Zašto se žene toliko trude biti seksi? Ne mogu reći ni da se ja sama sebi ne sviđam kad sam seksi, ali s godinama moja se percepcija toga promijenila. Danas za mene biti seksi znači biti pun života, radosti, biti prirodan, spontan, lijep bez posebnog napora i bez potrebe za nadmetanjem. Za mene biti seksi znači, ukratko, zračiti obilje svega lijepoga. Ali, tu se razilazim s današnjom vizijom seksipila, a koja pod obiljem smatra curenje sisa iz ređipeta, napumpane usne i gole noge. Da se razumijemo, ja uopće nisam tip koji će se skrivati iza tone odjeće i koji se boji svoje ženstvenosti. Naprotiv. Volim seksi odjeću, volim štikle, volim crvenu šminku. Isto tako, da se razumijemo, ne kažem da lijep dekolte nije lijep dekolte. Čak i kao djevojčici mi se sviđalo crtati žensko tijelo, pa sam rano, osim modele, počela crtati i aktove. (I danas ću radije, iako mi olovka više ne leži, radije nacrtati žensko tijelo. No, na fotografijama, a osobito uživo, ću DEFINITIVNO radije gledati muško.:))
Ali osjećam otpor prema svim imperativima, a jedan od imperativa je i to forsiranje seksualnosti i seksipila kao nekog tržišnog artikla. Tržište je nesmiljeno, ponuda je bogata, i automatski je i potražnje manje nego u uvjetima siromašnije ponude. Treba biti konkurentan, očito. Ako se ne mogu napraviti sise, uvijek se može kupiti ređipet s onim umecima. Inače, imam i ja takav. I svaki put kad ga stavim na sebe osjećam se kao varalica.
Zašto sam se uhvatila drviti o ovome? Zato jer mi je žao curica koje s 10 godina misle da trebaju biti seksi. Poziraju na fejsbuku našminkane, napućenih usta, u maminim štiklama, slikane straga…Voljela bih kada ne bi mislile da moraju biti seksi, i da uopće išta moraju.
Ne kažem da ni ja sama nisam bila žrtva toga, ali sve je počinjalo puno, puno kasnije. I nije bilo ni približno toliko potrebe za vlastitom prezentacijom, nije bilo toliko natjecanja. Zvuči kao da ne kužim novo vrijeme i njegove principe. Ma kužim. I prihvaćam. Ali nije riječ o tome, nije riječ o pukoj lamentaciji nad vremenima koja su, kao, bila bolja. Riječ je o tome da imperativa nije nikad više bilo. Djeci to stvara psihozu, i zbilja mi ih je žao. Ako ni roditelji ne uspijevaju ostati individualci u ovom vremenu masovne hipnoze, i koliko je to moguće, uza sve sublimirane poruke koje nam se šalju, oduprijeti se imperativima , bojim se da djeci nije lako. Jedino što je važno je naučiti djecu da vole sami sebe. Grčevito se pokušavati predstaviti boljim i ljepšim ne znači voljeti sebe. To znači samo htjeti da te drugi vole. Djeca to danas pokušavaju kroz iznuđivanje lajkova. I tu na scenu dolaze lascivne fotografije. Rekla bih da lajk nikad nije bio jeftiniji.
Tako je naporno to natjecanje. I tako je tužno da se djeca natječu u kategorijama u kojima se natječu odrasli. Nisam htjela duljiti. Samo sam vidjela sliku koja me je maloprije, čak i nakon dana provedenog na kompjuteru, u pisanju, potaknula na ovaj post.
Post sam, inače, počela s pitanjem zašto se žene, za razliku od muškaraca, toliko trude biti seksi. Možda pitanje i nije baš pogođeno jer sam otišla u drugom smjeru, iako donekle vjerujem da žene imaju veću potrebu za svidjeti se i biti prihvaćene. No u ovom kontekstu nije poanta u tome, jer, ako se žene, pardon, djevojčice, nameću u jednoj kategoriji, ne znači da se muškarci, pardon, dječaci, ne natječu u drugoj. Svi se natječu i prezentiraju. Život se međutim, ne uspijeva zaustaviti. Dok se mi natječemo, život teče. Dok se natječeš, sve što radiš, radiš u odnosu na onoga drugoga. Dakle, ne za sebe. Voljela bih kada bi djecu to odmalena učili. Čini mi se nekako važnije od, recimo, potrebe da se nabroje vrste korijenja iz prirode i društva.
Post je objavljen 12.05.2012. u 22:26 sati.