A sad o transhumanizmu i gubitku identiteta. Za one koji ne znaju, transhumanizam je pozicija koja tvrdi da je idući ljudski korak u evoluciji spajanje s digitalnim tehnologijama (ili pojednostavljeno spoj čovjeka i kompjutera, cyborg).
Sad kada smo to riješili 'ajmo na temu.
Dakle jedan transhumanistički autor čije ime neću navoditi (budući da smatra kako identitet nije ništa posebno te čak ima tri različita imena za tri različite životne uloge) u svom članku (prevedimo na hrvatski) "Moje ime je Ishmael" tvrdi kako će spajanje sa strojem uništiti ljudski identitet i da je to dobra stvar.
Argument se kreće otprilike ovako; moderna tehnologija će nam uskoro omogućiti čitanje misli, pa ako dalje razvijamo tehnologiju moći ćemo doživljavati iskustva druge osobe isto kao što je onda doživljava.
Na neki način postajemo ta osoba.
A budući možemo imati svačije doživljaje tehnologija od nas ćini neku vrstu boga, jer smo sve prisutni, a time i svemoćni.
Ja tu vidim nekoliko problema, osim onog očitog čija volja će donositi odluke jer možemo imati tisuću svijesti u jednoj osobi, a to je neka vrsta megašizofrenije, jedno ne baš tako zdravo stanje.
Zapravo moja kritika će se pozabaviti time da autor (koji neće biti imenovan, ali ako nekoga bude zanimalo mogu ostaviti link za članak u komentarima) još uvijek doživljava ljude kao individue i time sam sebi proturječi. Naime, ako ću doživljavati tuđa iskustva, opet sam to neki ja prostorno i tjelesno odvojen od osobe u čiji um ulazim. Npr. Ja sjedim u fotelji i ulazim u tijelo osobe koja planinari.
Osim toga izborom tijela čija iskustva dijelim ja se počinjem razlikovati od druge osobe koja dijeli iskustva s nekim drugim umom ili s istim ali u različito vrijeme. Time ta različita iskustva stvaraju moja svojstva koja određuju moje želje vjerovanja, drugim riječima moj identitet.
Prigovor drugi; ako bi svi ljudi tim napretkom u tehnologiji počeli poput demona ulaziti u tuđe umove, tko bi onda stvarao svoja iskustva i time omogućavao tim, nazovimo ih parazitima radost proživljavanja tuđih iskustva? Naime, težnja ulaska u tuđi um mi se baš čini kao karakteristika parazitske osobe koja ima manjak samopoštovanja i ne voli svoj život niti sebe, no da ne širimo prigovor.
Dakle kako bi bilo moguće dati nekome naša iskustva ona se moraju stvarati, mora se živjeti opet kao pojedinac i opet nam ostaje identitet.
Prigovor treći; mislim dakle jesam!
Čak i da živim kroz tuđa iskustva stalno, doživljavam ih kao svoja i ona me određuju kao osobu, barem mentalno. Pitanje je dali bi ulazak u tijelo atletičara i doživljavanje njegova fizičkog napora ojačalo moje tijelo. Tu već nemam znanja neurologa da zaključim može li se samo moždanom reakcijom jačati tijelo, nekako se smatra da je mentalna reakcija na tjelesnu aktivnost nus pojava same kontrakcije mišiće, a ne da mentalni proces izaziva kontrakciju. Tako iako bi živio životom atlete, budući da glavno tijelo stalno sjedi u fotelji ili krevetu, ne bih bio jak i zdrav kao atleta.
No možda se varam...(jasno, može se djelovanjem elektroda na možak izazvati paraliza i grčenje tijela, ali ne znam jeli moguće baš doživljavanjem nečijeg treninga jačati tijelo)
Da zaključim, iskustva kreiraju identitet (jasno kao ona što smo dobili rođenjem spol, DNA, geni, ali i to se može već mijenjati suvremenom tehnologijom) pa su nekako iskustva po meni bitnija za naš identitet. Pa je svejedno primamo li iskustva kroz jedno tijelo ili tisuću njih, jer jastvo uvijek ostaje jedno. Jastvo je odvojeno od našeg ega, našeg poimanja sebe, identiteta. Jastvo je kao nekakav nepromatrani promatrač.
Autor se jedino može izvući ako ustvrdi da bi svi ljudi istovremeno trebali ući u umove svih osoba i tako bi postali jedno, no to nam otvara dodatne probleme, prvenstveno etičke. Prvo je povreda privatnosti, žele li svi ljudi da netko dijeli njihove misli i iskustva?
Vjerojatno većini to nije prihvatljivo, jer kako imamo neobuzdani tok svijesti mnogi bi mogli biti povrijeđeni mislima pa bi imali ratove umova i razne ludorije koje sada ne možemo zamisliti.
Još ako neka vlast sve promatra iz jednog centra to bil bilo savršeno oruđe za kontrolu, uber fašizam.
Također imamo problem slobode volje, kao što sam rekao na početku članka čiji um bi donosio odluke za nečije tijelo ili bi postojao parlament superuma, gdje bi se donosile odluke?
Kao da i ovako s jednim umom nismo krcati dilema, nedoumica, sumnji i slično, hehehe.
Također kakva bi to uopće bila svijest? Svi smo jedno pomožu stroja, neka tehnološka nirvana! Ali čini mi se da tada nitko ne bi ništa radio, jer koje tijelo da izabere? I ako ga izabere opet počinje živjeti posebni život.
Tako da izgleda kako bi transhumanistička singularnost trajala kratko, jer postojanje ovisi o skupljanju iskustva. Na neki način ispada da je smisao života u tome da se ne dosađujemo u apsolutnom ništavilu singularnosti.
Ali opet transhumanisti kao mikrokozmos opopnašaju makrokozmos, jer težnja singularnosti je kao brahmanov san, kad sve duše postanu dobre i spoje se s bogom, on zaspi je nema što doživljavati, a njegovo buđenje je takvo da se on ponovno razdvaja od njegovih sastojaka kako bi živio. Jer postojanje je jedino moguće kroz skupljanje iskustva, a skupljanje iskustva gradi naš identitet i razliku među ljudima jer nitko istovremeno ne može doživljavati identična iskustva.
PS-samo se nadajmo da vladajući ne odluče sebi ugraditi mogućnost ulaska u umove te ostaviti na nekom planetu skupinu bića kojima ulaze u umove za svoju zabavu. Ali tko zna, možda je to već napravljeno, a mi smo zabavni park Zemlja! :)
Ajde evo ga link za članak: TEKST
Post je objavljen 02.06.2012. u 17:06 sati.