Kolegica je bila preko granice službenim povodom. Usput mi je kupila neki preparat iz apoteke te me je, ulaskom u tuzemnu zemlju, nazvala da upita gdje ćemo se srest da uzmem preparat. Telefon je jedva zazvonio dva puta, a ja ga taman primio sa suvozačkog sica da se javim, kad je prekinula vezu, očito očekujući od mene da ju nazovem. Nasmijao sam se. Sad ću ju najprije ispsovati, nasmiješih se sam sebi i namjeri, i nazvah ju povratno.
"E-eej" javila se.
"Šta je to bilo, da te ja nazovem, a? Pa to su fore od male djece!"
"Ma ne, nego kad već imaš službeni, da ne trošim", uzvratila je.
"Imam privatni, nemam službeni."
"A nemaš službeni?!", uzviknula je iznenađeno. "A mislila sam da imaš službeni telefon."
"Nemam, ali ne brini se. Ima ih dosta koje sam razmazio u očekivanjima da ih topilim, a onda nazovem s onih mobitela s kojih imam "nula kuna".", odvratih.
"Si ušla u zemlju?"
"Da, evo baš malo prije."
"Jesi sigurno na HR signalu?"
"Da, da, ručno sam namjestila... Dakle, gdje ćemo se naći da ti dam ovaj preparat?".
"Siđi na izlazu prema Mjestu A, tamo se vidimo. To ti je prije Mjesta B, gdje smo se vidjeli jutros.", dah joj upute.
"OK, vidimo se..." taman je krenula prekinuti razgovor, kadli je prekinem.
"A ne, ne. Pomalo. Sad ja plaćam, ja zovem, tako da ipak ja odlučujem kad ćemo prekinuti. To ti je kao u javnoj kući, dok plaćaš možeš imati uslugu. Dakle, prema ovome, ti si madam, a ja sam klijent koji dobiva uslugu. Zar nije neobičan taj osjećaj?! Uistinu smo kao madam i klijent u javnoj kući."
Počela se smijati.
"Što, ne smeta ti pomisao da smo u javnoj kući? Eto, bio sam siguran da će ti se svidjeti! Super me opslužuješ", počelo mi je rasti raspoloženje.
"Ma di se toga sjetiš..." već se grlato smijala. "Nisi normalan!".
"A," rekoh, "ja ne prekidam dok ne dođem do kraja, a mislim da ovaj razgovor ima još potencijala, tako da priča nije gotova!", dodah uz cerek.
"E, odakle ti to vadiš.", smijala se. "Daj, ajde, vozim, vidimo se malo kasnije".
"Paa... nije baš uobičajena reakcija za jednu madam, ali ajde - može, bok, vidimo se!", pozdravih ju uz smijuljenje.
I taman što smo poklopili vezu, ponovo ju nazvah.
"Da, što je?", javila se.
"Pa, htio sam ti reći...", počeh ozbiljnim, tihim glasom, sporije govoreći. "Htio sam ti nešto reći, ali ako obećaš da se nećeš smijati.".
Ponovo se smijala. "Što to?", upitala je.
"Reći ću ti samo ako mi obećaš da se nećeš smijati", uporno nastavih dalje.
"Dobro, evo, nastojat ću biti ozbiljna, ali to donekle ovisi i o tome što ćeš mi reći."
Ostavio sam malu psihološku stanku, a zatim izustih:
"Htio sam ti reći da mi je ovo prvi puta da sam bio u javnoj kući. Hvala ti."
U prvi tren je bila tišina, a onda se počela grlato smijati.
"Budalo!", prozborila je smijući se i prekinula vezu.
* * *
Već je bila parkirana kad sam došao. Parkirao sam s desne strane njenog auta, čim sam bliže mogao uz vrata. Skoro sam joj vrata ogrebao svojim retrovizorom. Pogledali smo se kroz otvorene prozore.
"Madam...", prozborih, s popriličnim šeretskim osmijehom.
Nasmijala se. "Tebi je danas baš dan, a?".
"Je", odvratih. "Danas mi je možda prvi opušten, ugodan, ležeran dan u zadnjih oho-ho vremena. Polako se završavaju sve obaveze. Riješio sam zadnje hitne stvari ujutro, sad sam imao jedan sastanak, sve ležerno, ali to je sada lijepo, u odnosu na sve ono prije.".
Pogledah ju. Slušala me i promatrala.
"Nego," nastavih nakon kraće pauze, "ćeš mi dat?"
Kimnula je potvrdno, potegla torbu rukom sa sica, spustila glavu i krenula brskati po torbi da nađe preparat koji je kupila. No, već za tren, naglo je zastala, a zatim podigla pogled i pogledala me. Kratak pogled, a zatim prozbori, gledajući me i dalje u oči.
"Namjeravala sam.".
Nasmiješila se te nastavila tražiti preparat.
Izvukla ga je iz torbe i pružila mi.
"Koliko sam ti dužan?"
"Vidi tu na računu, ne znam točno."
Opet mi se pojavio pokvareni osmijeh. "Sedamnajst i pol eura. He, opet se osjećam kao u javnoj kući, nakon pružene usluge. Hvala ti, stvarno si srce!"
"Mogu ti dati pare drugi puta? Nemam sad toliko sa sobom.", nastavih.
Pogledala me nasmijano. "Može, kad se vidimo drugi puta.". Namigne. "Nemoj da bude jako dugo.".
"OK, onda ću ti ga dat." prozborih pokvareno kako to samo inspirirani muškarac s dobrom sugovornicom može učiniti, sa velikim zadovoljnim osmijehom preko lica.
Pogledali smo se, namigli i krenuli svaki svojim putem.
Volim drage kolegice. :-)
Ode to Massive Attack - Paradise Circus
Post je objavljen 28.03.2012. u 22:20 sati.