Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/plasticno-je-fantasticno

Marketing

Ekoholyčari iz Zanzibara

Evo, kao što možete vidjeti, i riječki Novi list je nakon lupetanja iz ladovine svog kolumniste ipak promijenio svoj stav. Očito su shvatili da nas neke zabrane, naknade, prijetnje i najave guraju u red Bangladeša, Zanzibara i ostalih neuređenih zemalja. Pogledajte:




O ovom problemu još je početkom prošle godine pisao prof. dr. Igor Čatić u Vjesniku u kojem je (prozirni) zahtjev HSS-a Zagreba za ukidanjem plastičnih vrećica opisao kao guranje u red neuređenih zemalja - članak prenosim u nastavku.

Zašto prozirni? Zato jer su već tada HSS i predsjednik njenog zagrebačkog ogranka g. Darko Vuletić (inače, tadašnji direktor "Hrvatskih šuma") shvatili da moraju učiniti nešto "zvučno", kako bi skrenuli na sebe pozornost, jer eto, za koji mjesec (tada se još nije znalo kada) biti će izbori, a njihov učin do tada je bio vrlo tanak. Istovremeno, trebalo je skrenuti pozornost s mnogo važnijih i težih problema koji su pritiskali "Hrvatske šume" na nešto čime će se "javnost zabavljati". Uglavnom, trebalo je učiniti nešto što će biti zapaženo.

Tada je Društvo za plastiku i gumu (koje su predstavljali prof.dr. Igor Čatić - umirovljeni profesor FSB-a, mr. Maja Rujnić-Sokele - predavač na FSB-u i ing. Romeo Deša pomoćnik direktora DINE za proizvodnju) na javnoj tribini u Europskom domu u Zagrebu svojim argumentima "pomelo" nastojanja ekipe za zabranu plastičnih vrećica, a u ekipi su bili već spomenuti g. Darko Vuletić, novinarka Hrvatskog radija gđa. Tanja Devčić - inače urednica emisije "Zelena minuta" i eko-aktivist g. Vjeran Piršić. Toliko je taj poraz bio težak, da je sam g. Vuletić na kraju tribine rekao da oni nisu niti željeli zabranjivati vrećice niti to predlagati zagrebačkoj gradskoj Skupštini, već da su samo željeli o tome sučeliti argumente i vidjeti ... (ni sami ne znaju što).

Tadašnja pretpostavka da moraju nešto učiniti jer će biti loše - 8 mjeseci kasnije pokazala se itekako opravdanom.

A što je tada prof. dr. Čatić napisao:

Zakon za ulazak u klub neuređenih zemalja


Hrvatska treba novu generaciju političara, sposobnih prepoznati prednosti ulaska Hrvatske u Europsku uniju, ali i sve obveze, pa i one skrivene utjecaje. Na prethodnu izjavu potakla me je misao da je gospodarenje polietilenskim vrećicama prije svega društveno-političko pitanje. Novinari bi trebali javnosti tumačiti internetske priče i pričice, kao što je to učinila N. Gajski Kovačić o alternativnim lijekovima (Vjesnik, 27. siječnja), a ne da nam nadobudni političari nasjedaju na faktoide iz jedne internetske priče i na temelju nje pozivaju hrvatsku vladu da se suprotstavi europskoj pravnoj stečevini.

Na ovaj uvod potrošio sam cijeli siječanj napornog istraživanja i povezivanja u smislenu cjelinu. Čitateljstvo Vjesnika opravdano se može zapitati jesu li polietilenske vrećice zaista tako važne. Jesu jer su tipični primjer manipuliranja javnošću, pa i političarima. Na temelju jedne internetske prezentacije, koja se stalno ponavlja a puna je pomiješane istine i netočnosti, šef zagrebačkih haesesovaca Darko Vuletić, ujedno i predsjednik Uprave Hrvatskih šuma, u jednom je visoko tiražnom dnevniku zatražio da Hrvatska zbog 250 tona neopasnog otpada u Zagrebu donese zakon kojim se krši europska pravna stečevina. Za direktora Hrvatskih šuma porazno je dane zna da su papirnate vrećice po svim tragovima bitno štetni-je od onih od polietilena koje stabiliziraju odlagališta. Njihovom uporabom ne mora se sjeći šuma i onečišćavati okoliš nitratima i fosfatima.

Valja postaviti pitanje tko predsjednicima uprava i stranačkim mladim snagama puni glavu s tako minornim problemima kao što su polietilenske vrećice. Odgovor je samo jedan: onaj kome je u interesu da skrene pozornost hrvatske javnosti od ozbiljnijih problema. Umjesto da se pita kako će Hrvatske šume pripomoći izlasku Hrvatske iz krize, on bi zabranio polietilenske vrećice kao što to rade, u pravilu, nerazvijene zemlje s nesređenim sustavom gospodarenja otpadom ili one razvijene zemlje koje ne znaju kako se riješiti svog smeća, a među njima je i Italija, kako su to ustvrdili u najmoćnijoj gospodarskoj zemlji Europe, SR Njemačkoj (18. siječnja 2011.).

Vjerojatno najtiražniji dnevnik ovih je dana posvetio punih šest stranica PE-vrećicama. Pisanje je povjerio novinarki koja ne zna osnovna obilježja proizvoda o kojem tako zdušno piše. Kada sam primio e-poštom poziv za sudjelovanje u članku svojom izjavom, u prvoj rečenici odgovora napisao sam da se ne radi o PVC-vrećicama nego o PE-vrećicama. To je isto kao da kažete ovo su čelične cijevi, a zapravo su olovne cijevi.

