Pregled posta

Vječni sjaj nastranog uma

“A dirty mind is a terrible thing to waste.”

Možda samo primjećujem detalje, možda se samo igram s njima interpretirajući im skriveni smisao, možda sam samo luda nedoxebana baba, štogod... Seksualnost mi je uvijek bila jedan od vršnih pokazatelja inteligencije, vrsta umjetnosti u kojoj se, kao u natjecanju, odmjeravaju snage suprotstavljenih: domišljatost, karakter, htijenje, želja.... i tako do u nedogled.

Lagala bih kad bih rekla da mi iskustvo nije koloritno, zanimljivo i neobično. Uvijek sam seksu pristupala naprosto bestidno otvoreno, toliko da sam se, u djeličcima zadanog vremena, osjetila potpuno ukaljanom i posramljenom na sudu pred samom sobom. S druge strane, sada, kad se osvrnem na svoju zaigranu prošlost, a i komadić sadašnjosti, shvaćam da žalim samo jednom, zbog glupog, običnog i besciljnog odnosa.

Nejasni su mi ljudi koji ne znaju uživati i pružati užitak, ljudi koji su toliko zasićeni sobom, da se ne znaju prepustiti krunskom od užitaka u kojem mogu doći tako blizu božanskom i punom. Ili pak oni, koji u strahu od metafizičke kazne koju bi mogli proživljavati, se ne otimaju i ne bore, pa čak ni ne bune, što im je tjelesno savršenstvo spoja uprljano naučenim moralom... bez da trepnu, i da se zapitaju, da li je iskustvo možda vrijedno boli.

Nikada me nije bilo strah posljedica. Svjesna sam koliko bih si uskratila da sam tako razmišljala. "Da mi je ova pamet, a one godine." - pa neeee! Ne! Zašto bih si uskratila što mi godi, zašto bih gušila želju- odbijam! Želim želji dati krila, svijet postaje lagodno mjesto onda, a postojanje ima, onu filmsku, "nepodnošljivu lakoću".

Seks je božanstvena igra, na čijoj nacifranoj i sirovoj, eksplicitnoj ambalaži piše: "Igra za svih: debele, mršave, priglupe, lumene, vjernike, probisvjete i kockare." Zaigram se često, pa bacim oko na šaroliku poplavu besplatne pornografije na virtualnim poljanama, za nas drkadžije. Što smo li si samo napravili. Seks je jedna najprirodnija stvar na svijetu, a mi ju u javnosti cenzuriramo, dok u mraku svog sobička puštamo ju da, uvjetovani slikom o dobroj jebačini, indoktrinirano divlja. Podsjeća me na jednu epizodu Zvjezdanih staza, kada je kapetanica Janeway kročila na prijateljski planet, pun neobično dragih, sabranih i stabilnih nasmijanih ljudi sa telepatskim sposobnostima, svega, naoko sretnih. Na planetu je bilo zabranjeno promišljati nasilne misli, pa se čak smatralo i zločinom, a među snalažljivijim telepatima, procjetalo je tržište nasilne misli, jer su u njima doživljavali ugodu. Cenzuriranje prirodnog i ljudskog, posredstvom nametnutih neprirodnih pravila, je najveći zločin u povijesti čovječanstva - put ka otuđenju, put ka sigurnom gubitku osnovnih karakteristika vrste i plodno tlo za uzgoj najnižih zamislivih poriva, a samozvani proroci i spasitelji za bespuća povodljivih umova, najveći su zločinci.

Kanoni za dobar seks koje nam serviraju su naprosto smiješni: oskudno zadovoljenje karnalnog i izostanak zadovoljenja uma. Ravno nakon prvog izleta u mutne vode ugode, postalo mi je jasno da um traži svoj, najveći dio kolača. Naglo se preda mnom otvorio sasvim drugačiji horizont, kojem je teško nazrijeti i početak i kraj - shvatila sam da je to još jedan vid zabave, poligona za treniranje izdržljivosti, razuma, trpljenja ugode i boli, nepresušno vrelo mogućnosti kojima samo treba, ponekad sam, ponekad posredstvom drugih, udahnuti snagu da otprhnu daleko van nazrivih zamišljenih granica.

