Prsti su mi još uvijek mirisali na sendvič s pršutom... Nezaboravan miris, nezaboravan okus izvrsnog jamóna u odličnom kruhu koji je u njemu budio druge mirise, mirise Valencie, mirise Malage i toplog španjolskog juga, ukorjenjenoga u njegovu dušu.
Instiktivno, a da i sam nije znao kako, stigao je do Plaze de la Mercé, probijajući se kroz meandre sjećanja, kroz meandre mirisa i toplih, proljetnih boja, koji su težili ka tome da ojačaju, da ispune zjenice očiju suncem, toplinom i punoćom mirisa. Znao je da je već strahovito dugo od toga, no nije mogao odoljeti a da ne svrati do onoga maloga cafféa na trgu obrubljenom zgradama s drvenim istakama, pomalo već dotrajalima od vjetra i kišâ...
Nije je bilo.
Vjerojatno je ostatak ostataka njegove čeznutljive prirode želio, bolje rečeno očekivao, ili se pak (možda) nadao se da će sresti tu utvaru, tu sjenu nečega – ničega... ničega, upravo tako... jer ništa se nije ni desilo, do u njegovoj mašti... Ni tada, kao ni prije dvanaest godina, koliko mu je trebalo da zaokruži ciklus, da ponovno stane na početak kruga, da ponovno pokuša dokučiti njegovu kvadraturu, kao i mnogi, mnogi prije njega. Je li to dobro ili zlo - ni sam nije znao što bi o tome mislio; znao je samo da sa nekih putovanja nema povratka... Premda su slike i vizure slične, gotovo identične ili u najgorem slučaju barem naoko iste, uvijek nešto nedostaje, uvijek neki detalj ili pak neko potpuno krivo vrijemesljeđe poremete tu istost i nada, koja nas nagoni da se iznova vraćamo na neka naša začarana mjesta, ta nada nam donosi nemir i uzrokuje da se (nalik na lopova koji očekuje da će biti viđen dok obavlja svoju nečasnu rabotu) osvrće oko sebe... u potrazi za...
Nema je...
A možda je i nikada nije ni bilo... Možda je ta opsjena, ta opsjednutost samo utvara iz nekih prošlih vijekova, iz doba kada se vrijeme dijelilo na druge načine, kada je žurba bila iracionalna kategorija i kada se živjelo čišće.
Pa ipak... činilo mu se da još uvijek u tragovima njegova sjećanja može pronaći, prepoznati to lice: ne, to nije mogla biti greška, nije moglo biti zabune... to preplanulo lice uokvireno smeđom valovitom kosom koja je dosezala do malo iznad njenih ramena, te oči... (i tu se sjećanje počelo šaliti s njime) Zelene? Modre? U stvari, nebitno koje boje, a bitno koje moći, koje prodornosti – tako moćne da je njen pogled, kao mač zario u njegove oči i koji se neizmjerno, neizmjerno dugo zarivao u njegovu nutrinu, sve do njegove same srži...
Dok je osjećao hladnoću čelika, dok je osjećao led koji je putovao njegovim žilama ka srcu, iz srca je procurila toplina, procurila je crvena i narančasta, procurio je život...
Osjećao je kako iz njega, nepovratno, izlazi njegova bit... i znao je da će to biti njegov kraj... jer, ma koliko tragao za njom, neće je biti moguće ponovno naći... ni u Malagi, ni u Stavangeru, ni u St. Petersburgu, a pogotovo ne u Rimu...
Neće je nikada, nikada više biti...
Vele ljudi, da je savršenstvo potrebno uništiti na njegovome vrhuncu, neposredno prije no što započne neumitnu dekadenciju.
A što je s onim savršenstvima koja nikada ni ne započnu???
Gli amori impossibili...
Bambi Molesters - La Malagueńa
Post je objavljen 22.05.2012. u 14:30 sati.