Zato se ne smatram uvrijeđenim kada u tom članku đak Greenpeacea kaže da sam šef lobija za PVC-vrećice. Ni slučajno, jer PVC-vrećica nema. Ali, šef sam lobija za obranu fosilne plastike (nova sintagma) od raznih hotelijera koji zbog svojih interesa sotoniziraju proizvodnju jedne izvozno orijentirane tvornice polietilena i vjerojatno PVC-a.

Ako Zagreb, po podacima političara, nadam se prije svega usmjerenog i posvećenog problemima Hrvatskih šuma, potroši 58,5 milijuna vrećica, onda je to dobrohotno 230 do 250 tona godišnje. A što s onih 27.000 tona polietilenskog otpada? I vodi li se računa o tome kako ćemo jednoga dana gospodariti otpadom od 300.000 tona, najvećim dijelom uvezene plastike koju je Hrvatska potrošila u 2009., a istodobno je proizvela u 2009. oko 12.000 tona tih vrećica? Što znači da je to vrlo profitabilni izvozni proizvod. Jedna usporedba: oko osam posto plastike troši se u automobilskoj industriji. To znači da je 2009., hipotetički, u Hrvatsku uvezeno oko 24.000 tona plastike plus gumena pneumatika. Hoće je taj mladi HSS-ov lav zatražiti i zabranu uvoza automobila?

»Zelena akcija« traži, ovog puta mudrije, da se ne ukinu plastične vrećice, nego da se poveća naknada po primjerku na 0,10 kuna. Dakle, da se plaća za jednu tonu naknada od 20.000 kuna. Koliku će onda tražiti naknadu za papirnate vrećice koje su po svim tragovima lošije? A kako će se postaviti prema razgradivim vrećicama koji traže posebni sustav sakupljanja i kompostište?

Dajmo šansu mladom političaru koji želi zabranom polietilenskih vrećica prekršiti europsku pravnu stečevinu pa je zbog takve zabrane prijavljena talijanska vlada Europskoj komisiji. Neka organizira najprije za sebe i svoje prijatelje obrazovnu tribinu na koju bi došao jednaki broj pristalica i protivnika. Naime, netočno je novinarka prikazala da u Francuskoj doneseni zakon nije zaživio. On nije ni donesen jer su došli do zaključka da razgradive vrećice nemaju nikakvu ekološku prednost.

Ako se haesesovci žele ozbiljno baviti problemima Hrvatske i tako pomoći svojim koalicijskim partnerima u uspješnoj predizbornoj kampanji, predlažem im da se pozabave s jednim puno važnijim problemom. Poljoprivreda sama pridonosi 25 posto efektu staklenika. Ako postoji. Ali u okviru Codexa alimentariusa i tisućama propisa, naredbi i zabrana već sada se mogu iščitati mnoge nevolje hrvatske poljoprivrede i stočarstva, poput one da se moraju pregraditi postojeće farme pilića i ugraditi prostor za intimu. Zna li on koliko domaćinstava u Hrvatskoj ima taj prostor izvan kuće? Što namjerava poduzeti protiv jednog trgovačkog lanca koji je pustio u promet prekrasne kineske zelene torbe (koje ću osobno i dalje kupovati, ali ne uskoro jer su vrlo trajne)? Naime, prema maštovitoj deklaraciji radi se o torbi od netkanog tekstila kojeg čine poliesterska vlakna i umjetna tkanina, a provedeno ispitivanje pokazalo je da se o radi čistom polietilenu. Što namjerava učiniti s Gradom Hvarom koji ima promotivnu vrećicu na kojoj piše: »Plastics is not fantastic
« (»Plastika nije fantastična«). Provedena ispitivanja pokazala su da se ponovno radi o netkanom tekstilu, načinjenom od materijala bliskog polietilenu, polipropilenu.

I na kraju. Vjesnik objavljuje relevantne tekstove. Članak »Zabrane i naredbe« od 14. siječnja preveden je na engleski. Na temelju tog teksta bit će uskoro objavljena dva uvodnika u Italiji. Jedan poljski portal objavio je članak u roku kraćem od 24 sata, sa slikom autora (sami nabavili, inače meni najdražu sliku u dugom razdoblju). Taj je članak u osam dana pročitalo najmanje 1100 čitatelja.

Zašto sam u Hrvatskoj šef lobija za fosilnu plastiku? Branim plastiku načinjenu na temelju proizvoda prirode, fosilnih goriva. Nemam ništa protiv bioplastike načinjene na temelju proizvoda iz uzgoja, ali još uvijek u mješavini s fosilnom plastikom. Ako je bioplastika razgradiva, jer ima i fosilne plastike koja je također razgradiva, treba ju mudro upotrebljavati, npr. za malčiranje poljoprivrednih površina. Ako su bioplastični proizvodi poput vrećica kompostabilni, onda traže posebni sustav gospodarenja. Ako nadobudni političari proguraju zakon, svrstat ćemo se u neuređene zemlje koje ne znaju gospodariti svojim otpadom. Polietilenske vrećice samo su simbol kako nam moćni i nasilni nameću pogrešna i za zemlju štetna rješenja. A sve u korist njihova profita.



Eto to je bilo pred više od godinu dana. Sada ministrica zaštite okoliša i prirode dr.sc Mirela Holy ponovno svojom najavom želi učiniti "nešto zvučno" jer je u svoja dosadašnja dva pokušaja od Prvog potpredsjednika Vlade g. Radimira Čačića dobila: "sjedi, jedan". Izgleda da nije ni svjesna da svojom najavom uvođenja naknade na sve plastične vrećice gura Hrvatsku u red Zanzibara, Bangladeša, Butana i Ruande. Neka, pomislila je, ali barem je zvučno, a možda i profitabilno?





Post je objavljen 19.05.2012. u 23:58 sati.