Lako je i ugodno živjeti u svijetu kojem najčešće ne vidiš granice i hrabro kročiš tražeći nove doživljaje, bez straha po srce, koje se, ionako, uvijek može oporaviti - sa svime razumskim što si si uskratio, gubiš šansu da uznapreduješ i oplemeniš se. Da, seksualnost može nositi napredak i bogatstvo svemiru u nama, može nas natjerati da maštu bacimo slobodnim padom s litice običnog, može nas natjerati da kročimo u crnilo u nama i naslađujemo se u svijetu lišenom morala koji nas sputava, jer ne dolazi iz nas samih. Tren kad se rađa potreba za "izmaštanjem" gotovo fizički neizvedivog, tren je kad su mašti gromko i nasilno niknula krila i svijet u nama i oko nas više nikada neće biti isti. To je tren kada otkriješ da u tvojoj nutrini nastaju ožiljci koji nikada ne zarastaju i ljubiš ih istinski u svoj njihovoj božanstvenoj boli - donio si na svijet novu vrstu sebe, porodio si nastranost.

Demonizirana, životinjska strana se odjednom iskobeljala na svjetlo dana i udahnula zraka u bolnom kriku koji odjekuje cijelim mojim bićem - ponovno sam rođena, perverzna i prljava. Neobuzdiva potreba da zadovoljiš porive svojih demona pritišće te silovito, stvari oko tebe poprimaju drugo, punije obličje, odjednom te proganjaju slike skrivene iza vidljivog, misli iza rečenog, prljavština ispod površine, kopka te najgora od najgorih znatiželja - ona znatiželja koja zna samo za realizaciju, kakvu takvu - sve manje od toga je premalo. Svijest počinju nagrizati crvi iz podsvijesti, zagađuju i razlažu privide na esencijalno, neizbrisivo i iskonski, ispravljaju ti percepciju nakaradnog svijeta oko tebe. Pišem malo u prvom, malo u trećem licu... na zadaćnici iz hrvatskog ne bih zavrijedila ni dvojku, ali ovo je samo moj meandar misli - oslobađam misli na virtualnu slobodu, polako i temeljito.

Zabavljena sam, istinski, istraživanjem same sebe. Iznenađujem se svakodnevno, pitam se kada ću dotaknuti moralno dno, pitam se ima li ga uopće kad su mi misli, riječi i djela kročila neslućeno daleko - trnovit je put do zadovoljenja. Zabavljam se temeljitom preobrazbom u kojoj životarim, i sve drugo, ono javno, radim usputno, ali dobro, da bih si kupila prostora za proživljavanje metamorfoze svijesti. Već sam se nekoliko puta susrela sa ovakvom "ja" koja seksualnost koristi kao okidač, a skroviti virtualni svijet kao medij za osvješćivanje. Upadam s namjerom u sve stupice koje si postavljam, čisto da provjerim kako ću se oteti porivu da udovoljim neumornoj beštiji u sebi, i između uspona i padova, sladim se produktima svoga podraženog podivljalog uma koji krade podsvijesti naprosto skandalozne ideje i presađuje ih u svijest. Svijest je prokleta - traži bjelodana rješenja, traži realizaciju i tjera me u izgon iz stvarnosti ostalih duša oko mene. Protjerana sam u svoj svijet, na moj zahtjev, i pronalazim suputnike na putovanju u brazdu koja se raskolila posred mene - ambis u kojem nam se pred nogama u znak dobrodošlice prostire crveni tepih posut čavlima.

Pogledam li u taj moj ponor želja, poriva i animalnih nagona, osjećam da oni istinski pripadaju meni, jer su nastali iz mene. Zgrozim se nad svojom izopačenošću s vremena na vrijeme dok tonem dublje u maštom nošenu paralelnu stvarnost koju sam primorana proživljavati pretežito sama. Otkrivenje mi je susresti slične ljude u virtuali, koji prihranjuju moj um, pa zajednički kreiramo buku misli i ideja iz kojih crpimo životnu snagu, gradimo svjesno nepostojeću intimu u kojoj dijelimo fizičke, duhovne, umne i fiziološke potrebe, bez trunčice ustezanja. Nezamislivo postaje intrigantno, bizarno pak uobičajeno, prljavo postaje vrhunac zamislive intimnosti, a zabranjeno u potpunosti izostaje - bezuvjetna sloboda bezgranične imaginacije i svega smjernica ka potpunom zadovoljenju, tijela, uma i duha.

