U predvorju Ministarstva magije je oduvijek bila jedna fontana. Prikazivala je čarobnjaka sa visoko uperenim štapićem, te kentaura, goblina, vilenjaka i bezjaka koji se dive čarobnjaku. Damian se, po tko zna koji put u zadnjih nekoliko godina u kojima je radio na Odjelu za magijsko pravosuđe, zagledao u novu fontanu, postavljenu ondje desetak godina ranije.
Bezjak i čarobnjak su se rukovali, odmah podno njih su se malene prilike goblina i vilenjaka smiješile jedna drugoj. S desne strane čarobnjaka je stajao kentaur s rukama prekriženima na prsima, ali i neizostavnim osmijehom na licu. Djelovao je kao čuvar koji pazi na sve ostale. Kad se Damian malo bolje približio fontani, mogao je vidjeti i kako jedan kameni vodenčovjek iz vode u fontani podiže ruku u znak prijateljskog pozdrava onima na površini.
- Osjeća se u zraku skrableizam, nije li?- u prolazu mu je dometnuo jedan goblin koji je nekamo išao s vilenjakom kojeg je Damian poznavao iz svog Odjela. Jednom su zajedno bili u Čarosudnom zboru tijekom suđenja čarobnjaku koji je odbio osloboditi svog vilenjaka.
Skrableizam je pojam koji se nakon prestanka rata počeo pojavljivati u Dnevnom proroku kao pojam koji je značio ujedinjenje svih čarobnjačkih sojeva. I da, Damian se slagao, skrableizam se danas stvarno osjećao u zraku.
Duboko je uzdahnuo i okrenuo se prema izlazu. Ušao je u dizalo Ministarstva koje ga je, uz stajanje na svim razinama, za kratko vrijeme odvelo na površinu. Ogledao se po telefonskoj govornici koja je bila paravan za dizalo Ministarstva, jer je obnovljen dekret o tajnosti čarobnjačkog svijeta. Svi preživjeli čarobnjaci su teško radili svakodnevno brišući pamćenje mnogim stanovnicima zemaljske kugle pa danas postoji možda samo par tisuća ljudi na svijetu koji i dalje tvrde da postoje čarobnjaci i vještice, no dok se oblivijatori ne pobrinu za njih, Ministarstvo ionako ne mora brinuti jer ih i sami bezjaci proglašavaju luđacima. Damian je otvorio vrata govornice i izašao na danje svjetlo. Negdje su se u daljini čuli automobili i buka uobičajenog ritma Londona. Jato ptica je proletjelo iznad njega.
Damian je jasno znao što se dogodilo na današnji dan prije deset godina i upravo zbog toga što mu cjelokupni događaji nisu izlazili iz glave cijeli taj dugi period, bilo mu je neopisivo olakšanje stajati na asfaltu pred telefonskom govornicom, znajući da mu je radni dan napokon završio i da može otići kamo je htio. Zamahnuo je štapićem i okrenuo se na mjestu.
Nije volio dolaziti ovdje. Smatrao je groblja predepresivnim mjestom, ali na svaku godišnjicu od tog strašnog događaja se odazivao na unutarnji poziv njegove duše da pođe tamo gdje ga srce vuče.
Iz daljine je već mogao vidjeti Penny, Chada i Maxa koji je u naručju držao svog malenog sinčića.
Prišao im je i sve ih pozdravio. S Chadom i Maxom se rukovao, a majku je jednom poljubio u oba obraza mokra od suza.
Malenom Starzu u Maxovim rukama je prošao kroz kosu, na što se mališan nasmijao i stao popravljati frizuru.
- Kako brzo raste.- prokomentira Damian.- Koliko već godina imaš? Pet?
- Pet.- mali Starz je kimnuo glavom i ponovio za Damianom pokazujući četiri prsta.
- Vidim, pametan je na tebe, a lijep na May.- podbode Damian Maxa na što se njih dvoje nasmiješe.
No zapravo, nikome nije bilo smiješno. Zagledali su se u spomenik. Damian je teško progutao.
