Marketing
Proljetno odsustvo zdravog razuma
Svojevremeno sam već i ovdje na blogu spominjala panični strah od buba gotovo svih oblika – osim bubamara, muha i mrava. 
Čak sam se potrudila i naći taj post i da čovjek ne povjeruje da je otad prošlo više od 5 godina (plus što tek sad vidim da su upravo na tome postu nestali sadržaji svih komentara). Uglavnom, strah nije nestao. Štoviše, vrlo je postojan, neracionalan i krajnje čudnovat za nekoga moje dobi. Sva sreća da imam Moga Nekoga koji sve sporne slučajeve ulijetanja u naš dom rješava bez da previše komentira (osim ).
A danas se desio slučaj ulaska manjeg stršljena u stan. S obzirom na gore rečeno to ne bi bio problem da nisam bila sama doma. Najprije sam dok sam bila u spavaćoj sobi čula strašan zvuk te u pozi kao da me napada cijela eskadrila vidjela da je buba možda u drugoj sobi. Pa sam sobu tu zatvorila i osluškivala. Kako se ništa nije čulo, a bilo mi je potrebno uzeti nešto iz nje, malo-pomalo virkanjem unutra zaključila sam da sam možda umislila da je kukac baš tu i da je vjerojatno bio vani (izvan otvorenog prozora i spuštenih roleta) i da sam krivo procijenila odakle dolazi zvuk. I taman kad sam se lagano počela opuštati, ugledala sam beštiju na zavjesi u dnevnom boravku.
Onda je slijedilo pozivanje muža na telefon, jednim dijelom u nadi da će se sam ponuditi doći riješiti problem (spletom okolnosti bio je udaljen 10-ak minuta vožnje autom) i drugim dijelom da će me bodriti da to sama riješim i prisilim se kako kod znam. Tim više što zna da sam slučajeve osa, smrdljivih martina i drugih živina toga kalibra već rješavala bez urgentnih poziva. Ne moram naglašavati da se on kao dobar psiholog s primjenom terapije – suoči se sa problemom pa ćeš ga lakše riješiti odlučio za ovo drugo.
Onda sam uzela novine, popela se na stolicu i jedno minutu-dvije gledala neman kako mirno stoji s druge strane zavjese (one prema prozoru) te sam u nekoliko poteza uvježbavala mahanje koje bi trebalo biti dovoljno jako da stršljena ubije u jednom potezu. Plan je bio izvrstan, realizacija baš i ne najbolja, jer pao je, ali ne onako namrtvo. Još je k tome pao na prag prozora, u kut gdje je baš nedostupno za ovako traljave kao što sam ja u toj situaciji. Onda je zujio, pa sam ga nekako stisla ga prignječim, ali on se u toj mojoj nespretnosti opet uzdignuo i razzujio što me toliko uspaničilo da sam pobjegla iz dnevnog boravka u hodnik i zatovorila naravno vrata.
Srce mi je lupalo ne znam ni sama koliko u minuti, disala sam kao da sam pretrčala bar 500 metara, a mobitel ostao na poprištu drame. Onda sam opet osluškivala i kad ništa nisam čula, virnula sam, ugledala neman opet na zavjesi (srećom opet s iste strane), zgrabila mobitel, nazvala muža i rekla mu da ja to ne mogu i da ću dobit živčani napad. Još sam i nakon toga čuvala stražu da slučajno ne ode negdje i pritaji se. Moj Netko je došao, obavio posao u roku nekoliko sekundi i gotovo bez riječi otišao pomalo uvrijeđen što ga u ne baš zgodnoj situaciji zovem za nešto što bih ipak trebala riješiti sama.
Rezime ove traume koja bi bila je da više nemam namjeru zivkati Moga Nekoga i tlačiti ga kao da sam malo dijete. Još manje želim proljetne i ljetne dane provesti hermetički zatvorena, lišena prekrasnih zvukova ptičica i cvrčaka koji me okružuju. Kako sam svjesna činjenice da moj strah neće netragom nestati, jedino rješenje vidim u mrežicama za prozore i balkonska vrata. Kakva su vaša iskustva? I gdje se na riječkom području mogu kupiti ili naručiti (mislim tu na one koje su u rolicama)?
Post je objavljen 30.04.2012. u 11:27 sati.