Razdire me saznanje da je istomišljenika po pitanju spolnosti, gotovo nemoguće zamisliti za životnog partnera - sretni li su oni koji su se uspjeli susresti i spojiti unatoč tim potrebama, sretni smo svi mi, koji smo barem na djeličak vječnosti, uspjeli brutalno otvoreno i iskreno podijeliti svoje porive - tješi me što nisam jedina. Malo je ljudi sposobno igrati tako suptilnu igru, a da ne dozvole da im ona zagadi svakodnevicu, jer najviša istina u ovoj priči jest ta da ti se svakodnevica odvija u neprohodnoj šikari perverzija u kojoj vrebaš svaku potenciju za ispunjenje kako bi nahranio um - ovisnički zadaješ još jednu ranu svom jastvu, nadaš se još jednom ožiljku, još jednoj spoznaji, još, još, još...

Kad se prisjetim svih seksualnih iluminata s kojima sam imala sreću dijeliti, uzimati i davati, shvatim da su ostavili neizbrisiv trag i natjerali me da otvarim vrata osobnog pakla, i sada sam im zahvalna, jer se poznajem mnogo bolje. Oni su, zajedno sa mnom, držali dršku noža koja mi je zadala jedan od onih voljenih ožiljaka, kao što mladenci drže nož režući svadbenu tortu - ja s njima, u toj znakovitoj gesti, zaklinjući se na vječnu vjernost mašti. Onaj "aha efekt" kad shvatiš da je nešto izvedivo, da li samo u bespućima zaigranog nastranog uma, ili u polutami stvarnosti, uzbuđenje postiže vrhunac, želja postaje brutalna i glasna, realizacija postaje vatromet osjetila kojeg doživljavam djetinje čisto. Molit ću bližnje da mi propucaju glavu k'o starom konju, ako to prestanem doživljavati. Kad se sjetim te nekolicine ljubavnika i suputnika, spopadne me koktel osjećaja: sreća, nostalgija, zadovoljstvo i bijes; bijes što sam se svojom odlukom tome otrgnula i skovala si zlatni kavez, zatvor u kojem me mjesto kruhom i vodom, hrane uvriježenom nam monogamijom - tko zna što bih sada odabrala...

Ponekad bih si tako rado dala za pravo da budem iznad nametnutih mi moralnih zakona, nadvladavam porive i potrebe, svakim danom teže dobivam bitku, moji se desetkovani redovi svaku noć vraćaju u tabor, obeshrabreni, u strahu od možebitnog poraza, možda već sutra. Monogamija uprljana problemima, glavoboljom, kuhanjem ručka, pranjem veša, lišena strasti, tako isplanirana i rutinizirana - ubit će me, koštat će me glave - očajnički se borim, koljem rutinu kao mitsku neman - gubim bitku, mom je suborcu rutina zadala smrtonosne ozljede - nisam sigurna da imam snage za oboje, a tek sam objavila rat - loše mi se piše...

Tada tražim utočište u sebi i nalazim mir u nemirnom duhu i nastranom umu, igram se s vatrom, sad već na udaljenosti koja ne garantira nikakvu sigurnost, koketiram s griješnim, samo da provjerim da vatra u meni nije ugasla. Tješe me oni isti ljudi s kojima sam naoko dijelila samo svoj prljavi veš, a ustvari imali su prilike vidjeti kroz sve moje slojeve i opet su uspjeli razabrati, kad bi pomaknuli koprenu strasti i naboja, samo ono dobro, puno i čisto. Veseli me što zasigurno znam da sam svakom od njih pustila drugačiji, ali jednako bolan i dubok ožiljak i kad slučajno prelete prstima sjećanja preko njega, sjetit će se svoje tadašnje ekspanzije mašte, sa mnom.



Post je objavljen 26.05.2012. u 01:45 sati.