- Još uvijek se pitam je li postojao neki drugi način da se rat prekine i da se stane na kraj Darkovima.- rekao je Chad.- No nije. Trebalo je odsjeći zmiji glavu kako bi tijelo postalo nesposobno. Jednom kad su Darkovi umrli, njihov Imperius na Mattanu je nestao, a zatim su i Mattanovove kletve upravljanja nestale s drugih goblina... Svi su ubrzo uvidjeli da im najveća prijetnja sada dolazi od bezjaka pa su ubrzo donijeli novi Dekret o tajnosti čarobnjačkog svijeta, povlačeći se iz rata i brišući pamćenje kome god su stigli.
Uslijedila je teška tišina. Penny je šmrcnula.
- Severusa danas nema.- primijetila je.
Još se jednom ogledala po groblju, nadajući se da će ga ugledati. Još nijednom dosad nije propustio obljetnicu Starzove smrti.
- Da... Čuo sam se s njime.- rekao je Damian.- Danas nije mogao dobiti slobodno jer Hogwarts ima svojevrsno odavanje počasti Starzu. Učenici će se pomoliti, a zatim proslaviti skrableizam. Lijepo je što su to uveli. Da nije bilo Starza koji je zaustavio rat, Hogwarts bi se teško ikad obnovio.
Penny je kimnula glavom.
- Hajde, idemo posjetiti još Chanell, Lizzie, vašeg tatu i Bernarda.- rekla je.
Teško im je nakon rata bilo prihvatiti da je njihov otac umro u jednoj od bitaka na kraju rata, a sada im je isto tako teško prihvatiti Bernardovu smrt. On je preminuo koji mjesec ranije od starosti.
- A i napravili su spomenik Starzovim roditeljima, iako im nikada nisu pronađena tijela, jadni ljudi.- dodao je Chad.
Svi su prekrižili grob, a zatim sebe i krenuli prema Chanellinom grobu koji je bio blizu Starzovom. Max je sa sinom jedini zaostao u malenoj koloni.
- Vidiš, Starziću, nosiš ime po ovom tu stričeku.- Max je uperio prst u sliku na nadgrobnom spomeniku, a ispod slike je pisalo:
Starz Skrable- umro od posljedica kršenja neprekršive zakletve, trenutak nakon što je spasio cijeli svijet od propasti.
***
Bilo mi je teško ovo napisati. Ne znam koliko je dobro, budući da mi je koncentracija stalno nestajala zbog toga što sam se tijekom pisanja stalno prisjećao svih ljudi koje sam upoznao na ovom blogu, svih priča koje sam čitao, svih blogera koji su mene čitali...
Znate onaj osjećaj kad završavate osnovnu i srednju školu i kad znate da se upuštate u nešto novo, a da kraj vas neće biti svi oni ljudi koji su vas pratili kroz prošli vremenski period? E tako se ja osjećam. Obećao sam si da ću napisati ovu priču do kraja kako bih skinuo kamen sa srca i kako bih kasnije mogao napisati nešto svoje. Nešto što neće završiti na blogu, nego, ako dragi Bog da, na policama knjižara. Neopisivo hvala vama, nekolicini koja me pratila do kraja i koji niste odustajali od pisanja, ili ako jeste- uvijek ste se vraćali!
Žao mi je što mnogi važni ljudi za koje bih rado da pročitaju ovu priču to vjerojatno nikada neće učiniti, ali nema veze! Ja sam svoj cilj ispunio. Pokušat ću svraćat što više na vaše blogove. Ako i neću komentirati, možete biti sigurni da ću čitati.
I za kraj, dok su mi evo već i suze krenule, htio bih se oprostiti sa Starzom. Stari, stvarno sam te u posljednje 4 godine uvalio u svakakve gluposti. Nadam se da nećeš zamjeriti na tome. Hvala ti što si mi dopustio da preko tebe upoznam sebe i da preko tebe pošaljem poruke koje možda preko sebe nisam mogao ili znao poslati. Hvala ti, dragi prijatelju, što si bio moj odraz u ogledalu u blogosferi. Zauvijek ću te pamtiti kao prvog lika kojeg sam ikad stvorio, a tko zna, jednog dana ti se možda i vratim!
Lijepi pozdravi, dragi moji!
Post je objavljen 08.04.2012. u 16:48 sati.