Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/espadrila

Marketing

Prvih 100 dana

Ne mogu vam još sa sigurnošću potvrditi je li svaka Kveljina na mjestu ili nije. U biti, do zadnjeg tjedna činilo se da jest, dapače sve je izgledalo kao da sam najbolji kanditat za naslovnicu sljedeće Kveljove uspješnice.

A onda se dogodio narod.

OK, ne možda baš narod, prvo se dogodio jedan manji dio tog istog naroda oko mene. Ali krenimo ispočetka.

Vrativši se iz dalekog bijelog svijeta bila sam odlučna u onome što sam napisala – dat ću sve od sebe I promatrati što se događa. Dano mi je nešto više BITNOG posla (svatko kome je davan nebitan posao znat će na što mislim), pozvana sam na neke BITNE sastanke, prepustili su mi neke dobre poslove. Bila sam uvjerena da mi se Svemir smije jer je ispalo da je Kveljo u pravu. Nisam čak imala ni one pesimistično-cinične misli tipa “E sad će se sigurno neko sranje dogodit” negdje u kutku svijesti, jednostavno sam radila najbolje što sam znala.

A onda, čim sam počela pisati o tome kako sam sasvim sigurno nova Paulova muza, našla sam se usred nove kaljuže. Loše je, loše, loše i opet loše I sve će se svest na moj direkt ili kroše kad mi kolege 8 sati pričaju kako ništa ne valja i kako svijet propada. Znate već onoaj standardni monolog, uništavaju nas pederi, političari i masoni. Neopisivo je naporno I razočaravajuće kad imate mjesto u prvom redu parter za predstavu “Kako su organizacije radnika sve samo ne borci za prava malog čovjeka”. Mali čovjek gleda sa strane I plače dok dobro plaćene lijenčine protestiraju i dovode u pitanje opstanak malog čovjeka.
Konačno, dolazi mi da derem kožu sa sebe kad shvatim da su svi ti veliki borci najobičnije lopovčine, muljatori i generalno rečeno stoka krupnog zuba (trebalo je samo petnaestak godina da tom izrazu nađem pravi dom).

Svijet je uvijek isti. Nije jedan dan gori, drugi dan lošiji. Nekih dramatičnijih promjena teško da će biti. Izuzetno je bitno kakav je naš život, jer on određuje kakav će nam biti svijet. Hoćemo li u njemu vidjeti prvenstveno lopove, glupane na poslu i onu strahotu zvanu Eurosong ili tisuću otoka, Pythone i onog Slovenca koji je ultralakim avionom preletio svijet u 3 mjeseca.

Bitno mi je opet vidjeti tisuću otoka a ne razmišljati o Eurosongu u svjetlu onoga što sam vidjela na Reporterima. Točnije, bitno mi je zadržati distancu i zdravu dozu humora za stvari koje ne mogu promijeniti a iskonski mi se gade. Bitno mi je pokušati naći ljude među svim tim čudnim stvorovima. Veliki ciljevi, ali bez njih mi ne ginu čemer, jad i možebitni nastup na Eurosongu.

P.S. Svim svojim čitateljima – hvala na lijepim i pametnim komentarima. Vi ste jedan od mojih tisuću otoka.


l
Espadrila, Ohrid, 2009.

Post je objavljen 28.05.2012. u 09:07 sati.