Zastadoh. Išao sam nesvijestan kuda i zašto. I nije do znanja. Doživljavah sve to kao posljedicu bez svijesti da to je tako. Bijah kao objekt sakriven paravanom svoje umišljenosti. U mislima svojim i svijet sam tumačio. Svijet meni takav kako ga mislima svojim zamišljah.
Jesam li to što mislim da jesam, ili tek onaj koji tako misli? Naravno, odgovora nema, jer odgovor nisam. Odgovor uvijek u slijedu nekom postoji, pa je tako već pitanjem određen. I ne samo pitanjem.
Svijet pitanja i odgovora, vremenom rastrzan, namjerom cjelovitosti dvojnost sebe iskazuje. Odnos dijelova cjelinu mu čini. Dio je iskorak iz Istine po kojoj postoji. Stalni je to otklon u težnji povratka Istini o sebi. Često svijesti o tome nemam, a bezsvijest ta ozklonom je data, a i otklon čini.
Mislim, jer onaj sam što misli. U trenucima svijesti otklona od Tebe, zahvalnošću Ti se obraćam. Ja koji jesam, koji razmišlja. I misao kao da nestaje. Kao, jer ustvari kao da i nije. Nije ono što o njoj mislim, već ono što je. Nema ni riječi ni misli, već to jest.
Zastadoh u mislima svojim, jer vidjeh kako mislim. Vidjeh kako dokazujem sebe sebi. Kao da sumnjam. Kao da ne vjerujem da jesam. Bijaše mi čudno biti ono što vidim i mislim. Svijet taj u apsurdima postoji. Da, to je svijet misli.
Ali, dragi moji, u tome svijetu nalazim i vas. Da, to je Istina postojanja. Zato jesam onaj koji misli. I zato je vrijeme, često rastrzano, ali postoji.
Istinska moja osobnost Tobom je, a u svijetu i životu raznolikostima data.
I kada gledam sve to, što u trenu svakom je, Tebi se radujem.
Hvala Ti Istino, a vama, dragi moji, radost u ovom svijetu jedinstva ... :)
Post je objavljen 26.03.2012. u 13:54 sati.