Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/pogledunazad

Marketing

Yves Congar OP.



Kao Chenu i njegov kolega Congar pripada Pariškoj provinciji Reda. Congar je rođen 1904. u Sedanu u Ardenima, francusko-belgijskog podrijetla. Nakon svojeg osnovnog školovanje za vrijeme Prvog svjetskog rata, stupio je petnaestogodišnjak u malo Sjemenište u Reimsu.


Teolozi Congar i Ratzinger

Od 1921. slijedili su studiji na "Institut Catolique" u Parizu. Tamo je Congar upoznao filozofa Jaquesa Martiaina koji ga je uveo u svijet misli Tome Akvinskog.

Obvezatna vojna služba, zbog koje je Congar povremeno boravio u Njemačkoj, prekinula je njegovu izobrazbu za svećenika. Koncem 1925., konačno je zamolio da ga dominikanci prime u novicijat. U Amiensu, kući izobrazbe Pariške provincije, upoznao je brat Marie-Joseph - takvo je bilo njegovo ime u Redu - temeljito povijest Reda propovjednika i duhovnost njegovog utemeljitelja.

U jednom spisu o karizmi Reda propovjednika, koji je Congar napisao 1979. na zamolbu učitelja Reda naglašava tri temeljne odrednice dominikanskog života: 1. Služili istini vjerskim naukom; 2. Ovoj službi primjereni - samostanski, studijski i apostolski način života; 3. Propovijed u užem smislu!

Congar dalje konstatira: brat propovjednik "bi morao živjeti u dva svijeta: s jedne strane u Crkvi i njezinim slavljima, u tradiciji, u njezinim problemima, njezinim rječnikom, njezinim ćudoređem, s druge strane u svijetu kulture i problema vremena. To je jedan drugi svijet koji ima svoje privlačnosti, svoje solidarnosti i svoj zahtjev na autentičnost i lojalnost".

Koncem 1926. Congar se preselio u Le Saulchoir. Zbog političke konstelacije u Francuskoj nalazila se kuća studija pariških' dominikanaca od 1904. u Belgiji, nedaleko francuske granice.

Presudan utjecaj na teološki razvoj Corigara imao je mladi profesor M. D. Chenu, koji je u to vrijeme predavao povijest teologije Aristotelovu filozofiju i grčki. Mladi se student već tada posvetio intenzivnim ekleziološkim i ekumenskim studijima. Njegova je lektorska teza bila o jedinstvu Crkve.

Susreti s Karlom Barthom i zastupnicima ekumene, s pravoslavnim teolozima i anglikanskim prijateljma bile su u vremenu koje je slijedilo isto tako njegove aktivnosti, kao i pohađanje predavanja na Protestantskom fakultetu u Parizu. "To posljednje izazvalo je pozornost i protivljenje (Bunnenberg, 13) jer je katolički svećenik, redovnik na Evangeličkom fakultetu 7,1 ono vrijeme bilo nešto nečuveno".

R Congar je preuzeo koncem 1932. - u to vrijeme bio je star 28 godina u Le Saulchoiru katedru apologetike. U godinama koje su slijedile intenzivno se posvetio svojim ekumensko-teološkim istraživanjima.

Skandal podijeljenog kršćanstva nagnao ga je u najdublji duhovni i znanstveno utemeljeni ekumenski angašman. O tome svjedoče, između ostalog, njegova dva rada "Chret iensdesunis" (Podijeljeni kršćani) iz godine 1937. i "Chretiens en -dialogue" (Kršćani u razgvoru) iz 1964.

U zadnjoj knjizi tumači svoju teološku osnovnu želju . "Vrlo rano mi je postalo jasno da ekumenizam nije samo puka strast, nego da on pretpostavlja pokret za obraćenje i reformu koja se proteže na život svih vjerskih zajednica". 'Svih vjerničkih zajednica", značilo je za njega: i Katolička ckva bi trebala (pristupiti ovom pokretu za obraćenje i reformu.


Dominikanski teolozi Congar i Chenu

Samo tako se može težiti jednom istinskom jedinstvu u jednoj i sveobuhvatnoj Katoličkoj crkvi (Catholica). To je njegovo najdublje uvjerenje. Za postignuće ovog visokog cilja nužno je posegnuti za tardicijom koju ne treba shvatiti kao nedodirljiv sustav, već kao životnu orijentaciju.

