Nedavno je rekla.." Mama kupi mi trampolin.."
Neke ne drži tlo, vuče ih prema gore , oblaci su cilj...
Nisam ga kupila ali smo slučajno naletile na njega, na nekoj lokalnoj fešti.
Oduševljenje, sjaj u očima, onaj zanos dječji...
Jedne plave oči i one dosta starije, ali nikako prestare za skok prema oblaku , morale su skakati..
I ja bi..mislila sam
Ili bi mi možda bilo bolje skakati s padobranom i dobro se uzemljiti?
Zajedno su ušle i držeći se onako zanosno dječji za ruke počele su skakati..
Ali zajednički skok je bio prejak
Tako je valjda kada se želi udvoje prema oblacima
I one plave oči su se uplašile
Kada skačemo prema oblacima moramo skakati sami
Bolji je pogled...
I moramo biti hrabri..no najčešće smo nespremni
Ali oblak je oblak i on vuče gore...
Vrtnja u krugu..raširenih ruku
Do besvijesti, nesvijesti, pada..
Kao ljubav ponekad
Vrtiš se i izgubiš onu neku crtu, fokus, točku koju moraš gledati da ne padneš
Da ti se ne vrti u glavi
Da ne izgubiš ravnotežu
Izgubiš sebe..ponekad..
One su ipak savladale skakanje u trampolinu
Ona koja je od tog prvog velikog skoka u životu osjetila strah
Pa se predala, prepustila, gledala u točku da ne izgubi ravnotežu
Točka sam bila ja..
I skakala je do oblaka..i preko..
I ona druga..ona koja se iz dana u dan metamorfozira naočigled u djevojku..ženu..
Ponekad gubim tlo pod nogama od toga..
Da li ćeš izgubiti tu točku u koju gledaš, izgubiti ravnotežu i pasti?
Postoji mjesto gdje mi je pristup zabranjen..kao na trampolinu
Ali mi uvijek preostaje skakati s padobranom...
I uhvatiti te kada se prizemljuješ..
Moje zelene oči su gledale te zanesene plave i smeđe oči..
I ja ne znam kakvu bi boju dale da se izmiješaju..
Ali znam da meni daju boju radosti..
I znam da volim svaku vašu boju...
Post je objavljen 16.06.2012. u 23:38 sati.