode jalove filozofske rasprave. Kome je filozofija kruha dala!?
S obzirom da je otkriće tek obznanjeno i da smo još pod snažnim dojmom bojim se pitanja o Božjoj čestici koja slijede u budućnosti. Npr. koliko je tih čestica ulovljeno i tko će ih čuvati, može li se ta masa bozona masovno (is)koristiti, je li masa crnog, žutog i bijelog bozona jednaka, da li su ženski bozoni jednako prodorni kao oni muški, ili to nema nikakve veze, kakva ti mora biti minimalna bozonska masa da bi bio uspješan tenisač, imaju li bozoni ikakve uzročno-posljedične veze s (b)ozonskim rupama i u konačnici kako će se sve to odraziti na scijentološku crkvu i slučaj Toma Cruisa i Katie Holmes. Kakve su možebitne posljedice bozonske mase na svjetsku modnu industriju strah me i pomislit.
I peto da usprkos ovom velikom «materijalnom» otkriću konačno definirani kao nakupine čestica s masom nismo ni milisekundu bliže otkriću o smislu postojanja vlastite vrste. Ma jesmo li mi zaista otkrili najsitniji djelić vlastitog bića ili smo tek zagrebali vlastitu kožu?
Svejedno, ovakav događaj zaslužuje čašu ponajboljeg šampanjca. Završimo temu o česticama filmski kako i doliči - Pa podignimo čaše kaže Albert Finney u filmu Ispod vulkana pijana, zamućena pogleda kroz čašu punu alkohola. Iza njega bista nacerenog Demokrita, filozofa opće prakse. Negdje je nešto pošlo po zlu.
Znam da nema veze s fizikom ali pada mi na pamet priča o čovjeku koji je imao strašne bolove u zglobovima pa otišao kod vrhunskog ortopeda koji mu je savršeno ugradio umjetne kukove, uz to je i užasno kašljao pa mu je kirurg operirao pluća da se ne muči, bio je malaksao i stalno umoran pa su mu farmaceuti dali čarobne pilule. I tako oporavljen ode kod liječnika opće prakse po doznake za bolovanje. I kad mu je ovaj sve ispričao što je prošao nacereni obični liječnik opće prakse mu kaže: da si došao prvo k meni, rekao bi ti da imaš gripu i da odležiš par dana u krevetu.
Nakon nesuvisle gornje priče vratimo se fizici. I Škotskoj. Osim što nam je podarila genijalnog fizičara Higgsa koji je resio naslovnice svih novina, Škoti su se popeli na naslovnice još jednom zahvaljujući fizici. (Ajme zamislite kako je Englezima) Mladi Škoti okupljeni u grupnoj čestici zvanoj We are the Physics izdali su novu pjesmu pod nazivom Goran Ivanisevic. Škotski Novi fizičari tek se neznatno razlikuju od onih „starih“. Naočale retro, hlače tek nešto uže od Higgsovih, masa čestica nešto življa i bučnija. Tek će se pokazati u kolikoj će mjeri Higgsov bozon i njegovo otkriće utjecati na indie glazbu današnjice. Zasada je mlade fizičare iz Glasgowa inspirirala jedna hrvatska čestica u liku i djelu Gorana Ivaniševića. Nepredvidivost, stalna borba s drugima i samim sobom, jedinstveni ljudski faktor kao takav –sve te odlike našeg tenisača bile su dovoljne da upravo on postane ta neuhvatljiva čestica vrijedna jedne pjesme. Kako to u glazbi i umjetnosti uopće biva, ta polazna točka prestaje biti važnom sama po sebi. Ona nas tjera na promišljanje sa svih strana sa već unaprijed određenom spoznajom da ni nakon tog misaonog procesa nećemo biti ništa bliže konačnoj istini o tome tko je u stvari Goran Ivanišević. Ili tko ste u stvari vi?
The God Particle: If the Universe Is the Answer, What Is the Question? (fizičar Leon Lederman)...za one koji ne razumiju engleski...Pitanje svih pitanja je: Tko je Goran Ivanišević?..a odgovor bi bio samo Nebo zna.
Post je objavljen 06.07.2012. u 11:10 sati.