U ljeto 1939. morao je R Congar poći u vojsku. 1940. dospio li u njemačko zarobljeništvo. Tek nakon poraza nacional-socijalizma, mogao se vratiti u svoju domovinu i ponovno predavati na Visokoj dominikanskoj školi, sada premještenoj u Pariz. Ipak su njegovu djelatnost, u godinama koje su slijedile, otežavale neke zapreke.

Prve riječi kritike protiv tzv. "Nouvelle Theologie" izrekao je papa Pijo XII. 1946., nipošto slučajno, u govorima upućenim Generalnoj kongregaciji isusovaca i Vrhovnom zboru dominikanaca. Ovom upozoravajućom teološkom tendencijom, izrečenoj od same Pape, mislilo se i na Yves Congara. "Naučiteljske kočnice" (Bunnenberg, 80) osjetio je Congar već 30-tih godina. U poslije-ratnom periodu stanje se pooštrilo. 1948. zabranjeno mu je sudjelovanje na ekumenskom skupu u Amsterdamu, nova izdanja i prijevodi nekih njegovih knjiga bili su zabranjeni.

Objavljivanje svojih djela morao je podvrći strogoj rimskoj cenzuri. Sam Congar je govorio s tim u svezi o "Klimi nepovjerenja, denuncijacije i sumnjičenja koja truje Rim" (Bunnenberg, 82). Represije su postigle svoj vrhunac 1954. Zajedno s ostala tri subrata Congar se morao odreći svoje predavačke djelatnosti u Le Saulchoiru i napustiti francuski glavni grad.

Otišao je najprije u Jeruzalem, zatim u Cambridge, a njegova je "Odiseja" završila 1956. u dominikanskom samostanu u Strasbourgu. Unatoč tome, reagirajući na ove događaje, Congar je mogao kasnije reći: "Postoje ljudi koji nas optužuju zbog modernizma. To je nepravedno klevetanje. Kako tu manjka smisao za povijest! Sve nas veže uz Crkvu".

U vrijeme opisanih razilaženja pojavio se njegov rad "Jalons pour une theologie du laicat" (1953.) o kojem se puno raspravljalo. Tri godine kasnije knjiga je objavljena na njemačkom pod naslovom "Laik. Nacrt teologije laikata".

U toj studiji zastupa mišljenje da laici imaju udio u svećeničkoj, kraljevskoj i proročkoj službi Isusa Krista i njegove Crkve. Identično shvaćanje razvio je 10 godina kasnije II. Vaticanum (II. vatikanski sabor u svom govoru o "općem svećeništvu vjernika" (LG=Lumen gentium, 10).

Prije svega, drugo poglavlje Konstitucije o Crkvi nosi očevidno Congarov rukopis. Načelno isto dostojanstvo i poziv svih članova Crkve, bila je pri tome njegova istinska želja. Zahvaljujući osobnom zauzimanju Congara, koji je na Saboru sudjelovao kao teološki savjetnik, i na Saboru je bilo riječi o "mesijanskom narodu" (usporedi LC, 9).

Daljnji tragovi njegovog teološkog djelovanja nalaze se u dogmatskoj konstituciji "Dei Verbum". U konačnici, u svim njegovim radovima Congaru je bila uvijek na srcu Crkva. Stoga se može njegova opsežna studija, "Je crois en I' Esprit Saint", objavljena 1979/80. - nešto skraćena njemačka verzija nosi od 1982. naslov "Duh Sveti" - s pravom označiti kao jedna ekleziološki usmjerena pneumatologija (Nauka o Duhu Svetom): "Crkva je za Yvesa Congara uvijek istodobno zajednica i institucija, ali bitno i, prije svega, zajednica okupljena po i u Duhu Svetom" (Sicoulv, 89).

Približavanje odnosa tradicije i svijeta je posebno obilježje Congarove teološke misli. Na koncu citirajmo još jedanput kratki odlomak iz njegovog radnog spisa o dominikanskoj karizmi: već postoje male vjerske skupine, prije svega redovnika koji žive u svijetu i tamo često obavljaju svjetovne poslove i unatoč tome provode život molitve i apostolskog žara. Žar vjere i ljubavi mora naći mjesto u životu ljudi i zajednice. Vjera mora prožeti i animirati mnoštvo ljudskih aktivnosti u istraživanju, politici, proizvodnji i socijalnoj organizaciji".




Post je objavljen 23.12.2012. u 11:51 sati.