Želudac mi se okreće od situacija i ljudi koje su mi se dogodile u zadnje vrijeme. Količina ljudske gluposti i sebičnosti me uvijek iznova iznenadi. Ljudsko dostojanstvo je danas ispod svakog minimuma, a žalosno je da se većina odnosi prema tome kao da ih se ne tiče.
Djecu se odvaja od roditelja prije nego što stanu na svoje noge, samo zato da bi ti roditelji mogli prehraniti i sebe i njih. Institucije nas odgajaju i programiraju. Zreo i konstruktivan pojedinac mora državi davati tolika davanja kolika ni kmetovi ni robovi nisu imali. Kapitalistička propaganda od nas stvara potrošačka čudovišta kojima je bitnije kakvu krpicu nose na sebi, nego jesu li kvalitetno proveli vrijeme s bližnjima. Umirovljenici kopaju po smeću kako bi se mogli nahraniti, a crnčili su cijeli život i u tom bjesomučnom preživljavanju sustav im je isprogramirao djecu tako da i ona, bez ikakvog bunta, služe istom sustavu, na isti način. Seks je sveden na ili «sve sa svakim» ili «nitko s nikim». A jedna od najgorih stvari koja se događa je nemogućnost na dostojanstvo u trenutku smrti.
Već sam pojam «smrti» je istabuiziran više nego seks. O smrti se kao o dijelu života u većini društava i ne priča. Ljudima se oduzima spoznaja o smrti kao dijelu puta i znanje o njenoj kompleksnosti, pa i ljepoti. Djeci se bez pogovora oduzima pravo da se oproste od njima bliskih ljudi koji su napustili svoja tijela. Izgovor je - da ih se poštedi traume! A jel' netko razgovarao s tom djecom dvadeset godina kasnije, pa da onda vidi kakve tek traume nose. Nekoj drugoj, mrtvorođenoj, umrloj djeci se oduzima pravo na ime i mjesto u obitelji. I ono najgore - umirućim osobama se oduzima još samo ona jedina stvar koja im je ostala - ostvarenje posljednjih želja u zadnjim trenucima ovoga života.
Ovaj članak nastaje kao izraz moje gorčine nakon jednog osobnog iskustva i u čast jednoj prekrasnoj duši koja u ovom trenu napušta svoje tijelo. Ta je žena svjesna svojeg odlaska već tri godine, i borila se za ostanak. U toj borbi je doživjela čudnovatu transformaciju. Postajala je svjesna sve ljepote življenja koje do tada nije bila svjesna. Na neki tužan način bolest i borba su joj otvorili vrata koja je do tada držala zatvorenima. Neki bi rekli: «Prekasno!», a ja kažem: «Nije bitno kad, bitno je da jest!». Dogodilo se i to da njeni najbliži nisu izrazili svoje duboko sakrivene kvalitete i osobnosti (kao što to vidimo u filmovima), već su još dublje ušli u obrasce i uloge. U paroli: «Sve najbolje za nju!» i «Mi se žrtvujemo za nju!», zaboravili su na NJU. Nitko je nije pitao što je to što ona želi. Fizički nemoćna, a umom i te kako svjesna, pala je obitelji u (ne)milost. I nije šutjela!!! Dapače, prvi put u životu govorila je što misli i osjeća! Ali, bila je fizički potpuno ovisna o njihovoj skrbi. Unutar tog vremena obitelj joj je uskraćivala pravo na sve informacije vezane uz njenu bolest i postupke liječenja. Neko vrijeme ta žena nije znala protiv čega se točno bori. A kad je konačno saznala, morala je čupati, gristi i grepsti da bi se uvažilo njeno mišljenje o načinima na koje će se nositi s bolešću. Tu su upitni i postupci liječničke struke. Nije mi jasno zbog čega ti liječnici nisu informacije prenosili njoj koja je tada itekako bila svjesna i sposobna za donošenje bilo kakvih odluka vezanih za svoje liječenje. U pitanju je zrela žena u svojim tridesetima koju su ignorirali kao malo dijete. Ne razumijem kako je tako nešto moguće.
I što se dogodilo nakon tri godine? Tijelo se umorilo od borbe na svim tim frontovima, a duša je spremna za prelazak! Agonija tog tijela je toliko velika da su trenuci svjesnosti sve kraći. I sada, u tom trenutku, ta žena želi vidjeti ljude koje voli, a ti ljudi to ne znaju jer im obitelj ne želi javiti. Žena želi svoje zadnje trenutke provesti s njoj dragima. Tih par osoba nije ni obaviješteno da je bolest tako naglo uznapredovala, niti znaju da ih ona želi vidjeti. Uskratili su joj bilo kakvu mogućnost kontakata, sada kad je fizički toliko slaba da to sama ne može ostvariti, a tim osobama su onemogućili da kontaktiraju nju. Sva sreća, pa uvijek postoji neki anđeo čuvar koji je došao i do mene i rekao mi želju moje prijateljice.
Da sam iole 'prilagodljivija i poslušnija', mi se ne bi vidjele, jer je obitelj odlučila da ne žele da je itko viđa, iako ona inzistira upravo suprotno. Otpori i prepereke na koje sam nailazila kako bi uspjela doći do nje bili su nevjerojatni. Trebali ste to vidjeti, koji su to putovi i veze bili da saznam što je stvarno istina i da napokon dođem do prijateljice (hvala svim mojim «tajnim agentima»). Zapitala sam se: «Pa, zar ja radim nešto loše?». Sva sreća, slušala sam svoju intuiciju i znala sam da postupam ispravno. Kada me ugledala, ta duša na izmaku, bila je presretna! To je to. Čovjek je u smrti sam, ali u njenim zadnjim trenucima ima pravo na odluku koga želi pored sebe. I tko smo mi da ikome oduzimamo dostojanstvo i pravo na tu odluku?!
Ne omalovažavam ničiju bol niti reakcije uzrokovane njome, ali ova situacija stvarno nema veze s tim. To je jednostavno čista ljudska glupost, bezobraznost i dno dna ljudskog postojanja i pada čovjekovog karaktera. Naravno da sam posumnjala u pravičnost svoje ljutnje jer, eto, nisam ja u toj situaciji u kojoj je ta obitelj. Tada sam kontaktirala nekoliko osoba koje rade u bolnicama, na odjelima s najteže oboljelima. Strašno, ali i one su mi potvrdile kako ova moja priča nije jedina već jedna od mnogih, mnogih. Pričali su mi o slučajevima gdje su ljudi zarobljeni u teško bolesnim tijelima, ali još bistrih umova i nitko ih ne čuje!!!! Ne žele ih čuti! Da vas pitam nešto, svi vi pravednici, vi se bojite pakla? A što je ovo što se stvorili - TO je pakao, i to tu, na ovoj Zemlji! A niste ni svjesni da ste upravo vi pravi đavolji odvjetnici! Sramota!
Čovjeku se oduzima pravo na dostojanstven život, ali i pravo na isto takvu smrt! Do kada
ćemo biti poslušna, robotizirana i bezosjećajna stoka nakljukana ego-tripovima?
Spustite se malo među bližnje i koji put ih poslušajte što žele reći, a mogli bi i sebe poslušati!
A tebi, draga moja, hvala ti što si me voljela kada sam i ja bila ego-tripirani robot i hvala ti što si me prihvatila i nakon toga i hvala ti što ove bitne trenutke dijeliš sa mnom!
Sretan put!
Post je objavljen 16.05.2012. u 00:23 sati.